Među
Mojkovićanima je razumljivo bilo tmurnije raspoloženje, zato se kod njih ne
zadržavah. Ranjenik je dobro, kažu da je svjesnost gubitka noge brzo prihvatio.
Ističu da su mu u tome i oni pomagali, ali posebne riječi hvale imaju za našega
Pelu. Njegova stručnost u sličnim situacijama je bila vidljiva, nama od ranije
poznata, ali je ugodno bilo slušati priče o pokazanoj predanosti,
požrtvovnosti. Priznaju, toliko se oko nekoga ne bi trudio ni rođeni brat.
Napuštajući
njihovu kuću i Salja i ja smo ponijeli dio doživljenog ponosa. Svakom sličnom
pričom i naši hrabrost i odvažnost rastu.
Divljenje
prema Peli, ali i poštovanje prema ranama saborca, te još friška osjećanja
Kukova, jasno je da nam ide još jedna noć bez pjesme. Nećemo ni kartati, mada
je Salja bio voljan da nam posuđuje novac, ili vraća.
Sjedit
ćemo, sastančiti, pričati o ratu. Pravićemo presjek dosadašnjeg boravka ovdje,
pokušati osmisliti i nekakav plan za naredne dane. Sve s ciljem ne bi li se
kako sudbini dodvorili da malo uspori, još se svi otimamo utisku kako nam je
ovdje fino i kako će tako potrajati još.
Uspio
sam diskusiju okrenuti u pravcu pominjanja raznih izreka, poslovica, narodnih
mudrosti, dosjetki i anegdota, čak i poređenjima s nekim narodnim, ili
stihovima nekog od naših velikih pjesnika. Čuh ponešto od onog što ranije
nisam, dakako svjestan kako sve neću stići zapamtiti, ali i maksimalno
raspoložen prema ovakvom načinu držanja sastanaka. Učini mi se kako nam je i
vrijeme jednako brzo prolazilo kao kad smo pjevali.
U
rancu sam imao nekih teka, sve i ne vjerujem da će mi služiti za vođenje
dnevnika, to odlučih jednu upotrijebiti za bilježenje zapisnika sa sastanaka Vojnog
kolektiva, kako ovo druženje i nazvah. Pojasnih ostalima da ćemo ga držati
heftično, s tom razlikom da ćemo na njemu svi biti apsolutno jednaki i slobodni.
Za razliku od onih redovnih, kraćih, gdje je moja ipak zadnja, gdje ja
odlučujem o čemu će se i kako glasati. Ovdje će svako imati pravo reći što god
želi. Da me svi shvate, rekoh kako je na ovim sastancima dozvoljeno i
zahtjevati moju ostavku, odnosno smjenu. Dok, na redovnim važi ono vojno
pravilo po kojem se zadatci prvo izvršavaju pa se tek na njih žali, ovi su
upravo prostor za takve žalbe.
Današnji
dnevni red sam sastavio retroaktivno, a na osnovu onoga o čemu smo najviše
diskutovali. Zapisnik sam pisao, naglas čitajući.
Po
prvoj tački smo se jednoglasno složili kako smo zadovoljni svojim radom, bez
obzira što još ni jednom nismo borbeno djejstvovali, pokazali smo najvišu
spremnost da to uradimo kada bude trebalo.
Primjedbe
po drugoj tački su svedene na jedan Kukov zahtjev, tražiti još bolje
pješadijsko naoružanje, odnosno koji mitraljez, zolju i slično, sad kada smo na
prvoj liniji. Već sutra sam planirao tim povodom do Dragomilića.
U
izvlačenju opšte ocjene stanja našeg morala prekidoše me glasovi iz hodnika,
praćeni lupanjem čizama.
-
Bujrum, ne morate se izuvati! – lomih nastalu
tišinu, probijajući se da lično otvorim vrata.
-
Što ne bi kad je sve ovako čisto, lijepo i uredno
– Mujo Humić je gledao u veliki natpis iznad vrata, a koji mu je Omer namjerno
svjetlio baterijom.
-
Hajde, kad ste već... A to mi među se, goste
inače ne gonimo. Nije problem poslije očistiti, hvala Bogu pa imamo i vode i
deterdženta.
-
Akšamhajrola! – Mujo je razbacivao pogled po
sobi, skoro ne vjerujući u kakvom nas je okruženju zatekao.
-
Alahrazjola! – odgovorismo, odmah praveći mjesta
i za njega i drugu dvojicu koji su mu bili u pratnji.
-
Vanredne okolnosti – sačekao sam da se smjeste –
gosti nam u kuću, sastanak prekidamo, zapravo ćemo iskoristiti ovaj djelić
sudbine, moralista na vrata baš kad o moralu pričasmo... Dok nisam zaključio,
imate li šta pitati a što ste mislili da vam ja ne mogu odgovoriti, evo Mujo je
tu. Sem, naravno, onog Kukovog prijedloga... Dobro, ja ću otići sutra do Muse
da tražim jače naoružanje, koji puškomitraljez, zolju ili erbejac, ovo je sad
prva linija, Mujo će svjedočiti da je to jedino što nam još fali da moral bude
na najvišem nivou!
Mujo
Humić, Pela Bešović, te Suvad Muslić bijahoše iznenađeni, prva dvojica i
oduševljeni onim što čuše. U nekoliko riječi to potvrdiše, Mujo obeća kako će
lično ujutro, prije nego i ja dođem, završiti s Musom što se pomenutog
dooružavanja tiče, zatim se zainteresova da čuje imamo li još kakvih zahtjeva.
Kako
ih nije bilo, zatraži da čuje našu ocjenu situacije, od toga šta znamo o
četnicima, do naših odnosa s mještanima. Kako smo o svemu tome već pričali,
brzo svi rekosmo po nekoliko rečenica, međusobno se dopunjujući.
Sve
je išlo tiho, kao najobičnije sijelo uz kahvu, a koliko je bilo vidljivo da su
oni zadovoljni, isto se može reći i za nas. Bez obzira na burnije dane, lijepo
je znati da od Komande nisi zaboravljen, zapostavljen. Iako je Pela prije
podne, po onako ružnom vremenu pomagao ranjeniku, evo je u akšam priključen
drugom zadatku. Opet mi glavom prolazi činjenica kako je Majora i njega ista
majka rodila, iako logističar išao je snimati novonastalu operativnu situaciju.
Nama
je ona jasna, pa kako se i ponoć bližila željesmo na brzinu biti upoznati s novostima
iz Dragomilića, upravo iz uglova morala i logistike.
Najznačajnije
su da se bataljon polako, ali ipak iz dana u dan nanovo popunjava, da odlazak
treće grupe na odmor nije upitan ali da se čeka kako bi se situacija još malo
popravila. Radovalo nas je što smo čuli da se popravlja i situacija oko
snabdijevanja bataljona, prije svega onim što nam je ranije bilo najviše uskraćeno,
na prvom mjestu je pomenut duhan.
-
Aman, rođak, što me jutros prepade – Pela je na
polasku odlučio ipak reći – mi te najbolje ne razumismo, mislili da je neko
naš... Mislim, svi smo naši, al' umalo onom kjusetu nisam noge polomio, toliko
smo jurili. Još, ni kabanicu ne uzeh. A, glas ti bio nekakav, ja mislima
najviše nagonio da si baš ti u pitanju. Halal i ovako bilo, nego mi mira nije
dalo, pitah se sve šta ćete vi u Varoši... Oni išli da nešta bunare... pa na
svoje mine...
Znam,
razumijem Pelu. Svi mi katkad govorimo nešto ozbiljno, a da i neozbiljno
zazvuči. Sretan je Pela što je nekom pomogao, nekom kome je trebalo, makar ga
lično ne poznavao, možda nikad više ni vidio. Nama, daj Bože takva pomoć ne
trebala!
Ispratismo
goste, sretni i zbog utiska koji smo ostavili. Teško se možemo vodom nazvati,
ali smo sigurni da se na nas u Komandi tako računa. Njeno povjerenje sve više
stičemo, trebamo se potruditi da ga lako ne izgubimo!
