Naša
Komanda nije gubila vrijeme. Odmah sam jučer po doručku, zajedno s Kukom, morao
put Dragomilića. Konjem smo morali dotjerati sve što su nam spremili, što smo
tražili i što je usput još Muju i Peli na um palo.
Uz
šesetku, našla su se i tri puškomitraljeza, od čega dvije garonje i jedna
osamdesetčetvorka, jedna osa i dvije zolje, te po jedan erpege i erbejac, puno
municije, nešto zavoja i lijekova, malo opreme, te litar ulja i po kanta hurmi
i keksa.
Stigao
je Kuko i ispratiti Mešu, koji je konačno dobio dozvolu da može sestru negdje
odvesti, a i ja sam obišao Trošnjane koji nisu bili na položaju, tačnije njih
svega dvojicu.
Žurili
smo nazad, trebalo je podijeliti novo naoružanje, a Komandu je brinulo stalno
četničko granatiranje.
Toliko,
da nam je jutros uslijedila nova posjeta. Ovaj put, od Muse Bešovića lično.
Obišao je i sam položaj, i bio više nego zadovoljan. Svidjelo mu se i kako smo
se smjestili i organizovali. Kako sam reče, u našu stručnost najmanje sumnja.
S
tim u vezi je zatražio kratak sastanak sa mnom. U uvodu je kazao ono što smo i
svi znali, da su trenutne četničke nemjere da sa zemljom sravne i sva preostala
sela, počev od Popovića i Varoši, a uključujući i Dragomiliće i Mojkoviće.
Dodao je i da moramo učiniti sve da ih u tome spriječimo, zima se primiče pa
bismo u suprotnom morali praviti kakve barake.
Završio
je ističući šta bi u svemu trebao biti naš zadatak:
-
Najviše nam jada zadaju s Krbljine zvijezde, onim
su tenkom, samohotkom, šta je, sve jednu kuću pogodili. Uvjerio sam se da imate
dobar položaj, odande se i sve vidi, sad kada ponovo izađe da buba, upratite ga
i uništite, onesposobite. Nije problem, potrošite četiri, pet mina, ali daj da
ga skinemo s vrata!
Bio
je jasan i precizan, a četnici su svakog momenta mogli ponovo početi. S
uzbuđenjem sam ga ispratio, odmah odjurivši ponovo na položaj. Čekali su me
prilično spremni na ono što im imah reći.
A
nije ni bilo razloga da drukčije bude, elementi su, i ne samo za ovaj cilj, spremni
još od prvog dana. Ferid ih je brzo zauzeo, zajedno smo provjerili, kao i Kuku
ponovili da priprema mine sa svim punjenjima.
Sat
vremena smo čekali da Admin izvjesti kako je tenk ponovo izašao. Već pola
minuta kasnije dvogled se našao u mojim rukama, kada sam Feridu i naredio da
ubacuje minu.
Srca
su nam svima snažno lupala, svaki je nerv igrao, oči buljile, nekom naprijed,
nekom u nebo, od momenta kada smo čuli skoro zaboravljeni zvuk, našeg
ispaljenja!
Kod
mene je uzbuđenje najbrže raslo, gledao sam zbunjenost četnika u blizini tenka,
ispaljenje su čuli ali ga nisu očekivali. Ipak se mora priznati kako su se i
dosta brzo snašli, oni su polijegali, dok se tenk krenuo povlačiti.
Naša
mina pade, a ja morah priznati kako je nisam upratio. Pogledah u Admina,
sklonivši dvogled, nadajući se da je on bio oprezniji.
-
Kompletan prebačaj – nakon par sekundi usudi se
reći šta je i mislio.
-
Vidio si?
-
Gdje mogu ovdje prebačaj vidjeti, ali sam po
zvuku siguran sto-posto. Mislim, čak, da smo pogodili skroz ono selo iza, ako
se sjećam dobro karte - Mušiće.
-
Koliko bi trebalo da smo prebacili?
-
To je ono što me i buni, izađe skoro kilometar.
-
Ne može biti, nema smisla... Lakše bih povjerov'o
da smo podbacili... Kad se samo sjetim Tuljka...
-
Neka i nismo toliko, ali je opet najbolje da
dobro skratimo. Mislio sam ja to i prvi put uraditi, najvažnije nam je da je
bacimo negdje u onu sječu, da je uočimo, opet će nam biti dosta tri poslije da
izbacimo tačno na piklić.
-
Da. Ništa drugo ne možemo ni uraditi, s tim da
ćemo skratiti samo sedamsto metara, ako je kilometar prebacila to je što se
teren onako spušta. Sračunaj novi daljinar, uglomjer ostaje isti, ja odoh s
Feridom. Poslije se vraćam, na smjenu moramo pratiti kada će ponovo izaći, još
moramo kako ugajguliti da ispaljujemo kad i on, ili kad njegova pada, da nam ne
čuje ispaljenje.
Izašao
je, ali su prošla puna dva sata. Da smo prvi put bili bliži, još bi povjerovali
da smo ga i oštetili, ovako smo se samo bili zabrinuli da je odlučio promijeniti
lokaciju.
Možda
to učini kasnije, ako već sad budemo precizni. Ferid i ostali nisu
komentarisali nove elemente, zauzeli su ih uz moje prisustvo, sad je samo provjereno
da se libela nije micala.
Tako,
oni su i najmanje krivi što ne bijahosmo ništa precizniji nego prvi put.
Ako
je nešto iole važno, ovaj smo put i ja i Admin vidjeli gdje je pala. Podbacili
smo skoro kilometar, tačnije nekih osamsto metara! Tako bi trebalo da smo prvom
bili savim blizu, a što njen zvuk nikako nije kazivao.
Malo
se gledasmo, bez moje namjere da mu išta prigovorim. Na kraju, u jednome je
apsolutno u pravu, trebalo bi da je najvažnije što smo je konačno vidjeli, sad
samo daljinar popraviti za tih osamsto metara...
I
čekati, ovaj put ne duže od pola sata.
Otišla
je i pala, i treća naša mina. Ovaj me put Admin nije morao ubjeđivati, po drugi
put prebacujemo. Otprilike, opet blizu kilometra.
Obaram
glavu zemlji, ne znam kako i o čemu da razmišljam, ništa mi se nije logičnim
činilo. Da stvar bude još gora, od odobrenih na raspolaganju su nam još samo
dvije mine, mada bih se usudio uputiti koju i na svoju ruku, samo kada bih bio
siguran u učinak. Kako sada stvari stoje, daleko sam od toga da bilo šta
obećavam.
Raznim
gestikulacijama sam ispoljavao nervozu i nesigurnost, provlačio sam šaku kroz
kosu, pogled šetao od neba do zemlje, pogledavao put Admina u želji da kakva
ideja možda dođe od njega. Počeo sam usput u sebi učiti, Boga moliti.
Kiselo
se osmjehnuh kada vidjeh kud je sada cijev tenka okrenuta. Kao da nam četnici
žele pokazati kako se gađa!
Ničega
se drugog ne sjetih do da upolovimo korekturu, umjesto osamsto skraćujemo
četiri stotine metara, pa koliko bude da je Bog uslišio moje molitve.
Vidjeli
smo je, a možda bi mi bilo lakše da nismo. Drugi podbačaj, sad tačno za tih
četiri stotine metara. Najradije bih sada, zajedno s ostalima krenuo u
pješadijski napad, dobili smo puškomitraljeze, erpege, zolju. Nije me samo
nerviralo što mašimo, i što sve to nema nikakve logike, već što se tenk više i
ne sklanja. Istina je da je maloprije i on nas prebacio, ali on gađa direktno i
nije isključeno da će već narednom biti puno precizniji.
Nije,
podbacio je stotinjak metara, ali to može samo biti da nam Bog i sudbina daju
još jednu prilku. Zbog čega se i ujedoh za jezik, malo prije sam ih njime ružno
pominjao.
Kroz
glavu mi prođe da bih možda trebao jednom ponoviti iste elemente, ma koliko da
to bilo najdalje od logike. Prije nego ću o tome bolje razmisliti, moradoh s
glavom u zemlju. Vidio sam njihovo novo ispaljenje, tenkovska leti puno kraće
od naše mine, a ova je za više od toliko puta bila preciznija od svih dosad.
Nekakva su dva fijuka protutnjala preko naših glava, potvrđujući to. Što je još
jasnije pokazivao gusti crni dim koji je izbijao iz podnožja brda iza naših
leđa. Četnici sve više podešavaju nišanske sprave!
Pridružio
nam se i Ferid, sada sva trojica gledamo put Krbljine zvijezde. Tenk je bio na
svome mjestu, a nismo dugo čekali ni na bljesak opaljenja. Iste smo se sekunde
povukli, rukom ostalima dajući znak da uskaču u skloništa.
Brojali
smo u sebi. Na sedam smo očekivali, kao i prethodni put, dva jednako oštra
zvuka, jedan koji je proizveo sam projektil prelijetajući iznad nas, i drugi
kao rezultat sječenja zraka kroz koji su istovremeno dolazili zvuci opaljenja i
eksplozije.
Ovaj
se put sve stopi u jedan, tuplji. Zapravo se svi ti zvuci sastaše u trenu,
zemlja ispod nas je podrhtavala, podbacili su.
Nas
trojica smo odmah ponovo na kosi, znamo da slijedi nastavak. Na bljesak
reagujemo isto, više nas ništa ne iznanađuje.
Prozviždala
je iznad naših glava, meni se učinilo tako da mi kosu podiže, samo zbog brzine
i blizine projektila, ili i zbog moga straha. Pala je tačno u dolinu, jedva sto
pedeset metara iza nas. Srećom, geleri nam nisu mogli doprijeti.
Pitam
se ima li se više svrhe nadati, i uporno zuriti ka bljeskovima novih ispaljenja,
pri čemu možda i vidjeti projektil koji će nam presuditi. Jedino zbog čega to
opet činimo je da ostanemo spremni, na sve.
Sljedeći
ponovo podbacuje. Ni sada nije pala daleko, ali - sasvim dovoljno.
Zatim
prebačaj, desetak metara od prošlog.
Ipak,
vidjeli smo nešto što nas je itekako obradovalo, ova posljednja ne samo da nam je
podigla zrak iznad glava, nego je zarovila među ispred. Pogledasmo se, a onda
se odmah obojica povukosmo nazad, ispričati ostalima.
Izađoše
i oni, uvjeriti se. Nije bilo dilema, od sada se osjećamo sasvim sigurni, bar
dok tenk gađa s istog mjesta! Tek i shvatamo koliko je ovaj položaj dobar, uz
samu smo kosu, koju je već pogodio, dizanjem jednog hiljaditog - još više nas
prebacuje, a smanjivanjem - još niže zadire u među. Pri čemu je, već, pokušao i
jedno i drugo!
-
Hajdemo ponovo probati – Admin prvi i konkretno
pokazuje naše novo raspoloženje.
-
Ne znam, ta jedna nam je još odobrena, šta ako i
ona mnogo omaši? Nešto mora biti da nije u redu, ne ide mi u glavu da je ovo
moguće. Ne znam da išta drugo može biti već da s punjenjima nešto ne štima,
možda su neka vlažna pa ne sagore. Ja ne bih dok to ne utvrdimo, možda bi
večeras sva punjenja trebali metnuti kraj vatre, malo ih posušiti. Bojim se da
ovako nema smisla.
-
Hajdemo sad probati još jednu, pa ako ne bude
valajlo... – i Tito je navaljivao.
-
Ne znam, nije to problem, ispalićemo je, daj Bože
da bude blizu, još bih jednu i na svoju ruku, lahko bih ja to s Musom završio,
samo nikom nije kao meni žao svake koja ode ovako bezveze!
U
međuvremenu su četnici još jednom podbacili, otprilike na isto mjesto. Poslije
je i njima kao bilo dovoljno, pa mijenjaju malo pravac. Pogađaju jednu od dvije
preostale kuće u Kolakovićima! Daleko su od toga da su neprecizni, još nas i
čudi kako već nismo pogođeni.
-
I mene nerviraju – Ferid se pridružuje zahtjevima
da se ponovo oglasimo.
-
I mene, ali ne toliko četnici koliko naše mine. U
redu, ispaljujemo još jednu, ali sada vi birajte elemente.
-
Koliko smo prošlu omašili, toliko ćemo popraviti
– Tito se još čvrsto držao logike.
-
Tako smo i dosad radili, zato i nemam pojma šta
da radimo. Nikako da provalim odakle ovolike greške, račun je tačan, elementi
bi trebalo da su dobro zauzeti...
-
Ako ne vjeruješ... – Ferid se pobuni.
-
Vjerujem. Vjerujte i vi meni da je račun tačan!
Mine su iste, samo može biti da je do punjenja. Jebiga, kako smo ja i Admin
rastabirili ove tablice, ne bi trebalo da smo griješili u bojama. U stvari, ni
to ne bi trebalo da ima veze, svaku smo ispalili s istom količinom baruta.
Jedino ono što sam već rek'o u vezi vlažnih punjenja... Ne znam, puče mi glava!
Četnici
pokušavaju pogoditi i onu posljednju kuću. S dvije nisu uspjeli, vratiće se
kasnije, sada su se okomili na štale i kolibe. Zabaviće se neko vrijeme, što
koristim da priđem minobacaču. Ferid je išao iza mene.
Nemoćno
slegoh ramenima, libele su bile čvrste, elementi kakve smo zadnji put i dali...
Posada je svoje obavila kako treba.
Nisam
imao nikakav predosjećaj, pogled mi se sam razastrje okolo minobacača. Zastade
na kamenu pored.
-
Šta je ono? – upitah Ferida pokazujući na dvije
male kapice, nesumnjivo zaštite upaljača.
-
Zaštitne kapice. Lahko se odvrću. Jedna, druga je
sama spala.
-
Šta je s ostalima bilo, nije zar da se nisu dale
skinuti?
-
Jok, dvije ih nisu ni imale.
-
Nije moguće! Kako mi to nisi odmah rek'o!? –
možda bih zasijao od dragosti, da bijes koji sam osjetio nije bio jači.
Niti
je Ferid znao da mi odgovori, niti sam ja želio čekati. Odmah smo obojica
čučali kraj vreće s minama.
Vadili
smo jednu po jednu. Dovoljno je bilo prvih sedam-osam, pola ih je bilo s
kapicama, pola bez. Shvatio sam u čemu bi mogao biti štos.
-
Kad si primijetio da su neke bez kapica?
-
Čim smo ih iznijeli ovdje. Kad smo ih ono
izbacivali na sunce da se malo provjetre od...
-
I, nisi mi to rek'o!?
-
Nisam znao da je važno, a nisi nikad ni pit'o.
-
Jeste i to, ali... Znaš li makar kojom si prvom
gađ'o?
Pustio
sam ga da se neko vrijeme pokuša shvatiti, a da bih pomogao htjedoh objasniti
razloge:
-
Vidiš, Feđa, jeste da sve mine, istoga kalibra,
jedna drugoj liče kao jaje jajetu, ali mi ovdje imamo dvije potpuno različite
vrste mina. Jedne su teže, jali lakše, i to pofino. To trebamo utvrditi. Ako se
bolje zagledamo vidi se da je razlika očita, iako to ni ja, u prvi mah nisam
osjetio, a tek sad vidim da se i natpisi na njima razlikuju. Ovo jedno jesu
kineska slova, ali ovo drugo nisu. Ovo su arapska. Ja sam, doduše, mine gled'o
samo kad smo ih preuzimali. I nisam pažnju obrać'o, prve što su se vidjele bile
su kineske. A kineski i minobacač. Ni na papiru gdje sam potpisiv'o nisu bile
odvojene... Kako, makar, da ne kažeš za kapice!?
-
Ja sam mislio da ti sve znaš, da nešto nije bilo
u redu da bi ti to već rek'o...
-
U pravu si, nećemo se sad ljutiti. Ni svađati, de
se samo probaj sjetiti koja je bila prva, a sigurno si i iš'o jednu ovu jednu
onu. Koji smo mi baksuzi...
Nije
bio sto-posto siguran, ali je išćilio da je prvo išao onom „bez“ kapice, tako
ih nazvasmo mada su i one imale kapicu, samo plastičnu i lako lomljivu što nije
ni iziskivalo njihovo skidanje.
Nije
bio siguran, ali ja jesam. Ako smo prvom prebacili, znači i da je bila lakša,
odnosno da je u pravu sumnjajući na arapske. Još jedna je to logika
potvrđivala, naše tablice su kineske, da je prvo išla originalna mina mi ne
bismo prebacili, već...
Klimnuh
glavom, znao sam u čemu je bila Feridova, ili moja krivica. Zapravo, ja nisam
mine pakovao niti ih mogao gledati sa dna. Ferid je trebao imati sreće i prvo
uzeti kinesku. U tom bi slučaju samo druga otišla uprazno, poslije bi sam skont'o
koje su „prave“.
Istrčao
sam na osmatračnicu, siguran kako ću vrlo skoro promijeniti raspoloženje.
Gađaćemo kineskom, korekturom u odnosu na posljednju. Prije nego što dadoh
znak, zatražih da još jedna bude spremna.
Znao
sam da će četnici ovaj put biti zbunjeniji, najviše da smo prebacili stotinjak
metara. Zato je sljedeća završila na platou.
Tenk
se povukao i do kraja dana se više nije javljao.
Već
sam uši spremao na priče koje će već sutra kružiti, svakome ko me bude
priupitao moraću objašnjavati kako ga nismo ni pogodili ni oštetili, samo
omeli. Ali i s pravom uvjeravati kako će ubuduće puno rjeđe da nas tuče.
Sem
toga, radovalo me i što ću sada lakše pravdati sve ispaljene mine!!?
