„Oj, Boga ti, kićena djevojko,
„A, Boga mi, kićeni svatovi,
Krenuli
smo pošto smo se još nekoliko puta okrenuli oko sebe. Da u dušu upijemo cijelo
područje, cijeli kraj. Jer, ova je noć suđena da se udaljimo što više mognemo.
Nekad
se želje ne biraju, nekad i njih sudbina nameće. S ovog se mjesta malo šta
naprijed dalo vidjeti, ali se toliko toga dalo osjećati. Ostavljamo ono zbog
čega ratujemo, ono čemu ćemo se težiti vratiti čim prije, ma gdje nas put
odveo. U ta je osjećanja stala cijela Dolina, sva njena sela, planine i katuni,
izvori, potoci i rječice, livade i proplanci, šume i kamenje i stijene, putevi
i ceste, staze i bogaze, ali i sve ono izvan Doline a što pripada nama. Prije
svega moj Trošanj, moja Drina, moja Maluša, moja Koprevina, moj Kremenik...
Ne
javljaju se ova osjećanja slučajno baš sada. Dolaze umjesto straha, koji smo
proteklih dana jedva savlađivali. Koji noćas iščezava zauvijek, potisnut ovim
osjećanjima. Osjećanjima koja dosežu do našeg uspjeha.
Izlazak
na livadu ih samo malo uspavljuje. Zapravo ih uspavljuje mjesečina koja se
upravo budi. Ko zna, negdje nam možda bude saveznik, ali nam još nije potrebna.
Kroz
Mrkalje možemo i uz puni mrak. Kroz Mrkalje, selo koje u meni budi još neka
osjećanja. Ovo, odnedavno u zgarište pretvoreno selo, vraća me par mjeseci
nazad. Kad smo izlazili iz Trošnja, kad smo sve drugo osjećali dušom, nozdrvama
samo miris paljevine. I miris leševa, kojih je bilo svud okolo.
Sad
leševa nema. Osim u sjećanjima. U jednoj sekundi mi ispred očiju prođoše svi ti
dragi ljudi. Čujem i njih da nas bodre, uvjeravaju da možemo i moramo uspjeti.
Zbog sebe. Pa će biti i zbog njih.
Javlja
se bol u grudima, cijelo tijelo podrhtava. Samo usne ćute. Sve što bi sada
rekle, stalo je u to ćutanje.
Od
ćutanja se suše. Posežem za čuturicom, a znam da moram štediti vodu. Ne znam ni
jedan izvor na koji ćemo naići, a na koji ćemo smjeti svratiti.
I
Mufo traži vode. Očima.
Mučim
se. Rado bih mu dao, ali mi je Faruk pred polazak naglasio da narednih nekoliko
sati i ne pomišljam na to.
Mufo
me razumije. Ali žudi za nekoliko kapi. Miris paljevine, i leševa, peče više od
rane.
Faruk
se okreće svaki put kad pomislim da popustim pred bratovim pogledima. Uvjeravam
se kako to nije slučajno, i da je bolje da obojica trpimo.
Izlazimo
iz sela, miris paljevine je sve slabiji. Nadjačava ga miris zrelih šljiva. Kao
da je to posljednje zadovoljstvo koje nam ovaj kraj može pružiti. Niko ne
propušta priliku ubrati koju. Vjerujemo kako će tamo gdje idemo biti svega, ali
znamo da ništa neće biti ovakvo. Zato, pokoju šljivu mećemo i u džepove. Ne
slutimo glad, samo hoćemo i s druge strane povratiti selam. Mjestu na koje se
ne ljutimo, koje nas je, u okolnostima kakve jesu, skupilo i zbližilo, i
zadržalo koliko je sudbina htjela.
Puno
džepova na meni, dubokih, pa mi lako do misli dolazi jedna ideja. Natrpaću ih
pune. Nisu moja osjećanja jača, nisu moji selami veći, samo ja imam razlog
više.
Mufo
me shvata. Kako i ne bi, činim to zbog njega. Ako je Faruk u stanju da osjeti
kad Mufu kanim krišom vode dati, nadam se da ovo prozrijeti neće.
Probamo.
Mufo je spreman. Neprimjetno i hitro prihvata pokučenu šljivu. Zatim je nečujno
puca. Potom, nakon par sekundi, jednako nečujno ispušta špicu. Zatim šljivu
lomi na manje komadiće, i vješto smišljanim pokretima ubacuje jedan po jedan u
usta. Sisa ih kao bombone, ali opet nečujno. Ja ga prikrivam, mljacam glasno.
Tako da Farukovo okretanje zadržavam na tome.
U
ovim trenutcima, ja i Mufo jedino o ovome razmišljamo. Kapi tečnosti mu više
znače, nego što se boji opasnosti koju, možda, sa sobom nose. Ipak, trudi se ne
pretjerivati, poslije tri pojedene, sljedeću je ubacio u džep. Primijetio sam
to krajem oka, ali ne rekoh ništa. Osim što poželjeh, zbog toga, pokušati da
sam više ni jednu ne pojedem. Vidim da uskoro mljackanjem neću Mufa ni morati
prikrivati. Sasvim se uvježbao biti nečujan.
Koliko
smo se ovom predali, pokazao je šum Sutjeske. Koji nas je iznenadio. A koji se
miješa s tišinom, koja sada prija. Spuštamo se tako mjestu koje već peti dan
pokušavamo vidjeti.
Kucnuo
je čas. Zaim i prvi iza njega, već gaze. Uzbuđenje raste i nestaje, svakim
osjećajem da je sljedeći zagazio. Smanjuje se vrijeme kada će i na nas doći
red.
Prvi
su već prešli, a najednom osjećam kako Sutjesku prelazimo nečujno. I
neprimjetno. Nismo se stigli ni uplašiti. Možda smo se samo u trenutku stigli
prevariti, pomislivši kako se proteklih dana neko drugi, a ne sudbina, igrao s
nama. Da smo i one prve noći mogli ovako.
Prešli
smo, pa sad više uopšte ne gledamo nastranu. Ni lijevo ni desno, nigdje gdje bi
četnici mogli biti. Samo gledamo naprijed, i držimo tišinu s kojom smo se
srodili.
Dolazimo
do ceste. Već smo se zahvalili dijelu puta, što ne sretosmo četnike na njemu.
Sad se istom molimo cesti. Postupamo kao da smo se dogovorili. A i jesmo,
obećali smo jedni drugima.
Prelazimo
i nju nečujno i neosjetno. Ne gledajući nastranu. Samo naprijed.
I,
uspijevamo. Odlučno i hrabro. Ne znajući jesmo li bili spremni na sve, ili smo
samo imali dovoljno sreće.
Ne
može biti. Da se samo sreća pitala, ne bismo izgubili četiri dana.
Nismo
ih izgubili. Prešli smo! Još pola sata, i bićemo svjesni toga. Kad se
zaustavimo, i prvi put okrenemo.
Još
pola sata kroz koje i trčimo i letimo. Stižemo držati na oku onih par ispred
sebe, pogled okrenuti lijevo ili desno, suprotno od strane koju su više motrili
ti naprijed, imamo vremena spustiti i pogled ispred nogu. Djelić sekunde je
dovoljan da, kroz dovoljno jaku mjesečinu, vidimo i upamtimo kuda i kako nam je
napraviti narednih nekoliko koraka. Dva-tri kojima moramo čvrsto dotaći zemlju,
i dvaput toliko kojima ćemo se od zemlje odbacivati. Mjesečina je dovoljno jaka
da nema straha da će se neko saplesti, postati nepotreban teret ostalima, ali
ne prejaka da bi nas bilo i strah kako će nas četnici primijetiti. S
udaljenosti, snažan je osjećaj da ih blizu nema.
Umora
nema, a samo to što se niko ne okreće ne vidimo osmijehe na licima drugih. Nema
ni pitanja kada ćemo stati. Zaim zna, mi osjećamo. Uguraćemo se u prvi pojas
šume, odnosno par koraka ranije.
Nismo
još bezbijedni, nije nam ni predah prijeko potreban, ali se moramo okrenuti.
Kad više u mrak uđemo, slabije ćemo osjećati. Žal za onim što ostavismo, a
radost što smo konačno na drugoj strani. Zato smo se i zaustavili, da to dvoje
spojimo. U novu snagu, kojom ćemo nastaviti dalje.
Puno
osjećanja nosimo. Ali je čovjekova duša toliko velika, da mjesta ima još.
Kupićemo usput i sva druga koja su budu javljala.
