Poslušao
sam Mufov savjet da je hljeb bolje mijesiti rukama nego kašikom. Više me
umorilo, a i nerviralo, ali sam bio ponosniji. Uspio sam zamijesiti i ispeći
pet hljebova, pri tome ni oka nisam sklopio, ali se nisam žalio.
Latif
Bičo je obišao još neke kolibe, donio sira, masla, još suhog mesa, kao i nekih
stvari koje nije trebao. Imali jesmo širok izbor, ali i svoje znatno uže, i već
spoznate mogućnosti.
Nečeg
se, opet, trebamo osloboditi. Promijeniti. Ja stalno nemam čega. Ni flaše za
vodu, jer jedna čuturica meni i Mufu nije dovoljna, bez obzira što će Faruk i
dalje uvijek biti negdje u blizini. Nisam dao ni ćebeta, mada je Mufo ponovo
predlagao. Dogovorili smo se da ga neko vrijeme on nosi, samo zato što u ruksaku
nije bilo toliko mjesta.
Dodali
smo još nešto veša, ostalo punili hranom. Više puta sam leđima mjerio težinu,
čime smo se i ravnali. Iako će, dok hranu ne prepolovimo, on nositi ćebe, Mufo
se klipače opet nije htio odreći.
Sve
u svemu, na vrijeme spremni dočekujemo iskupljanje. Ni odmorni ni umorni, i
pretovareni i rasterećeni, pospani i čili, ali samo odlučni, riješeni da
uspijemo.
Drugima
je utoliko bilo teže, što su ponovo vagali po uspomenama. Teško je uspomene
dijeliti, na one koje se nose i one što se ostavljaju. Par dana više iskustva,
ali ljubav prema uspomenama ista. Ne daju žuriti.
Meni
se, opet, na trenutak javlja misao koja me je cijele noći posjećivala. Činilo
mi se da osjećam kako nas sudbina usporava, i kako se on svakog momenta mora
pojaviti! Šutio sam kao i ostali, ali mi je pogled često kretao Vučevu.
Izlaskom
ovdje postalo nam je jasno kako ni ovu noć nećemo iskorisiti za prelazak na
drugu stranu. Što nam i nije sasvim teško palo, navikli smo. Ali je primicanjem
jutra posatajalo jasno i da opet ostajemo bez Ćasarine pomoći. Nije nam drago, ali ćemo se morati navići.
Svitanje
zore, tako, daje jedan odgovor, a otvara mnoga pitanja.
-
Ljudi, krećemo u proboj – Mišo to potvrđuje,
izdvajajući se, pošto smo se uvjerili kako smo svi spremni – nazad nam više
nema povratka. Sad polazimo, i nema odustajanja. Na Suvodima ne možemo proći.
Dogovorili smo plan, spuštamo se Sutulijama, gdje ćemo provesti dan-dva-tri,
poslije čega ćemo, ako drukčije ne mognemo, ići na juriš. I ja se nadam da tako
neće morati biti, ali samo ako budemo maksimalno disciplinovani, i međusobno se
poštovali. Više nema nikakve priče! Nas četvorica ćemo ići naprijed, tako smo
odlučili, da više niko ne može spominjati zavaljivanje. Ako će neko prvi
poginuti, to ćemo biti mi. Govorim to i iz drugih razloga. Šta god da se desi,
odustajanja nema. Nema ranjenih, nema brige o poginulim. Ko se probije,
probije! Neko mora uspjeti! Ja vam nemam više šta reći, a ni vi nemate šta
pitati.
-
Ja imam jedan prijedlog – Sabit izlazi pored Miša
– da obećamo, sada, jedni drugima, kako više nema razdvajanja. Fina smo ekipa,
ako mogu tako reći, oni što su kočili jedinstvo su već otišli. Mislim da više
ne bi trebali imati problema koje ćemo sami sebi napraviti. Ne mislimo nas
četvorica sami odlučivati. Gdje god bude neophodno, zaustavićemo se. Svako će
moći da iznese svoj prijedlog šta nam je najbolje činiti. Polahko, nećemo
žuriti. Sad nam je najvažnije preći Sutjesku i dočepati se Trebove. Taj put
manje-više svi znamo, ali smo odlučili da Zaim ide prvi, on ga najbolje poznaje.
Uglavnom, zastaćemo iznad Mrkalja, kako Mišo reče, odatle izviđati, a odluku o
pokretu ćemo zajedno donijeti. Zato, ako neko misli da ima nešto reći, neka to
odmah sada, ovdje kaže. Poslije nema, ako ćemo se dogovoriti da više
razdvajanja nema.
-
Besa! – Ziko je jedva čekao da Sabit završi.
-
Besa... besa... besa... – par nas šapatom
prihvati, dok se neki tiho osmjehnuše, a što je značilo isto.
Samo
još dva pogleda. Jedan prema Vučevu, drugi na logor. Ništa se više promijeniti
ne može, ali osjećam kako od ovog trenutka sve kreće nabolje.
Sve
sumnje, bojazni i nepovjerenja ostavljamo ovdje. Oslobađamo se najtežeg tereta.
Sa
sobom nosimo nadu, sigurnost i vjeru. Poslije četiri izgubljena dana, u
trenutku smo to spremni zaboraviti. Kao da tek krećemo. Kao da ta četiri dana
nisu ni izgubljena.
Uzdah,
i prvi koraci. Bez namjere da bi se bilo ko više okrenuo.
-
Stanite – Ziko, kao i svi već naviknut na
šaptanje, ovo izgovori polupromuklo, ipak se prolomilo duž cijelog stroja.
-
Šta je bilo – nakon desetak sekundi kolektivne
zbunjenosti, a u trenutku kada je Ziko krenuo sa skidanjem ruksaka, Sajo upita.
-
Nije ništa bilo. Samo, moram radi sebe – Ziko
promrlja razgovijetno, a u nastavku dodade nejasnije – bolje sad, nego nekad
kasnije.
Većina
je Zika poznavala, ostali smo ga upoznali. Za njega je sasvim normalno da
minut-dva po polasku radi nešto za šta je imao cijelu noć.
Nije
mu to bila namjera, ali je ovim olabavio podrazumijevajuću napetost.
-
I, on da pogine? – dobaci neko, dok je većina nas
smijala se i vrtila glavom.
Dok
je Ziko bi odsutan, mi se malo vrtismo kolonom. Prilazismo jedan drugome, ne
izgovarasmo ništa ali se razumijevasmo. Poslije bese, dajemo i obećanje. Neće
Ziko jedini preživjeti. Svi ćemo.
Ziko
se povratio, tovari ponovo ruksak na se, a mi ponovo krećemo. Ovaj put
uvjereniji kako iza sebe osim logora i dijela uspomena ostavljamo i sve suvišne
riječi. Sa sobom, uz nosive uspomene nosimo još i nadu, sigurnost i vjeru.
Pošli
smo, više se ne okrećemo. Pogled držimo ispred sebe, bez potrebe da ga
razbacujemo i duž kolone. Formirala se ćutke, kao da je svako znao svoje
mjesto. Dovoljno je da bilo ko zatvori oči, da se sjeti datog obećanja, i da
nas sve redom pobroji. Znamo gdje je ko u stroju, ali i da to nije bitno. Samo
je važno da svi prijeđemo. Tada ćemo moći reći kako ova četiri dana nismo
izgubili, ni današnji ako bude suđeno.
Zatvaram
oči, i gledam Zaima Kovačevića na čelu. I prvi put, kad nam je namjera bila ići
niz Sutulije, on je trebao voditi. Svi, možda, poznajemo put, ali on zna i
kamenje pokraj. Ni hrabrosti mu ne manjka.
Mišo
je drugi. Tako i treba. Sabit je treći, zbog prvog puškomitraljeza. Njemu
pomoćnik nije potreban. Fudo se, tako, nađe četvrti.
Mujo
Rizvanović je uvijek volio biti bliže vrhu. Niko mu to nije branio, kao ni da i
dalje svom Harisu ne da daleko od sebe.
Slično
se moglo reći i za Amira Madeška. S tim da njega Asim nije morao pratiti, ali
će biti da se potrefilo.
Emin
Madeško nije Fuda držao na oku, ali ni previše daleko.
Tu
se na kratko niz Madešaka prekida. Presjekli su ga rođaci Armin i Amir Pendek,
te Ševko Vreva, koji su činili najtiši i najneprimjetniji trojac. Trenutno su
tihi, ali s izazivajućim osjećajem spremnosti da u svakome trenutku reaguju,
bilo na pojavu četnika ili nervoze među nama. Hladnih nam glava treba.
Volio
bih da isto mogu reći i za Hazima Hasanbegovića, jednog od meni
najzagonetnijih. Koliko sam razumio, ni on nije bio odavde. Tu se zadesio, biće
kao gost Muja Rizvanovića. Onako tihom, malo mu je smetala Mujova glasnost, pa
je svjesno htio biti malo podalje. A biti iza dvojice Pendeka i Ševka Vreve,
sasvim mu je odgovaralo. Ja se ne sjećam da sam čuo da je i riječ prošaptao.
Čak sam se jedva stigao raspitati za njega, kupeći informacije od nekoliko
njih. I, eto, ponovo nisam puno saznao. Ono što je sigurno, uspjeh nam nikako
neće zavisiti od njega!
Sajo
Madeško se morao naći u sredini. Neće nam kuhati usput, ali je navika - navika.
Pritom je do rođaka Senada, drugog puškomitraljesca, koji i po zadatku treba da
je oko sredine. Bonzo ga još uvijek prati, za njegovu pedesettrojku pomoćnik
nije na odmet.
Senad
Hadžić se, ne iz straha, ali svakako iz dječačkog kompleksa, progurao naprijed
najviše što je mogao.
Negdje
na početku druge trećine, gdje bih ja najradije bio, nalaze se Aziz, Emin i
Huso Kovač. Koji su se, kao i Fadil Humić i Ejub Vejo, „trebali“ naći u grupi
koja se druga odvojila. Iako su sve vrijeme bili vrlo ćutljivi, može biti da su
znali misliti.
Nas
na začelju, predvodi Latif Bičo. Jednostavno ga je Munib Kovačević propustio.
Kao i Faruka Kovača, kome nije smetalo što će on biti između njega i Mufa.
A
Munib je želio biti s nama. Od ostalih je bio nedovoljno shvaćen, a u nama je
gledao istomišljenike. Pri čemu je najbolje da se Mufo našao u sredini. Munib i
ja ćemo se lakše suzdržavati od došaptavanja, kad situacija ne bude ni to
dopuštala.
Ranije
sam ja bio zadužen za samo začelje, od jutros je to Zijad Madeško. Treći
puškomitraljezac, još jedna pedesettrojka, ali za razliku od brata on ne
insistira na pomoćniku. Ima uvjerljivo najteži ranac, čak je i jedini kojemu ću
priznati da mu je teže za izdržati. Možda ga i najbolje razumijem, pa obećavam
pomoći oko nošenja sanduka s municijom, ako mi već nije dao da se opašem jednim
njegovim redenikom. Ako zatreba, rado ću se naći u ulozi njegovog pomoćnika.
Možda bih tako bio korisniji, nego sa svojim karabinom.
Ovu
turu razmišljanja završavam smiješkom. Lijepo je imati puškomitraljez iza leđa,
ali se ne može porediti sa željom da se u stvarnosti to ne dokazuje.
Kroz
dan, koji nam nikako neće biti saveznik, nas se dvadeset i osam odmiče od
Sniježnice. U kojoj se više ne smjedosmo zadržavati. Moramo se primicati mjestu
gdje ćemo čekati noć. Mjesto nam je dobro poznato, a noć je ona u koju se
toliko uzdamo. Držimo se obećanja sebi datog, da ćemo ovu i iskoristiti.
Samo
smo obišli mjesta gdje smo zakopali višak tereta, i opet napravili istu kružnu
odbranu. Nije bilo naređivanja, pitanja, svima je sve jasno. Niko ne pominje
Suvode, niti Perućicu. Samo se čeka noć. Navikli smo, pa će i dan brže
proletjeti.
Izvidnica
je sama krenula. A i vratila se na vrijeme.
-
Idemo – bilo je jedino što su nam rekli.
I
dovoljno. Desetak minuta nam je trebalo da postanemo potpuno svjesni toga. To,
dok smo se kao fol spremali. Nešto kao dotezali, popravljali, brisali sve
tragove koje nismo kao stigli ukloniti. A, spremni smo bili sve vrijeme!
