Žeđ
muči, čekanje još više. Jedino što nas može obradovati je bistar pogled sa
stijena. Korak smo ubrzali, vidjevši kako se tamo grupa već iskupila.
Pridružuje nam se i onaj pas, koji kao da isto osjeća.
Progurujemo
se, da se uvjerimo.
Ja
sam zbunjen kao i ostali. Ono što vidimo, ništa nam ne predstavlja.
-
Ovo je Jeleč! – Mufo se brzo pribra, i šapatom
uskliknu.
Zapravo,
ja sam ga jedini čuo. Ali sam znao da ne griješi. Sačekaću da svoje tvrdnje
ponovi još glasnije, te da nam to i pojasni. Njemu to nije bilo teško, on je
odmah poznao ribnjak, za koji mnogi nismo znali ni da postoji.
Svakako,
nismo gdje bi voljeli da smo. Preblizu Mladog gaja, a daleko od mjesta gdje
planiramo prijeći Bistricu. U ovom trenutku, najdalje od ideje kud i kako
dalje.
Moje
se oči zadržavaju na Mufu. Javila se nada da bi on mogao znati, ali koja neće
dugo trajati. Iz Jeleča bi znao, ali se mi Jeleču ne smijemo primicati. Čak,
razmišljam da ni ovdje ne smijemo dugo.
Tito
nam prilazi. Počinje razgovor s Mufom, od čega ja jedino čujem slaganje u vezi
ribnjaka, odnosno da je ovo ispod nas doista Jeleč. Opet pominju Ruda planinu,
jedan drugom pokazuju smjer gdje bi se trebala nalaziti, zajedno tumačeći da
smo jutros upravo pogriješili u odabranom kraku puta. Htio bih im vjerovati,
ali mi se ta njihova logika ne poklapa s onim što smo kartom tražili.
Stavih
ruke na lice, mislima ponovo krenuh od livade gdje smo noćili. Izašli smo na
put koji je trebao biti onaj koji je i ucrtan. Tu smo mogli pogriješiti, ako je
put obilazio livadu, a u nastavku pravio slovo S. To jeste bilo moguće, no je
meni i dalje bilo nelogično.
Sklonih
ruke, zavrtjeh glavom. Nisam to uradio jer sam htio reći da je moje
razumijevanje karte, i moja logika, tačnije od onoga što nečije oči vide.
Shvatio sam šta je jedino važno. Karta nas je izvela na put, put doveo do
stijena i magle. Magla nam je otkrila ribnjak, ribnjak objasnio gdje smo.
Koliko god da je neko prije par dana navijao za Suvode, neko za Sutulije, u biti
smo svi navijali za Trebovu. Kao što sada navijamo za Bistricu, odnosno Grebak.
Svejedno je kojim putem ideš, ako na kraju stigneš gdje si krenuo!
Opet
se nađoh na ivicama stijena. Pogledah skroz lijevo, te desno dokle mogoh
doprijeti, ni tamo ni ovamo ne vidjeh ništa što bi ličilo na spuštajuću
stazicu. Osmjehnuh se, bar kad smo mi u pitanju ovaj put nije ni trebao voditi
dalje.
Već
kontajući kako shvaćeno znači da ćemo se sada samo vraćati putem kojim smo
došli, nisam primijetio kad nam se na stjenama i Mujo Rizvanović pridružio, ali
ni ja ne mogoh ostati gluh na njegovu reakciju.
-
Idemo! Hajdemo! Ne smijemo čekati! Za mnom! –
goreći od želje da što prije shvatimo kako se naša situacija od ovog trenutka
mijenja, glasno je šaputao, stalno poskačući u vis. Sigurno ne metar, koliko se
meni činilo, ali sasvim dovoljno da odrazi svoje oduševljenje.
-
Polahko – Mišo ga pokušava smiriti.
-
Nemamo vremena, dan je odmak'o! – poskakivanje ga
je malo umorilo, ali je rukama jednako mahao.
-
Ne može tako! – vrisnuh i ja, šapatom naravno, a
valjda još pod utiskom saosjećanja s Mufovom ne ugašenom žeđi – nigdje maći
nećemo, dok nam lijepo ne objasniš kud i kako ćemo!
-
Samo gubimo vrijeme, usput ću – malo se umirio,
kao da će tako njegova sigurnost biti prihvaćenija.
-
Ne mislim da je iko lud da pođe, ako mu se ne
objasni gdje – sad sam ja postajao još nervozniji.
-
Ja nikog ne gonim, ko hoće za mnom, neka ide –
Mujo mi se unese u lice, kao da sam ja jedini protiv njegove tvrdoglavosti.
-
Nema ni od toga ništa – sad se Fudo nađe između
nas, jasno mu pokazujući kako nije u pravu – dogovorili smo se da se ne
razdvajamo!
Bilo
je to vrijeme da se Mišo uključi. Uzeo je Muja za ruku, te ga odvojio ustranu.
U to vrijeme smo svi već bili na okupu, tako da se od naših žamorenja nije
moglo čuti kako protiče Mišovo ubjeđivanje. Mada je jedino bilo važno da se
pozitivno završi.
-
Mujo je ovuda nekada lovio – nakon par minuta,
Mišo nam to potvrdi – on zna put kojim možemo odavde sići Bistrici, a da
obiđemo Mladi gaj. Samo smo previše skrenuli, pa bi morali što prije poći, jer
ima neka nepristupačna šuma, kroz koju trebamo prije mraka. Ja sam mu objasnio
da nam pet minuta ne znači ništa, da se prvo moramo izjasniti o njegovom
prijedlogu, a usput ćemo i ručati.
Nas
je Mišo primirio, što se za Muja nije moglo reći. Mahnuo je još nekoliko puta
rukama, gunđao sebi u bradu, i držeći uza se čvrsto Harisa i Hazima, ubrzanim
koracima vraćao se rubu šume. Gdje će se i smiriti, shvatajući da toliko
najmanje mora popustiti, stiješnjen između ranijeg obećanja i naše želje s
jedne, te onog što je znao, možda i prikrivao, s druge strane.
Tu
u njegovoj blizini, na svega nekoliko kvadratnih metara, svi se iskupljamo. Ne
gubimo vrijeme oko jela, ali i pažljivo slušamo detalje Mujovog prijedloga.
Mada nam ništa precizno nije rekao, dovoljno je bilo nekoliko riječi slaganja
stiglih od Tita i Mufa. A i za bolje nismo znali.
Moglo
je proći i bez glasanja. Dignute ruke su samo poslužile da se Muju konačno
vrati osmijeh. Što je on ponovo shvatio na svoj način.
-
Pokret! – već naviknutim šapatom, oštro nam se
obrati, sebe i svoju grupicu dižući ponovo na noge, glumeći želju da nadoknadi
svaki minut koji je on smatrao izgubljenim.
-
Stani! – ja sam bio ljući nego prije – sačekajte
još minut, koji vam je... Svaki put se isto ponavlja, kad god se zaustavljamo
da jedemo. Uvijek zaboravljate da ja jedem za dvojicu! Da i Mufa pitam! Koliko
puta nismo ni stigli jesti kako treba! Naglo me prekinete, ne znam ni kako se
spremim, pa još i s ovim teretom moram trčati da vas stignem...
-
U redu je, evo još vas čekamo – Fudo je znao kad
sam baš ljut, shvatajući kako je ovo opomena i za buduće, ali i još jedno
podsjećanje na zajednički dogovor.
Više
od Fudovog razumijevanja značilo mi je što se Mujo u mjestu zaustavio. Zbog
čega sam odmah i završio s jelom, žureći da ruksak spremim, a kako ne bi svi
dugo čekali na nogama. Pa je, za najviše minut i po, kolona mogla poći.
Zauzeo
sam mjesto na začelju, iza Mufa i Muniba, a ispred Zika Madeška. I psa, koji je
sam odabrao svoje mjesto.
