Noć
smo pokušali iskoristiti. Proveli smo sat vremena nad kartom, uz pomoć
šatorskih krila i svijeća. Željeli smo usmjeriti svoja lutanja.
Znali
smo cilj, proći preko Husada i Ruda planine, i Bistrici sići uzvodnije od gaza
ispod Mladog gaja. Vjerovali smo da do tamo vodi neki od puteva koji ne moramo
izbjegavati. Na kraju se nas nekoliko i složilo u tome, pa bi već rano ujutro
trebali naći put, koji je po karti prolazio negdje kraj nas. Njime bi se sasvim
približili stijenama iznad Bistrice, odakle bi se trebali lakše dalje
orijentisati, a samo spuštanje već nekako izvidili.
Složili
smo se u tome, jer drugog izbora nemamo, pošto bi još jedan dan izgubljen u
lutanju povećao nervozu koju smo osjećali oko sebe. Htjeli smo da vjerujemo
kako svu naklonost sreće nismo iscrpili, a vjera i sreća ne idu bez strpljenja.
Zato nam je tako potrebno povjerenje ostalih.
Zbog
čega smo poranili i prije nego se sasvim razvidjelo. Riješeni da se čim prije
dohvatimo na karti uočenog puta. Ja sam kartu tumačio, tražih da opet idem uz
Mufa.
I
sam sam bio iznenađen trenutkom kada smo zaustavljeni. Još više, zbog činjenice
da sam ponovo zovnut čelu.
Jedne
dileme nije bilo, na jedan smo put nabasali. Vidjelo se i kako njegovo
nastajanje nije odnedavno, pa se moglo raditi o onome koji je i ucrtan. To što
smo bar za pola sata ranije stigli do njega, sad trebamo pripisati nečemu
drugom. Moglo se raditi o tome da smo pogriješili u procjeni livade na kojoj
smo noćili.
Ni
ja se nisam sam usuđivao potvrditi, ali ni odbiti da je to taj put. Mogu samo
podići još jednu ruku da riskiramo, da nastavimo njime. Kojim njegovim krajem,
to bi već trebalo da je stvar logike. U tome smo se Tito i ja skoro uglas
složili. Ostali ili nisu razumjeli, ili su šutke prihvatali. U svakom slučaju,
vremena za gubljenje imamo sve manje.
No,
da su sreća i nada naše trenutne vodilje, pokazala je i odluka da od sada i ja
ponovo budem uz čelo. Za razliku od jučer, sada o nekome dodatnom strahu nisam
razmišljao. Možda se u prirodi ne snalazim najbolje, ali ne bi trebalo da imam
problema s logikom.
Tog
dodatnog straha nije bilo, ali sam oko sebe osjećao promjenu raspoloženja,
znajući kako će se to dalje sad još brže prenositi.
Nervoza
je rasla, prijetila sve više, kako je buđenje jutra bilo jasnije. Samo je
spuštanje magle, još uvijek sva usta držalo zatvorena.
U
nečemu nam nije koristilo. Pred nama se ukaza koliba, koju više nismo mogli
izbjeći.
Malo
ćemo zastati. Da se uvjerimo u tišinu, da nemamo potrebe bježati. Po svemu bi
trebala biti naša, a tišina bi potvrdila kako je četnici nisu posjećali. Dok bi
nam njen obilazak, možda, dao i još neke odgovore.
Na
brzinu se odvaja nas nekoliko, i ulazi kroz otvorena vrata.
Prazna.
Predstavlja se da ni inače nije bila snabdjevena, a mnogo toga ukazuje kako
nije davno ni napuštena. Svjedoče to pronađeni neoprani sudi. Stručnjaci nismo,
ali naše procjene ukazuju na nekih četiri-pet dana. Što se, istovremeno,
poklapa i s našim željama.
Još
je jedna grupica prošla i iza, pronašavši hrpu glavica kupusa. I one su
očigledno do nedavno korištene. Ali, za
podrobnije istraživanje nemamo vremena. Zadovoljavamo se Titovim potvrdama kako
se radi o usamljenoj kolibi na Husadu. Pri čemu nam je bitna još jedna
činjenica, do nje vode samo dva puta. Od čega je jedan onaj kojim smo mi došli.
Ne
vjerujemo da bi nas i ovaj drugi mogao odvesti četnicima. Zbog čega previše ne
razmišljamo, hrabro grabimo naprijed, trudeći se zadržati spremnost da
zastanemo na prvo nešto ponovo sumnjivo.
Tek
što kolonu napravismo, već nam nešto opet privuče pažnju. Odnekud, nekako i
stidljivo, prilazi nam jedan pas. U sekundi se prisjetih onog koji je ostao na
Trebovoj. Jasno je da se ne radi o istome, iako ga se slično da opisati. Sasvim
običan, seoski. Ni čist ni prljav, ni gladan ni neuhranjen. I miran, i dosadan.
Jedino što nije skrivao, više se obradovao nama nego mi njemu.
Ali,
kako mu to objasniti?
Pohara
ima ideju. Vjerovatno je gladan, komad mesa neće nikoga od nas ostaviti u
životu, a može nam pomoći u rješavanju psa. Toliko i imamo vremena. Odveden je
iza kolibe, gdje će mahanjem repa zahvaliti na nenadanom ručku.
Neko
je podsjetio kako je to bilo samo trenutno rješenje, da će pas lako naći i naše
tragove, još lakše ih slijediti. Vjerovatno su u pravu, ali... Mi moramo naprijed,
a on - kako hoće.
Kiša
ne pada, mada je magla sve gušća. Smatramo to prednošću koju moramo
iskoristiti. Koju ne smijemo trošiti na tjeranje psa. Polako opreznost
zanemarujemo, žureći sve više.
Vjerovatno
se zadugo ne bi zaustavljali, da to ne morasmo učiniti. Provirujem Titu preko
ramena, da što prije shvatim zbog čega su Mišo i Zaim stali.
-
Kraj puta! – čujem njihov šapat, a sagledavam se
s Fudom.
-
Kraj puta... – prenosimo dalje.
Počinjemo
sjedati. Zemlja mokra, ali ne mari. Bar ćemo požuriti donijeti novu odluku. Pri
čemu opet nemamo previše izbora. Ako je kraj puta, onda smo svakako na ivici
nekih stijena.
