Besana
noć. Ništa neobično, biće ih još. Htjedoh se utješiti, slagati da sam uradio
sve što sam mogao. A opet, jedini kojeg imah kriviti bijah ja sam. Trebao sam ga
nazor dovesti u Mojkoviće, nisu mu mogli uteći da ih ne bi mogao pristići, a
meni niko od mojih ne bi zamjerio. Nisam se trebao odvajati, dozvoliti da
posumnja. Pogriješio sam, razumio je da ga želim odbiti. Što nije mogao
otrpiti.
Savjest
me grizla, jela. Nije pomagalo ni što sam čuo kako im se gore, na Grepku, da
nešto ulja i brašna, te da mogu po onoj šumi uštipke peći. Prvo, mogu zamisliti
koliko im se daje, s obzirom da njihovo još nije stiglo. Drugo, vjerovatno peku
noću, ja miris uštipaka nisam čuo. A zna se kako ide sve što se noću radi. Dato
je, jednome, nekima od njih, koji su to dalje trebali pošteno dijeliti. Koliko
je to moguće, koliko je bitno znati se s tim koji dijeli? Kada se nešto tako
pošteno, na riječ dijeli, pošteni upravo izvise.
A
i šta god, kako god da je bilo tih tri-četiri dana krivo je stanje u Goraždu. I
to - kako je sve ovdje na Grepku organizovano.
Mene
sve to ne bi trebalo zanimati, ili bih to trebao bolje razumjeti, ali...
Mehmed
će se vratiti u Goražde uvjeren kako je rat uspio izmijeniti sve ljude.
Drugačijeg me poznavao, zato je skupio snage i odvažnosti da mi priđe, zamoli.
Zato ga nisam smio iznevjeriti!
Da
sam makar od onih što zapale cigaretu i odbijajući dimove odbijaju i sve brige
svijeta. Smire se, zaborave na nervozu. Neko vrijeme, pa opet zapale!
Apaurina
imam dovoljno, Pela nam ih još dao, ali sam već počeo pretjerivati. Uzimao sam
ih skoro za svaku sitnicu, one noći kad su Popovići gorjeli, odjednom sam
progutao dva. I ništa, postajem imun. Čini mi se kako mi sinoć ne bi pomoglo
cijelo paklo.
Jutros
sam, prvi put kako smo ovdje, zavidio ostalima. Još na jutarnjoj kahvi sam primijetio,
nekako nam nije isto mirisala. Ja sam i u njoj osjećao gorčinu prethodnog dana.
Ruka mi je sve vrijeme lijetala džepu s apaurinima, ali me zaustavljaše misli
kako bi ovaj moj imunitet ubrzo mogao prijeći u ovisnost.
Kao
što je zavist prema ostalima prerastala u ljubomoru. Najduže se pogledom
zadržavah na Kuku, baš je znao ćeifiti. Nogu prebaci preko noge, zavrati glavu
nazad, pogled usmjeri nikamo, dim cigare, srk kahve, pogled okrene prema ništa,
dim cigare, srk kahve, oči budne, mozak spava, dim cigare, srk kahve... Sve
vrijeme ga ne zanima moja odsutnost, samo mu je važno da mu ništa ne pokvari
ćeif.
Cijeli
mi je dan ostao pred očima. Meni se i tako čini da mogu sve što i drugi, pa mi
ni ovo ne izgleda teško. Samo kad bih pušio!
Jedva
sam iščekao večernju kahvu. Pratio sam šta Kuko radi. Izdržao sam dva minuta, i
konačno prelomio.
Skinuo
sam s ormara kutiju s duhanom, onaj koji sam čuvao za Mufa, pomalo dijelio i pomalo
ga dopunjavao, uvjeren da su bar dva najžuća sljedovanja njemu suđena.
-
Deder mi smotaj jednu – gurnuh kutiju pred Kuka.
-
Hoćeš li to, s Božijom pomoći, zapaliti jednu, komandiru
moj?
-
Hoću!
-
Nemoj ako nisi nikad – Salja se ubaci – više će
nama biti.
-
Ne znam, probaću. Glava me razvaljuje, apaurini
ne pomažu, pa ako mi cigara pomogne - pušiću.
-
Neće ti pomoći – Salja se smiješio.
-
Samo ti nju, komadiru, popuši – i Kuko, dok je
već s velikom pažnjom motao cigaru, trudeći se da bude bolja nego li ih u
fabrikama motaju.
-
Aferim, Kuko, hoću ovu cigaru da pamtim. Ko ga
jebe, koji kurac život čuvati. Za šta, sutra mogu poginuti, svega željan
ostati... Tako, a poslije ćeš me učiti da motam.
***
Pričali
smo o ovome cijelu večer, ujutro nastavili. Uvjeravao sam ostale da me glava
doista minula, neki su se složili da je to zasluga samo cigare. Može biti da
ima nešto u nikotinu, ali je značajnija sugestija. Nije ni bitno, samo nek je
glava prestala, neka me i razmišljanja manje bole.
Još
da sam umio pušiti. Mada, mislim da sam i to radio bolje od mnogih početnika,
vježbao sam par puta prije rata. Na seoskim sijelima i ašiklucima, neke su cure
pušile a krile od roditelja, kada bi se vrata otvorila obavezno bi se neka
cigareta našla preda mnom.
Svejedno
sam trpio mala ismijavanja, zbog čega sam tokom dana od Tita primao dvije vrste
obuke. Učio me savijati cigare, ali i muški vući dimove.
***
Naučeno
ću demonstrirati već u predvečer. Žika Komar me zvao u kuhinju, najmanje
sluteći o razlozima krenuh sa šibicom i duhankesom. Prvi put.
Iznenadih
se vidjevši u kuhinji i trojicu nepoznatih ljudi. Pošto Žika požuri da ih
predstavi, meni sve posta jasnije. Ako je ovo nova grupa Goraždana, one su već
otišle. Nadam se da je Mehmed izdržao. Ali ovo znači još nešto, stigla je nova
rakija. Trguje se, što je razlog da sam i ja zovnut.
Sigurno
sam malo promiješao njihova raspoloženja priznanjem kako sam i ja počeo
duhaniti, ali i iskazanom zainteresovanošću za sudjelovanjem u trgovini.
Žika
je već dosta toga uradio, iskoristio je naše najjače adute. Za skromne količine
ulja, brašna, šećera, soli i germe, izvukao je skoro svu rakiju koju su
donijeli. Izvukao bi on i ostalo, ali su i oni bili uporni u namjerama da
nekako dođu do makar malo duhana.
U
meni su gledali možda i posljednju nadu, zato hi je zanimala sama moja pojava.
Gledali su u facu, koja je mogla reći puno o tome kakve su im nade.
Nisam
siguran koliko sam pojavom, ali riječima sam ih oraspoložio:
-
Sudbina je zaista čudna, ni dvadeset četiri sata
nema kako sam počeo pušiti. Ono što se nije izmijenilo je da sam ostao
akšamlija i meraklija, i ja se odavde ne vraćam bez rakije. Skupio sam ja bio podosta
duhana, kasnio sam i s Vučeva... Malo je nezgodno što nije sav isti, mislim
neću sav ni dati, ali... Nego, evo - dajte, prvo probajte!
Možda
me nije trebalo iznenaditi što je samo jedan od njih pušio. Upornost da dođu do
duhana trebalo je reći nešto drugo, njihovu odlučnost da opstanu u Goraždu. I
pare koje zarade od preprodaje duhana imaju istu namjenu, preživjeti i ponovo
doći na Grebak.
-
Nama je ostalo samo pet litara, ti reci koliko
nam nudiš duhana – najstariji od njih je bio najnestrpljiviji, mada očito i
ovlašten da govori u zajedničko ime.
-
Ama, nemam ni ja više duhana za prodati – čekao
sam neko vrijeme da se Žika umiješa, a pošto nije moradoh ja reći svoje – osim
toga, ja nisam u toku kako to hoda, to vi znate, ali svakako da vas neću
oštetiti!
-
Nisam ni ja prije dolazio, drugi su pričali da
ide po deset deka duhana na litar rakije. Sad...
-
Kako god skontam, više od pola kile nemam, taman
toliko mi je u komadu, da vam ne miješam, a ono po deset i dvadeset deka da
ostavim sebi... Eto, vi meni dajte četiri litra za to pa da pružamo ruke.
Pošteno?
-
Jeste, samo... ne bismo mi nego mimo onog kako se
kreće. Idi ti donesi to duhana, i nosi ovaj bidon! I, evo ruka!
-
Ako nećete drukčije, mada sam... Nije važno, evo
ruke!
Tek
su u sobi bili mrzovoljni vidjevši kako odlazim s po kutije duhana, ali nisu
komentarisali. Znali su da i ja znam kako bi duhan duže trajao, ali su na mome
ponašanju već mogli primijetiti da imam svoje razloge. Makar oni bili samo u
činjenici da je cigar duhana u Goraždu još cjenjeniji.
A
zbog čega sam u kuhinji dočekan osmijehom. I zbog čega sam osjećajnije odslušao
nastavak razgovora.
-
Fala vam, ljudi – Žika je riječima odražavao
ukupno raspoloženje – pa ako vas put ponovo ovamo dovede, bujrum. Nebitno,
imali šta trgovati iji jok. Da se vidimo. Ali, ako budete nosili rakiju, znate
gdje smo. Vjerujte mi, ovako jedino morete ušićariti bilo šta. Tako, slobodno,
i tamo kad dođete, ako imate kome prenesite. Bolje nego da im je drugi otmu. Mislim
da ste s nama zadovoljni. Znam da ćete dobiti i sljedovanje, kontam čime bih
vas počastio a da vam nije teško nositi?
-
Neka, hvala, dovoljno ste vi nas počastili. Još
jednom, hvala vam najljepša, pa akobogda se sretnemo ponovo.
-
Akobogda, kad nećete ništa... Ja znam da je riža
teška za nositi, mi ovdje samo što je ne bacamo!
-
Jeste da nije lahka, ali... – čovjek koji ih je
vodio i koji je sve vrijeme jedini pričao, skoro na vratima zastade, očito se
počevši kolebati.
-
Ja ozbiljno pitam, bi li se vama isplatilo rižu
nositi?
-
Kako se ne bi isplatilo, al' nemamo više rakije.
-
Jeb'o više rakiju! Ako vi možete nositi, vama
halal! Eno vam je u podrumu cijela vreća. Kažem vam da mi toga imamo viška, bar
toga vam moremo dati a da ne kontam kako ću pravdati. Ima i onog koncentrata,
ono za supu... Hajdemo mi dolje da vidimo šta još možete ponijeti.
***
Dok
su njih četvorica žurno silazila u podrum, ja od Himza Mešića zatražih čuti dio
cijele priče na koji sam zakasnio i koji mi nije bio poznat.
-
Stvarno nisi čuo? Niko ti nije prič'o? Čudi me da
taj izum tvojih Ćurevaca među vama tako sporo kruži – počeo je pitanjima, ali
nije dangubio ni s pričom niti škrtario
s riječima – rek'o sam ja da su vaši diverzanti - diverzanti nad diverzantima,
još od onda kad nam pohapaše meso u Popovićima. Al' ovim su nadmašili i moje
procjene! Oni su ti napravili punkt, kad se s Grepka hoće onom potoku ispod
Dragomilića, na putu kojim dolaze Goraždani. I ranije su na Grepku stavljali
punktove i plijenili rakiju, ali to nije bilo masovno, bile dvije-tri grupe
koje su fatale nekog te nekog na foru. To i nisu bili pravi punktovi, više
čeke. A ovi vaši, oni su postavili kao pravi punkt. I to specijalizovani, baš
za rakiju. I kao fol ne otimaju, nego regularno oduzimaju. I proljevaju. Na
tvoje oči! A u stvari, iskopali veliku rupu, metli u nju veliko bure, pokrili
ga prvo gazom, zatim granjem i lišćem. Niko ne bi skonto da nije zemlja, da je
trik. A kad Goraždani prođu, kad padne mrak, lole lijepo dođu, izvuku bure,
pretoče ga u manje kanistere i flaše, pa ponovo u rupu, prije zore!
-
Što im daju?
-
Šta će!? Vide vojnu policiju, kaže im se da je
naredba, da je šverc zabranjen. Kud će, došli su po brašno, moraju ga tamo
donijeti.
-
Kako su ovi skužili?
-
Ko će skužiti. To naš Žika ode na Grebak, kad
imamo robe, uprati Goraždane, još ako se trefi neko poznat... Ovo su nam treći,
jedne je dovodio prije vas, objasni ljudima šta ih čeka, bolje im je s nama
trgovati nego da im Ćurevci proljevaju!
-
Ako se pročuje među diverzantima da im minira
biznis!?
-
Neće, kažem ti da Žika traži koga poznaje, i od
ovih je jednog negdje viđ'o, kaže im da ne šire dalje, samo nekom svome.
-
A, kako Ćurevce nije Boga strah!?
Nije
mi odgovorio. Manje važno, bitnije je da je meni sada lakše.
Ako
sam se prekjučer ogriješio prema Mehmedu, onom momčiću sam valjao. Danas sam
ovim ljudima valjao makar i zbog toga
što pušiti ne počeh ranije, a ne ogriješih se ni prema kome. Bog mi je svjedok.
