Kiša
se ne šali. Pojačava, tjerajući nas da se bolje rasporedimo. Pod jednom homorom
se ne uspijevamo svi smjestiti, te jedna grupica odlazi pod drugu. Za to
vrijeme se mi ostali odvažujemo naložiti vatru. Uz homoru, da se ipak možemo
grijati, a da se ne bojimo da će nas otkriti. Kiša joj ne da da razvije plamen.
Vrtimo
se oko homore. Ugrabimo momente kada nam stidljivi plamičak oči ogrije, ipak
sve jače leđa osjećaju krupne kišne kapi. Šatorska krila i ćebad su stavljena u
funkciju, ali bitka s nevremenom je tek krenula. Sluti da će sve biti
nedovoljno protiv sve jače kiše. Ukoliko ubrzo ne prestane.
Ni
o čemu drugome nam nije preče razmišljati. Ali, ne znamo da li bi nam bilo
bolje da sad stane, ili da prepada cijelu noć.
Ne
šapćemo, ako neko ima šta reći čini to mimikom. Najčešće su to geste nevjerice
da nam se još i ovo dešava. Poneko odmahne rukom tako kao da se u ime svih pita
da ni ovo nikako nije bez razloga.
Ja
vidim samo dva moguća. Možda nam je ovo blaga kazna, ili velika pomoć. Između
se tražim, prihvatajući već kako je ovo usputno i meni odgovor da sam
pretjerivao sa željama vezanim za nane.
Kiša
lema, vatrica se više tuli nego je uspijevamo održati, šatorsko krilo ili ćebe
postaju nam više teret nego korist, misli su jedino što nas još drži
primirenima. Sasvim smo dovoljno nakisli, da nam se ne žuri.
Sve
je tanja nit koja će nas pomiriti s tim. Prerano smo zaboravili ono što smo
prošli, pa nas sudbina podsjeća. Tito je na čelu one druge grupe, koja se
žurnije nama vraća nego je od nas otišla.
Riječima
koje ne čujemo, pokretima koje razumijemo traži da ugasimo vatru. Znamo da se
jedva nazire, ali je on jasno uočio neke veće. Čak je siguran i odakle dolaze.
Uzbuđeno govori, objašnjava najbližima to u šta nije lako odmah povjerovati.
Da
ne bismo sumnjali, napadali ga da laže, odgovor nam sam dolazi. Između munja i
gromova, razaznajemo i druge zvuke. Nebom je prolomilo nekoliko rafala! Bio sam
među onima koji nisu žalili izaći iz šume, otrpiti par minuta snažnu kišu, da
proučimo fatihu ženama s Trebove. Kad već ništa drugo nismo uradili.
I
ostali nisu gubili vrijeme, vatricu nije bilo teško ugasiti, još manje nadžidžati se na put, formirajući kolonu koja će sada u borbu s kišom prokislim
tijelima, preostalom voljom. I osjećajem moranja.
Mi
smo, prije proučenih fatiha, zbog sebe kratko vratili pogled na mjesto gdje je
naša vatrica gašena. Kiša, mrak i šuma su sprječavali da ti sitni plamenovi
nisu mogli dosezati predaleko. Međutim, bilo je kasno uvjeravati ostale kako
panici nema mjesta.
Možda
da je nekome od nas za nanama, ili za nama samima i koja suza potekla, ali se u
mraku, i mješajući s kapima kiše, nisu isticale.
Nismo
imali vremena ni lice da brišemo. Pristigli smo ostale, svi zajedno probali
trčati. Probali trčati, pokušavali i u nebo gledati. Jedino što smo mogli je da
se, na mjestu gdje se šuma doimala najgušćom, bez gunđanja zajedno zaustavimo.
Ovo
prije je kiša padala, sad je počela potocima teći. Pokušah se prisjetiti svih
pljusaka koji su me u životu iznenadili, ni jedan nije bio takav da je
onemogućavao kretanje. A ovaj je bio upravo takav!
Ma
koliko da je bilo četnika, čak i ako im je bilo naređeno da s Trebove produže
ovamo, sigurni smo da to neće učiniti. Ne mogu!
Oni
su sigurno na putu za nazad, tamo gdje su kamion ostavili, pošto ne vjerujemo
da su ijednu kolibu poštedjeli. Ako im je pet dana trebalo da se usude ući na
Trebovu, sigurni smo da, bar, još ni večeras na njoj ne smiju zanoćiti.
Mi
možemo sada uraditi ono što moramo. Mislim da nije bilo predlaganja,
komandovanja, prvi su se prislonili uz jednu krupnu homoru. Druga grupa je
produžila drugoj. Nama preostalima je treća dovoljna.
I
mi i četnici sada imamo zajedničkog neprijatelja. S tim da oni za nas ne znaju,
pa ne znaju da je otvoreno nebo nama koliko neprijatelj, toliko i prijatelj.
Nema
više nada da će se vrijeme stabilizovati. Potoci teku s neba, rijeke su svuda
okolo. Naše homore jedva gore, ali gore. Nažalost, stalno nam grijući samo jednu
polovinu tijela. Ako smo licem okrenuti vatri, kisnu nam leđa. Odmah se
okrećemo, leđa grijemo a prsa izlažemo. Ne pomažu odavno ni ćebad ni šatorska
krila. Nećemo se osušiti, ali nam ni koža neće prokisnuti.
Nas
je dvadeset osam. A niko ni na koga ne misli, osim na sebe. Možda i prvi put se
nemam vremena Mufom baviti. Lakše mi je, znam kako makar nije žedan. Svi smo
umorni, ali smo zaboravili da riječ san postoji. Glava, leđa i prsa će
izdržati, da ako i noge mognu. Njima će biti najteže kad ovo prođe, odmah će
nas morati nositi dalje.
Oni
koji su tanje homore zapalili, stižu prenijeti vatru. Homora ne može nestati.
Niti
svanuti prije sabaha. Kada će, logikom, stati i ovo nevrijeme. Nećemo biti
suhi, ni odmorni, ni naspavani, ni siti, ali, bićemo spremni. I sretni što smo
i ovo izdržali, a i što se niko neće prehladiti. Najdovitljiviji su se sjetili
ponijeti šećera i čaja.
Kiša
će nas cijele noći mučiti, ali vjerujem da od ujutro misli neće. Nane nismo ni
mogli spasiti, ako smo za sobom gdje i nehotično ostavili kakvih tragova više
ih neće biti. Pred nama je još puta, najmanje poznatog, no ukoliko se nastavimo
držati zajedno, i zajedno budemo mudri i pametni, puti će nam se sami
otkrivati.
