„Daj mi, Bože, da ogrije sunce,
Trebovu
moramo zaboraviti. Bar za neko vrijeme. Ali, čim prije. Ono što nas još čeka,
ne dozvoljava nam vraćati se onom što je prošlo.
Kako
smo očekivali, svitanje jutra je donijelo prestanak padavina. Time i označilo
da nam je dalje.
Ne
da nam se odmah krenuti. Više smo mokri, nego suhi. Osim toga, već kasnimo za
dionicu koju smo htjeli noću prijeći. Ovo vatre što dogorijeva koristimo da se
makar malo prisušimo. Lakše ćemo se dosušiti usput.
Imamo
za obaviti i nešto što nismo bili planirali. Jednom smo se rastali s onim što
je bilo inekako za prežaliti, na redu su neke druge stvari.
Gledam
u Mufa, on u mene. Žao mi je šatorskog krila, valjalo je noćas. Da je kiša bila
manja, normalna, spasilo bi nas obojicu. Ovako, moralo je i ono prokisnuti.
Postalo je za nositi teško. Osim, ako umjesto sebe ne prisušimo njega. Jednu
noć smo izgubili, s vremenom se nikad ne zna, pa nam možda opet ustreba.
Osušićemo ga, da se može nositi, a mi ćemo usput.
Za
ćebetom manje žalimo. Možda ga nismo trebali ni nositi. Jeste nam valjalo u
Perućici i uz Kozlu, ali ovdje, i dalje, ne može. Natopljeno je toliko da je
teže pet puta od normalne težine. Iscijediti se ne da, za isušivati vremena
nemamo, a ovako se nositi ne može. Posljednje čemu još može poslužiti je da
pojača vatru, da se šatorsko krilo brže osuši. Ali i da nam je lakše ukloniti
tragove iza sebe. Mada, komotno, nismo ni morali. Nagorjele homore će dosta
reći svakome, ko poslije ovuda naiđe.
Ima
nešto za čime žalim. A sebe krivim. Toliko sam čuvao onaj komadić papira, onu
napisanu a ne predatu pjesmu, vjerovao da dan kada ću to učiniti nije predalek,
ne pomišljajući da to sudbina nije ni predvidjela. Sve što sam iz džepa izvadio
je mala papirna loptica, koja se ni otvoriti ne može, a kamoli nekom objasniti
da su tu nekad bili stihovi. Ja sam kriv, ja sinoć ni o čemu drugom nisam
razmišljao, ali, izgleda, ni o kiši dovoljno.
Ne
tješim se, ali znam da je još onih koji se sličnih uspomena rješavaju. Cijenimo
vrijeme, ali i situaciju. Noć smo izgubili, ali ne sasvim. Više od dva sata
nismo mogli otkinuti od dana. Skloniti nam se odavde, bar do izlaska iz šume.
Klopoće
obuća, tukne odjeća, mi se uščuli. Svi sve trpimo. Rosa je svoje učinila. Kroz
krošnje drveća, iako stidljivo, već i sunce izviruje. Samo da nam je iz šume
izaći, do sunca. Glasanje je suvišno, sami se požurujemo.
Izlazu
iz šume smo stigli prije nego je sunce sasvim izašlo. Zatekli smo magle, pa
dobili i novu snagu. Zastaćemo na kratko. Na smrad smo obikli, ali nismo ni za
sjedenja, pa stojeći nastojimo postići brzi dogovor.
Uhar
nam je još odmaći, još se skloniti s mjesta koje bi četnici mogli posjetiti.
Tako, sve dok ne dođemo do mjesta gdje ćemo noć morati čekati.
S
takvim sam se prijedlogom odmah složio, ne znajući da se u njemu još nešto
krije. Odavde skrećemo s puta kojim smo civile izveli, te po brašno i oružje
išli. Četnici znaju za naša povlačenja, može biti da su već u češljanju terena.
Sada je nas desetak pomenulo da je možda pametnije držati se provjerenog puta,
ali većina odlučuje. A svi se još vezujemo obećanjem.
Bar
su me zovnuli da pomognem u čitanju karte. Odabrali smo da prebacivanje
izvršimo pored Poda, preko brda Husad i Ruda planine. Zabilježili smo nekoliko
usputnih brežuljaka, koji će nam biti orijentiri. Do prvog, te od jednog do
drugog, ići ćemo pomoću busole. Ja sam precizno izmjerio azimute.
Samim
time sam se našao naprijed, ostavljajući Mufa samo s Farukom. Vjerovao sam i
ja, više nego ostali, da ću pomoći. Znao sam da Zaimu nije bilo lako, još
uvijek mislim da je ono kruženje po Trebovoj bilo namjerno, ne sumnjam ni u
svoje znanje, ipak tek doživljavam osjećaj ići prvi. Spočetka sam to
razumijevao kao strah, koji bi i prirodno trebao biti veći. Zato se nastojim
kocentrirati na traženje odabranih orijentira.
Još
uvijek bolje poznajem kartu nego prirodu! Puno je više brežuljaka nego ih je
ucrtano. Izračunati azimuti bi mi pomogli, da sam znao kada smo na kom
brežuljku!
Prilagođavamo
se. Mišu, Zaimu i Fudu uspijevam objasniti, Tito me već shvatao, a nas smo
petorica naprijed. Ostale zaustavljamo, a mi se penjemo na svaki redom
brežuljak. Na većinu uzalud, samo su pod šumom, a na druge s malo koristi. Ako
se Husad i vidi, više nismo sigurni koje je.
Uporni
smo. Znamo da će nam jedan od brežuljaka dati makar neki odgovor. Prvi koji je
to učinio, nije nas obradovao. Ono što smo s njega vidjeli bio je Zavidež. Od
Husada smo koliko smo bili i kad smo krenuli! S tim da smo skoro pola dana
protraćali.
Kad
smo već tu, malo ćemo oslušnuti. Bilo je dobro što se ništa nije čulo, ali nije
što ovo vrijeme nismo pamentije iskoristili. Mogli smo se osušiti. Fudo je
šaljivo primijetio kako možemo biti prvi na kojima će haljine struhnuti.
Do
Rude smo i mogli prije mraka stići, ali se već pitamo kako ćemo dalje. Kad i po
danu lutamo. Pogled u nebo nam daje prijedlog, a iskustvo garantuje da će biti
prihvaćen.
Spuštamo
se među ostale, ništa ne govorimo, pravimo se kako i dalje znamo kuda ih
vodimo. A i, ovaj smo put bili precizniji. Izmjerili smo azimut do livade u
podnožju Husada, gdje nam orijentirni brežuljci nisu ni potrebni.
Trpimo
usputna gunđanja, shvatamo zašto su češća i glasnija, ali smo još uvijek
dovoljno ubjedljivi. Nemamo još mnogo...
Nismo
ih sada slagali. Nismo ni pogriješili, doveli smo ih do planirane livade. A i
sunce je probilo oblake, i bilo u današnjem zenitu.
Kako
smo i bili sigurni, niko se ne buni kad se predlaže odmor. Što duži, to bolji.
Dovoljno je reći da trebamo sačekati noć.
Sušenje
je svakome od nas potrebno. Bez obzira što trajanje sunca nije bilo koliko smo
željeli. Makar smo poskidali jakne, one su nam i bile najteže, i najviše se
čule.
Ručali
smo. A osim želudaca, znamo i za oči. I njih smo morali odmoriti. Kao i mozak.
Niko se normalan ne bi ovako ponašao. Uvijek bi prije po dvojica-trojica stalno
prilazili Mišu, i imali nešto za prigovoriti. Sada, nikom se ne žuri. Kao da je
i svakome jasno.
A
i jeste. Onako je kako je moralo da bude. Izglasali smo put koji niko do nas ne
poznaje.
A
i ono što nisu znali, saznali su. Predugo se ovdje zadržavamo. Ne mogoh
izdržati a sve ne ispričati Mufu, Munibu, Laciju i Senadu. A znam da ni ostala
četvorica nisu manje odgovorni.
Jedino
što im nismo obećali je da ćemo ih još noćas provesti i kroz Rudu. Pokušaćemo,
toliko nam vjeruju.
Ni
mi, ni oni, nismo računali na nestabilnost vremena. Ne samo da je sunce
iščezlo, nego su i bijeli oblaci ponovo ustupili mjesto sivim. Bar znamo da nam
ova livada više ne može pružati isto gostoprimstvo.
Do
ponovnog otvaranja neba, još se jednom družimo s kartom. Da budemo sigurni da
ćemo na Husadu noćiti.
Mišo
je imao još jedan prijedlog. Uz sugestiju da prvi put iskočimo iz dogovora,
odnosno da ostalima prećutimo.
Kratko
sam razmišljao, bio u dilemi. Možda i nije korektno s naše strane, ali je zato
Mišov prijedlog mudar. Trebamo ostale smirene, pune nade i vjere, i zadrživog
povjerenja u nas. Povešćemo ih kao da Husad trebamo proći samo na putu prema
Rudi. A kada ih tamo uvedemo, reći ćemo da dalje ne možemo zbog mraka. Tu ćemo
vidjeti njihovo ponašanje, procijeniti stabilnost povjerenja.
Vraćam
se čelu kolone, onim pojačanim strahovima. S tim kako sad ne brinem da ću
fuliti, ali pomalo zazirem od iščekivanja reakcija.
Ipak
je opet sudbina, na sreću ili nesreću, ispred nas. Doveli smo ih na Husad, ali
nismo morali glumiti. Kiša nas je podsjetila da se nije sva ispadala. Nije bila
jaka kao noć ranije, ali mjesecu ponovo nije dala.
Ovdje
bi glupost bila ložiti vatre, ali nije jednostavno ni naći konak koji to ne
iziskuje. Prst se pred okom ne vidi, čak nam je trebalo deset minuta da se
uvjerimo kako smo još uvijek svi. Još će ispasti da je najvažnije što se kiša
noćas nije duže zadržala.
Niko
ne pita, nikom i ne objašnjavamo, zašto noćas ne idemo dalje!
