„Ko otvori ovaj sanduk,
Vraćati
se nazad, neće nam uštediti vremena koliko ćemo izgubiti čekajući razbijanje
magle. Još ga možemo iskoristiti za odmor i doručak, a kad se magla raziđe,
možda s ivica stijena nešto osmotrimo. Ko zna, možda smo nekoliko puta
pogriješili, možda ni Tito nije u pravu da smo još na Husadu. Možda smo nekako
prošli Ruda planinu, možda su ovo stijene koje nam trebaju...
Kako
kod nas na čelu nije bilo dilema, to je i odluka jednoglasna. Prvi put smo
ovako složni, ma gdje da smo - najpametnije nam je sačekati razilaženje magle.
Da
smo bili u pravu, pokaza se odmah. Novi odlazak kraju puta otkri da se magla
već povukla par metara. Stijene se naziru, možda nam uskoro otkriju nastavak
ovog puta. Ne želimo vjerovati da je služio samo za čobansko osmatranje, već da
su se nekud ovuda koze zgonile ili izgonile.
Do
tada, možemo obići ostatak livade. U produžetku se uz stijene proteže
predaleko, a s desne strane, za svaki slučaj, nećemo duboko ulaziti u pojas
šume. Tek da pokušamo pronaći vode, rješavajući problem kojeg se ponovo
prisjećamo. Svi nemamo čuturice ili flaše, a i zadnji put smo ih dopunjavali
kišnicom na Zavidežu. Usput smo i bez
šljiva ostali.
Nade
da u blizini ima izvor ne traju dugo, ali stiže vijest da je pronađeno nešto
drugo. Jedna davno posječena bukva.
Iskradam
se od Mufovih molećivih pogleda, i stajem u red. Oduševljen sam viđenim. Panj
je uži okolo nego što je rupa široka. Poslije onakve kiše, najmanje čudi što je
sva šupljina sada puna vode.
Mnogo
se crni, zbog zemlje koja se godinama taložila, ali ne mari. Neko se dobro
dosjetio, upotrijebio je konzervu odbačenu poslije doručka. A u njoj voda i ne
izgleda toliko crna.
Bi
mi glupo, ali mi misli odlutaše Drini. I nju iz daljine kada gledaš zeleni se,
kad joj zahvatiš vode „normalna“ je, pitka. Tako je i sada, dok zahvaćaš
konzervom iz panja lice ti se samo mršti, dok konzervu ustima prinosiš lice se
svome obliku vraća. Uz sve, još jedno je olakšanje tu. Žedan si, ali ti nije
teško misliti na druge. Gutlja-dva su sasvim dovoljna!
U
međuvremenu su se predviđanja u vezi ponašanja psa potvrdila. Opet je dio
društva. Za sada, ovdje nam nije neka opasnost. Još jedan komadić mesa će ga
održati mirnim duže vrijeme, za vodu se on već ranije negdje snašao. Nije
navaljivao na „našu“ bukvu. Ako je bio žedan, onda je osjećao da smo mi
žedniji, ili bar da nije dobro da istu vodu dijelimo.
Tjerali
ga nismo, sam je odlazio i vraćao se. Imamo u planu na polasku mu dati veći
komad mesa.
***
Magla
se razilazi, ali se samo stijene spuštaju. Još nam je čekati, a meni teže
izbjegavati Mufa. Moramo se nekako ukrasti od Faruka. Za šta nam upravo služi
šetnja do ivica stijena. Znali smo da ni Faruk nije imun na nervozu.
Žurno
Mufa uvlačim u šumu. Mada, početnu radost mijenjam, čim vidjeh kako oko panja
trenutno nema nikog. Čudno mi, ali sa slutnjama ne žurim. Ne odustajem ni
našavši konzervu tamo gdje je nismo ostavljali. Bila je kao bačena, ali...
Saginjem
se, uzimam je. Naginjem se, zavirujem u panj. U tom času je i Mufo pristigao.
Pogledi nam se stapaju u zajedničko razočarenje.
U
Mufa su i suze haman pošle. Panj je skoro prazan. Zapravo, na samom se dnu
jedva odslikava kako je tu do maloprije bilo vode. Za napiti se nedovoljno, ali
dovoljno za upotpunjenje ukupnog prizora.
Na
desetine crva, raznih oblika i veličina, želju za pijenjem vode pretvaraju u
mučenje. Moramo pogled trznuti nazad, da još i ne povratimo!
Muka
mi je. I zbog crva, ali i osjećaja da sam ovu vodu već dva puta pio. A najviše,
što Mufu to ne omogućih ni jednom.
Njemu
je još mučnije. On bi sve dao za samo par kapi.
Ponovo
ustajem, i naginjem se. Pokušavam da bar toliko zahvatim, vraćajući sebi slike
kad se voda u konzervi naglo bistrila. Samo, tada crvi nisu odmah hrlili u
konzervu. Nekoliko puta pokušavam, ali uvijek s crvom vraćam i kapi.
Mufo
prvi odustaje. Sjeda, obara pogled zemlji. Ljut je na sve i svakoga, a opet bi
da sudbinu shvati. Poslije svega, koliko još, i šta sve, mora da trpi!?
