U
Mojkoviće mi se nije žurilo, htio sam još malo druženja s Trošnjanima, a našao
sam i mjesto gdje ću se skloniti dok sva gužva prođe. Pomjerih se skroz uz
šumu, u dio gdje je bilo skupljeno najviše Goraždana.
Samo
tu ih je bilo nekoliko stotina, dodajući još par manjih skupina, računajući da
ih nešto mora biti i sasvim uvučenih u šumu, procjenjivao sam da ih je sveukupno
preko hiljadu.
Malo
od nervoze, malo iz znatiželje prošetah naprijed. Veoma je malo Goraždana koje
sam lično poznavao, a nije puno ni onih koji su se mogli naći tamo, odnosno
sada biti ovdje. Da ću nekog, ili neko mene poznati, u normalnim okolnostima bi
jako mali izgledi postojali. Ovako, uz svu ovu gužvu, mogu se bezbrižno šetati,
gledati.
Tužno.
Po pedeset ljudi čvrsto pripijenih jedni uz druge, u borbi protiv hladnoće, premorenosti,
možda i straha, čini mi se i stida...
Svako
svoje zadržavanje pogleda snažno osjetih, javlja mi se osjećaj kako bih najrađe
propadao u zemlju kad se već ne mogu povući. Da sam znao kakvi me prizori
čekaju, vjerovatno bih se odlučio za prijepirku sa Zijom.
Jad.
Bijeda. Sramota!
Naša
sramota, ne njihova! Njihovi su samo jad i bijeda.
Sramota
je naša. Prisjetih se nas kad smo izašli iz sela, i svih konvoja koje je
Bešović sproveo s Trebove, koje sam vidio i koje nisam, i mi i oni smo
izgledali jednako, jadno. Slično i kao kad smo išli na Igman po puške, ili kad
se probijasmo deset dana s Vučeva.
Tada
je to izgledalo jadno. Sad?
Samo
da se čovjek ponovo zamisli, i zgrozi. Ali, nad ovim ljudima! Sve što je ranije
prolazilo ovuda ne može se porediti s ovim što sada gledam. Što sada gledam
tiho, mirno, i nemoćno!
Stotine
ljudi, desetine žena i djece, tu i tamo poneki starac, sve i ovisno koliko sam
kadar razabirati razlike. Siguran sam da svi što sad ispred mene stoje, u ovom
mi se trenutku čine u prosjeku desetak
godina stariji, pri čemu ne zaboravljam kako se na ovaj put niko od njih
spremao nije spram tome je li muško ili žensko, niti spram godina, već samo
spram zadatku, odnosno putu. I, u gomili ovih jadnika nemoguće je pronaći nekog
ko izgleda drukčije. Tek rijetki imaju neki maskirni dio odjeće, još rjetkiji
čizme. A i to je sve već poderano, pocijepano.
Najviše
je bosih i polubosih, polugolih. Ono što je jedino čisto i čitavo na njima su
obraz i čast, i ponos kojim inate svemu.
Svako
ko ima i oči i dušu mora se diviti mladiću koji je komadom žice stegao ono što
je nekad bila patika, samo kako bi izgledao obuven. Momčiću koji je odstranio
pocijepane rukave, od košulje napravio majicu, ni ona nije čitava i prljava je,
ali ni on nije go. Skoro dječak, a zavratio, dakako poderane nogavice, da izgleda
odraslije i pristojnije. Žena skinula šamiju, da zakrpa dimije... Toliko njih,
jednako jadnih, i jednako rješenih da se vrate nazad Goraždu, čim im neko kaže
kako to situacija dopušta. I kao da ih ništa drugo ni ne zanima.
Imaš
oči, imaš dušu, snage ti brzo nestaje. U zemlju ne mogu, a ni odmah nazad. Ne daju
mi njihovi pogledi, koji nisu ovakvi zato što ništa drugo nemaju raditi. Mora
biti da ima još nešto u tom njihovom jadu, što ja ne vidim, zbog čega sve brže
gubim snagu.
Ne
znam, čini mi se kako ih još gledam s ponosom. Na to da ih pokušavam razumjeti,
a stidom zbog svega drugog, uključujući i svoju nemoć.
Uvlačim
pogled u oči, njime razgovaram sa svojim mislima. Čuo sam za sarajevsku pistu,
čuo i za ovaj goraždanski put, govorio sam da imam želju iskušati i jedno i
drugo. Za pistu sam znao, u Sarajevu su mi brat i još neka rodbina, za Goražde
tek sada znam zašto bi trebalo otići. I municija, kapsule, njima puno znače,
brašno i ulje život. Zatvaram oči, borim se s glasom iznutra koji mi kazuje da
moj i njihov put ne bi bio isti. Ovako izgleda samo onaj koga je nevolja tome
natjerala.
U
zemlju ne mogu, nazad nemam snage, ostaje mi jedino šuma. Da se još dublje
zavučem, sklonim neko vrijeme, olakšam im toliko da me barem više ne gledaju. I
da mirno pustim koju suzicu, koja nikog neće povrijediti, a koja će meni makar
malo olakšati.
Neće.
Neće da kane, i ona se stidi. Govori mi kako danas nisam trebao ovdje ni
dolaziti. Slušao sam o Goraždanima puno, sve zamišljao drukčije. Nisam ih
sažaljevao, još manje je to njima trebalo, samo sam sve zamišljao drukčije,
onakvim kakvo bi trebalo biti. Ne ovako. Siguran sam kako ću sada ispravnije
slušati, razumijevati svako radio-javljanje Mustafe Kurtovića iz Goražda. Samo
što oni od toga neće imati nikakve fajde...
A
i ova podjela ručka skroz usporila. Da mi je samo udaljiti se odavde, u moje
lijepe Mojkoviće.
-
Zdravo! – tih, jadan i snužden glas me prekide
dok sam se mislima već pružao na svome krevetcu.
-
Hej! Zdravo! – odgovorih ustajući na noge, već
svjestan kako mi i lik i glas ne djeluju nepoznati.
-
Šta ima? – pitao je ovo ne bi li prošlo vrijeme
potrebno da ga se sjetim.
-
Šta će bitti. Viddiš. Tu smo ssada – zamuckivao
sam dok mi se u glavi malo bistrilo, momka sam morao poznavati iz srednje
škole, no koji je god nikad ga prije nisam ovakvog gledao.
-
Sve gledam jesi li to ti, ne mogu da vjerujem –
dok se rukovasmo osjetih u njegovom glasu nešto od vedrine koja me uputi da bi
se trebalo raditi o Mehmedu Čaušu, iako još ne mogoh biti sasvim siguran.
-
Jesam, ja sam! Ti, živ si? – prestao sam mucati,
pokušavajući otkloniti nesigurnost.
-
Vidiš, da ti ne pričam. Nego, đe je Fehim, šta je
s njim? Đe su Dženita, Azra? – ni ovo pitanje nije garancija, mnogi iz škole su
njih sve poznavali.
-
Fehim je u Sarajevu. Ranjen je, nije puno. Azra
je u Njemačkoj. Otišla pred rat, blago njoj. A Dženita, eh... Dobro, bila je u
Foči u logoru, razmijenjena je, al' sestra joj Emrita... još nije... Šta je s
tvojima? Kako su oni?
-
Dobro su, uglavnom. Koliko se u Goraždu dobro
može biti!
-
I, od kad si ovdje? Jesi li sam došao, ili... –
razgovor nastavljamo sjedeći, činilo mi se da je njemu tako lakše.
-
Sam. Prije tri dana. Ovo je četvrti.
-
Šta kažu, negdje četnici postavili zasjedu?
-
Ma jok, nešta seru za hranu, kao nije još ulje
stiglo. Nismo kontali da će ovoliko potrajati, da su nam rekli mi bi se odmah
vratili nazad. Po ulje bi došli ponovo, sad bi ponijeli to što ima: brašno i
šećer.
-
Gdje ste smješteni?
-
Kako, bolan, smješteni – kiselo i jadno se
nasmija, i ponovo ustade – evo gdje: nigdje! Tu u ovoj šumi, tu ti i spavamo i
sjedimo, čekamo i gladujemo.
-
Hrana vam nije obezbijeđena?
-
Je li ti mene zaj... ebavaš? – pokaza sad već
razočarenje, uz malo ljutnje i uvrijeđenosti.
-
Ama, ne znam, Allaha mi, nisam ni ja ovdje baš.
Ja sam tamo, u drugom selu.
-
Vjeruj da me je stid, ali vjeruj i ti da tri dana
ništa nisam okusio. To sam te i htio zamoliti, ako možeš samo komad hljeba.
Rekoh, ako znaš koga u kuhinji... – htio je još nešto dodati, ali mu suze ne
dopustiše. Zaplakah i ja s njim. Onako smo - muški, samo po jednu suzu, iz sva
četiri oka.
-
Znam, vjerujem. Samo je, kao što rekoh, problem
što ni ja nisam ovdje. Nisam na brojnom stanju, neće mi dati. Nego, hajde ti sa
mnom u Mojkoviće. Nije to daleko, najviše sat vremena, ja za četrdeset pet
minuta dođem.
-
Ne mogu, ne smijem, ko zna kada ćemo. Mislio
sam... Ali ako ne možeš, ništa, hvala ti kao da si mi i pomog'o. Kad već ni ti
ne možeš.
-
Nemoj tako, ako te baš strah da bi skoro mogli
poći, sačekaj da nešta probam, eto me za par minuta!
Skoro
sam dotrčao kuhinji. Odmah sam potražio Latifa Odobašića i rukom ga dozvao.
-
Čuješ, treba mi jedan ručak. Imam jednog velikog
jarana među ovim Goraždanima, ti bolje znaš koliko već dugo ništa jeli nisu.
Ako čorbe nema, makar krišku hljeba.
-
Za čorbu je još i lakše, ali sad ne mogu. Dođi za
dvadesestak minuta, kad vidiš da je Zijo izaš'o iz kuhinje. Samo moraš paziti,
on tad nosi višak hljeba i zaključava. Ne boj se, ja ću sakriti jedno parče a i
čorbe ću nasuti, k'o fol za sebe. A ti, kad uzmeš, malo prikri i bježi. Tanjir,
poslije, samo tresni ovdje uz šator. Ili ga negdje zarovi. Ili ga baci, jeb'o
tanjir.
Klimnuo
sam glavom zadovoljno, još vjerujući kako će to i Mehmeda zadovoljiti.
Dođoh do njega, prepričah svoj razgovor s Latifom, ali ne vidjeh očekivano zadovoljstvo. Nije ništa rekao, već se dublje zamislio.
U želji da njemu vrijeme brže prođe krenuh drugu priču, o Goraždu i onome što smo obojica prošli od početka rata. Nije mu se pričalo a jedva je i mene slušao, pa prijeđoh na ono sretnije, školsko doba...
