Već
se primičemo Zamrštenu. Zapravo, putu koji odvaja njemu.
Pravimo
drugu pauzu. Mufo i ja se prisjećamo noći kad ga napuštasmo. Najmanje smo svoj
povratak ovakvim zamišljali. Zato mu i ne trčimo u susret. Znamo da nije kakvim
smo ga ostavili.
Tu
je i ta dilema: svratiti, ili zaobići? Riješiti je možemo samo onako kako smo
se dogovorili. Glasanjem.
Svi
osjećamo tišinu. Jednima ne prija, drugi bi zavirili u nju. Najneodlučniji ne
raspoznaju prisustvo te tišine.
Ništa
nije slučajno, pa ni naše zadržavanje u ovoj dilemi. Mada toga još nismo
svjesni. Ja sam samo presretan što je Zaimov i moj prijedlog prošao. Krećemo
prema selu, mislima već punim ranac s još jednom dragom uspomenom, majicom koju
sam iznio iz Trošnja.
Pomalo
se ljutih kad osjetih da zastasmo skoro na ulazu u selo. Ali, nisam stigao bilo
koga upitati za razloge. Dovoljan je bio pogled na donji dio sela, na plamen iz
jedne od kuća.
Ako
Zamršten nije ranije zapaljen, ako ovo nije nešto što su četnici zaboravili,
onda ga tek pale. Znamo da to naši nikako ne bi učinili, zato opet počinjemo
vjerovati kako četnici još nisu ušli na Trebovu. Tužno je uvijek gledati neko
selo kako gori.
Za
iskrenije tugovanje nemamo ni vremena, biće ni razloga. Ironično, pogled na
naše selo koje gori, izvlači nam osmijeh. Možda da ćemo uspjeti i prije nego
očekivasmo, ako su naši još na Trebovoj. Imamo snage da se do gore više ne
zaustavljamo.
Glasanje
je palo u vodu, u trenutku koji nam potvrđuje kako je sreća noćas s nama. Za novo nema potrebe. Iako, ja još
nisam spreman povjerovati. Pokušavam i sebe i druge uvjeriti kako je to
logorska vatra naših. Dok se nisam bolje zagledao, shvativši da niko ne loži
četiri-pet logorskih.
Mogli
smo još nagađati, ali više ništa promijeniti. Na vrijeme smo prešli Sutjesku, a
Zamršten ćemo morati zaobići. Nikada više neću vidjeti kuću koja mi je tako
srcu prirasla. Ko zna koliko je četnika u selu, koliko ih je još u blizini.
Tek
shvatam koliko smo bili prišli selu. Objašnjava mi to toplina koja postaje sve
osjetnija. Nekada tu bi druge, prirodne topline. Ovo je vrelina, vještačka, neljudska.
Jednako
ćutke, ali brže se vraćamo nazad. Najmanje petsto metara do mjesta gdje se
usuđujemo ponovo zaustaviti.
Na
mjestu smo gdje sada ne osjećamo ni toplinu, ni vrelinu. Blagi povjetarac koji
nam je do maloprije smetao sada nam prija.
U
prilici smo da se priberemo. Da shvatimo koliko smo navakat Sutjesku prešli. Da
smo malo ranije, možda bismo ušli u Zamršten. Kada i četnici. Koji su, vrlo
moguće, brojniji, zasigurno naoružaniji. Da smo prešli kasnije, možda bismo na
četnike nabasali negdje visočije, bliže Trebovoj, kada bi moguće u nevakat
shvatili da to nije naša straža. Sreću, dobar osjećaj smo imali s vremenom prelaska
Sutjeske, a oduvijek smo računali kako će nam nakon toga sve biti puno lakše.
Lako
otrpljujemo tihe kritike na nas koji smo ovuda naveli, nadjačavaju ih
pucketanja krovova. Nismo sasvim sigurni, ali nam se čini kako se čuju i
puščani meci. Ne liči na borbu, samo na iživljavanje četnika. Koliko će nam još
potvđivati da su najjači kada treba paliti i civile ubijati. Ovdje ih nisu
zatekli, Major je na vrijeme došao. Eh...
Uzdisanje
može sačekati, mi sad nemamo vremena. A nije nam mudro ni provjeravati kakvi su
odista u borbi.
Moramo
biti brži od četnika. Novi dogovor također nek čeka, sad idemo kud nas Zaim
vodi. Neka opet ima onih koji se ne slažu, brzo ih smirujemo. Trebova se ne
može zaobići. Takav put, a koji je sigurniji, ne poznajemo. Grešku smo priznali,
osjećaji su nas na vrijeme preveli, ali pogrešno dalje poveli. Ali nas je sreća
ispravila.
Negdje
na ulazu na Trebovu, planiramo se odmoriti. Da osjećaje primirimo, da bolje
procijenimo. Što smo bliže Trebovoj, dalje smo od Zamrštena.
Sad
čak i ja prepoznajem i put, nekoliko sam puta prošao Kozluom. Išao sam i uz
Kozlu i niz njega, ali uvijek danju. Tada se nije činio ovako teškim za
savlađivanje, mada sam zapamtio mnoge koji su govorili da se njime noću ne ide.
Mi
moramo. Zato se zahvaljujemo mjesecu, koji nekad zna da kasni sa zalaskom. Bar
nam je pomogao da dovoljno daleko ostavimo sva sela. U međuvremenu smo shvatili
kako Zamršten nije jedino koje je noćas zapaljeno.
Hvala
mjesecu, iako nam više ne može pomagati. A nije on kriv što je Kozlu - Kozlu.
Nije Perućica, ali ni njemu nije mahane.
Nažalost,
u onim pričama o Kozluu nije bilo nimalo laži. Nije Trebova toliko daleko, ali
postaje upitno hoćemo li stići do kad smo planirali.
Počinjemo
se saplitati, gubiti iz vida onog ispred. Čuju se prve psovke, zahtjevi da se
uspori. Vraćaju se upozorenja, da moramo biti tiši.
Svi
smo samo željeli da izdržimo, da uspijemo. Ali, rješenje je samo jedno.
Ima
još dosta do svanuća, ali i mi idemo sve sporije. Normalno bi već bili na
planini, ovako nisam siguran ni da li smo u po puta. Kako idemo, zora će prije
nas. Zato i shvatamo da se nepotrebno lomimo, da i tako ne stižemo od noći
uzeti više nego nam je svojom mjesečinom pružila. Nemamo razloga za paniku,
sigurni smo da ni četnici ne mogu za nama.
Nismo
svi ispoštovali uputu da se bar par koraka sklonimo s puta, kao za svaki
slučaj. Zaustavili smo se gdje smo morali, a put uz Kozlu je prepun udolina. Iz
nekih se je bilo nemoguće ispentrati, a prkositi mraku značilo bi rizikovati
situaciju činiti još gorom. Koji su se mogli skloniti, ispoštovali su drugu
uputu. Nikako mnogo su se sklonili, da nam se ujutro lakše ponovo iskupiti.
Sinoć
su skoro svi stigli makar malo odspavati, ja nisam. Sad mi je drago zbog toga.
Ostatak noći će mi brže proći. Podijeliću je na dijelove, u kojima ću pokušati
zaspati, i na one u kojima ću biti polubudan.
Okolina
uranja u prijatnu tišinu, sjeckanju naletima planinskog vjetra. Provjeravam
čvrstinu žile pod nogama, još ranije sam provjerio kako Ziku ne smetam, a
počinjem vjerovati kako će se na put spustiti i oni koji su se bili sklonili.
-
Noćenje uz Kozlu – pomislih kako će to
nevjerovatno izgledati u dnevniku.
