Jučer
se ovaj s Krbljine zvijezde oglašavao par puta, sada mijenjajući taktiku.
Pojavi se, ispljune dvije-tri u rafalu, i nazad u zaklon. Željeli smo i mi
ponovo pokušati, ali odobrenja iz Dragomilića nije bilo.
Nas
sigurnost u naš položaj nije izdavala, te smo u dugim pauzama neprijateljskog
granatiranja obilazili ranije im učinke. Udolina iza nas jeste podsjećala na
oranicu, ali najviše zbog busenja koje se dizalo pod nekim gelerima. Dakako nam
se tu nije željelo zadržavati, što smo vidjeli i znali bilo je dovoljno da duže
sudbinu ne čačkamo.
Među ispred nas smo obišli u nekoliko navrata, onaj dio koji je jedan projektil proparao. Dan kasnije je izgledalo još strašnije. Bio je to tačan pogodak, ako je iza ličilo na oranicu ovo je izgledalo kao da je ralom zakopano kuda će projektil proći. Strašnije je znati kako je to on sam sebi proburgijao. Te razmisliti da je zemlja bila tvrđa, pa da je tu nekako i aktivirao. Svaki posjet tom zaorku, dugom metar i po, zagledanje koliko se na kojem dijelu zemlja skoro sastavila, završavali smo vraćanjem pogleda na udolinu iza. Uz uzdah kako je dobro što je i taj projektil doprinio da danas liči na oranicu.
Po
vraćanju na dio s kojeg smo osmatrali slijedi i iščekivanje kada će se tenk
pojaviti. Nakon toga, povlačenje u sklonište. Dok par minuta tišine ne kažu
kako se ponovo povukao.
Tako
nam je dan prošao, ja sam još razmišljao o sutrašnjem sastanku u Komandi i
izvještaju koji ja trebam podnijeti. Nisam se mnogo sikirao, pa sve skupa nije
smetalo da legnemo ranije nego smo običajili.
Da
je makar straža obavljana gdje treba a ne kraj šporeta i tek povremeno ispred
vrata, vjerovatno ne bismo ni spavali. Jutros ne bi bili ovako naspavani, ali
ni razočarani sami u sebe.
Miris
paljevina nam je bio nejasan do izlaska na položaj, mada smo se ubjeđivali kako
vjetar i vlažnost zraka još donose posljednje ostatke Kolakovića. Lakše je to
bilo, nego posumnjati da nam nagorjeva meso na tavanu ili tu u komšiluku, ili
da su komšije nešto drugo potpalile a iz nekih nas razloga o tome ne obavijestile.
Magla
se nije morala skroz skloniti, da nam pogled na Popoviće sve to zamijeni pravim
odgovorima. Sav taj miris koji se kao za inat sad još jače čuo dolazio je
odozdo, oko trećine sela je potpuno izgorjelao. Miris je kazivao i kako je
uzrok šibica, mada smo i bez toga znali, to selo u dolini četnici ni odakle
nisu mogli granatirati.
Jedino
što se nije okom dalo vidjeti, a što je možda u ovom trenutku od svega drugog
važnije, bila je sramota koju ćemo morati priznati. Čak je i toliko velika da se
ispod nje ni nazirati neće kako smo dva dana ranije gađali. Za to se nekako
možemo pravdati, ali da nam selo izgori tako, pored straže i nas svih živih, tu
ispred nosa...
Sramota!
Svi
smo krivi, koji jesu i koji nisu stražarili, jednako i mi kao i Mojkovićani.
Nema tu nikakve razlike, a i da ima - sramota ostaje ista!
Tek
sada ću imati šta Komandu izvijestiti! Tražili smo dodatno, bolje naoružanje,
dobili ga, a dozvolili to što se dogodilo. Bez da smo bilo šta poduzeli, bez
opravdanja i bez prava da se ne stidimo...
***
U
Dragomiliće sam malo poranio, želio sam Musu upoznati s noćašnjim dešavanjima prije nego sastanak
počne. Nisam očekivao da me tapše po ramenu, ali ni da onoliko galami. Nije mu
se čak gutala ni priča o razlici u minama, o tome da nam šest mina nije bilo
dovoljno da uništimo jedan tenk. A umjesto što sam pomenuo Popoviće bolje bi
bilo da sam ga dobro našamarao, boljelo bi ga samo lice, ovako mu se počelo
mučiti u želudcu.
Ta
mučnina je na sastanku prešla u bijes. Od pola sata koliko je trajao, više od
dvadeset minuta su svi gledali u mene, slušali kako se Musa pita da li nama
uopšte može vjerovati, da li treba ponovo da nam pošalje pojačanje, odnosno
izbaci vod u naš rejon...
Izdržao
sam, zato što je u dobroj mjeri i u pravu. Ali se i pitah je li preda mnom isti
čovjek što nas posjeti neki dan, kad imade više hvale na naš rad nego
zasluživasmo, a vjerujući da ovo neće potrajati, te kako nije pošteno da se
jedan čovjek više iskritikuje zbog desetak kuća nego svi ostali za stotine sela
dosad. Izdržao sam i što znam da je ovo prolazan bijes. Pred sramotom ne
zaklanjam lice, ali ne dam ni da se samo njome poklopi sve drugo što smo
uradiili!
***
Od
sramote, istine, od Komande nisam bježao, ali jesam žurio prema Čelika kući.
Svoje sam Trošnjane poželio kao da se godinama nismo vidjeli, i kao da se baš
danas moramo vidjeti.
U
kući ne zatekoh nikoga, kroz glavu mi samo prostruja da su čuli i sklonili se
da se ne vidimo, sjetih se odmah kako je ovo vrijeme ručku ovdje, a i do nas je
već doprla vijest kako je poslije pekare i kuhinja izmještena u potok ispod.
Učinjeno je to iz sigurnosti, četnička su granatiranja učestala, ovih dana
stalno dolaze i prolaze grupe Goraždana, tako da uokolo pogodnijeg mjesta nije
ni bilo. Zakriven je prilično, a toliko prostran da komotno primi i skloni po
nekoliko goraždanskih grupa kada na neko vrijeme moraju čekati s povratkom.
Sjurih
se potoku, a primakavši se vidjeh kako sam potrefio baš jedan od tih dana, čak
se malo i zabrinuh da ću u tolikoj gužvi uspjeti doći do svojih Trošnjana.
Samo
nekoliko se sekundi kasnije osmijehnuh, nikada ih lakše neću naći. Iz jednoga
se ćoška čulo ono po čemu smo i bili najpoznatiji:
„Ruko
moja dulja od rukava...“ – Ada Barlov je vodio bećarac, milina slušati, zastao
sam da mi uživanje bude kompletno.
Tek
što nastavih, nešto me natjera da ponovo zastanem:
„Ja
baraba i bio i proš'o, nema cure kojoj nisam doš'o!“ – lomilo je na drugom
kraju iste međe, i Biči su bili čuveni po bećarcu.
„Nema,
mala, ledine u gaju đe se tvoja leđa ne poznaju!“ – iz blizine je još ljepše,
Ada, Fadil, Nail i Remzija su naša i najjača postava!
„Zbog
rakije i ljutog konjaka, rođena me zamrzila majka!“ – ni Biči se ne predaju.
„Nisam
znao, gorio k'o sv'jeća, da je moja punica noseća!“ – ipak je naša morala
ostati starija!
-
Aferim, sram vas i stid bilo! – žurim se
pozdraviti sa svima, kako je koji kretao kuhinji.
-
Nemoj srati, baš je bilo dobro – Fadil se trznu,
ne znajući kako koristim staru frazu koja podrazumijeva divljenje a ne
prijekor.
-
Rekoh, je l' ovo neko takmičenje bilo, il' samo
natpjevavanje?
-
Ko bi se s nama takmičio! – Nail reče što sam i
želio čuti.
-
Samo da jedni drugima ne smetamo – Ada bi ozbiljan
poput starijeg brata.
-
Nadpjevavamo se – i Remzija.
-
Tako sam i mislio, nema ni smisla da se
takmičite, tu ste vi, podjednaki, u bobu. Vazdi sam ja govorio da u cijeloj
Jugi niko bolje bećarac nije ni znao zapjevati do Trošnjani, Biči i Jankovići!
-
Jeb'li li te Jankovići – Ferid i Fadil me u glas
dočekaše.
A,
iako me svi nagovaraše nisam želio ulaziti u red za ručak. Prije toga su mi uši
napunili pričom o Ziju Loju, koliko je strog da ni rođenom bratu ne bi dao ni
mrvu hljeba viška, da se još voli nadviriti i nad kuharevu kutlaču, ali i da
memoriju uglavnom koristi samo kako mu niko ne bi dva puta kazanu prišao.
Koliko sam i sam Zija poznavao, drukčije se od njega nije ni očekivalo, a meni
se poslije Muse ni s kim nije ulazilo ni u kakve svađe.
Objasnio
sam im kako me u Mojkovićima svakako čeka duplo obilniji i ništa manje dobar
ručak, te da mi se i zbog toga ne isplati živce trošiti na ništa. Pri tome ne
pristah ni na nagovor pojedinaca da pokušam, i poslije ručak dam njima ako ga
već ne htjednem jesti.
