Oj
javore, zelen bore,
lahko
ti je zeleniti,
i
zelenu tebi biti.
I
ja bih te mlada brala,
ali
sada nemam kada.
Preče
mi se udavati,
a
za ono momče mlado
što
je sinoć dohodilo,
sitno
voće donosilo.
Svakom
daje po jabuku,
meni
daje divljakinju;
Ne
bih li mu podivljala,
dvoru
sama doigrala.
Da
čovjek na sebi ima ugrađen termometar za mjerenje raspoloženja, s pozitivnom i
negativnom skalom, moj bi u ovim trenutcima bio negdje oko nule. Ali, svakako
da ukupnu sliku ne bi promijenio, kod ostalih je skoro ključalo.
Bez
problema smo prošli najtežu prijepreku, a sada se pripremamo poći prema drugoj.
Svi osjećamo da bi još noćas trebali i preko Bistrice.
Mada
nije logično, čini nam se da ćemo ovaj drugi dio savladati lakše. Osjećamo da
smo od Boga odabrani, nagrađeni, mada se ja i dalje teško opirem mislima kako
je time bilo predviđeno i svraćanje do onih žena. Bez obzira na okolnosti koje
su ih ovdje zadržale, htio sam vjerovati da smo bili sposobni uvjeriti ih da uz
našu i pomoć nekoliko konja, te iznad svega Božju, svi skupa možemo uspjeti.
Prvi
put u sebi gledah kukavicu. Koja nije bila hrabra ni pokušati. Teško je nadati
se da još imaju šansi da ostanu u životu, pošto se te nade svode na to da će
četnici pokazati ljudskost, vidjevši da se radi o starim, nepokretnim i na
živcima oboljelim ženama. Što, opet, moj osjećaj krivice neće umanjiti.
Bar drugi o tome ne razmišljaju, zaokupljeni su istraživanjem karte, utvrđivanjem puta kojim ćemo zaobići poznati, jer se odustalo od čekanja potpunog mraka. No, i ovo zadržavanje u šumi je potrajalo skoro sat vremena. Za koje smo vrijeme mogli otići do Tođevačkog katuna i vratiti se nazad!
Krenuvši,
pogled zaustavih na Mufu, tražeći nervozu koja će mi pokazati da je uradio što
je toliko želio. To što nam se ker nije pridružio, može biti kako se od izvora
ne žuri odvojiti.
Jedva
sam iščekao da prestanem sa svojim razmišljanjima. Nije tu bilo primisli da sam
sam trebao išta pokušati. Ne samo da sam siguran kako par ljudi ne bi imalo
nikakvih izgleda u ubjeđivanju nana, nego sam za ostale vezan obećanjem. Sem
toga, znam da poslije, s Mufom, i možda još nekim, ne bih uspio stići kamo smo
krenuli. Ni sam put nisam upamtio, a još ne znam kakve sve prijepreke i on
dalje krije.
Moram
sa svima. I opet pri samom začelju, da bih se kojiput osvrnuo.
Brzo
sam shvatio kako je zamišljeno naše putovanje do Videža. Sve rubom šume, stalno
motreći na put, koji vijuga livadom lijevo. Ali od koga se, prateći šumu, u
jednom trenutku moradosmo odvojiti.
To
što se mrak počeo spuštati, svakako nije jedina krivica što se nakon nekog
vremena nađosmo na mjestu kojim smo jednom prošli. Ne krivim nikoga, samo se
prisjećam svoga lutanja po Zelengori, i nadam se kako ćemo ovog puta biti bolje
sreće. I na Videžu biti prije potpunog mraka.
Zamjeram
onima koji negoduju, koji galame. Koji sumnjaju u Zaima, kao da se nismo sami
osudili da izbjegavamo put. Možda oni meni zavide na smirenosti, ne znajući da
je to samo mrtvilo raspoloženja, koje neće proći čak i ako bi cijelu noć ukrug
hodali. Bez želje da i ja priđem karti, možda i pomognem. Umjesto toga
zamišljam, mada i znao da to nije moguće, da nas ovo lutanje odvede s druge strane
Trebove, sasvim blizu Tođevačkom katunu.
Kako
se to neće desiti, pomislih na nešto drugo. Da je ovo bio samo njihov trik, da
se na proplanku ne zadržimo dovoljno dugo. Malo smo vodani ukrug, pa opet
iskačemo na put. Kao, sada su procjene da se dovoljno smračilo.
Bar
nailazimo ne one konje. Još se toliko vidi da pružim još jedan pogled. Sad
stvarno nemamo vremena, sasvim su na drugoj strani. Možda bi bolje bilo da
četnici ne dođu do tog tovara, ali bih ja volio da se to ipak desi. Ako imam
prava ovog konja toliko žaliti!
