Da
nisam počeo pušiti ne znam kako bih trpio. Siguran sam da će četnici doći da
završe započeto, ali i riješen da ih spriječimo u tome.
Kada
su počeli, bilo nam je krivo ali smo se uz sve još vadili i kako su nas
iznenadili. Očekivali smo da će nastaviti ali nismo bili sigurni. Izabrali su
noć poslije odlaska i one grupe Goraždana, kad tek htjedosmo odćeifiti, noć
ranije je bilo samo zagrijavanje.
Kada
nam najslađe bi, neko vrijeme iza ponoći, odjeknu Adminov poziv na uzbunu.
Preozbiljno da bismo dugo sumnjali da se šali sa nama, za manje od pet minuta
smo svi bili na kosi. I mi i Mojkovićani.
Usput
nas je vjetar šibao, što nam je godilo, kao i činjenica da se ne radi o napadu
već samo o drugom bliskom nastupu četničkih palikuća. Bili smo horni za borbu,
mada najviše iz ćeifa, ili bijesa što nam je pokvaren. Kako je vjetar šibao,
sve smo manje horniji bili. Ne i nespremni, s rakijom smo bili umjereniji nego
smo željeli, a cijelom smo se kosom dobro rasporedili, i da su napali ne bi
probili liniju!
Ostali
smo tako do same zore, čije buđenje nam sasvim otvori oči. Mogli smo se i mi
povući, druga trećina Popovića je dogorijevala a četnici su se povukli moguće još
i prije nego je Admin vidio plamen iznad sela. Da nisu, beli ne bi dokrajčili
posao, sem ako im nije ovako draže. Osim toga, pod svjetlošću zapaljenih kuća
bar bi neko od nas primijetio makar jednog četnika.
Ako
ih opet nismo zaustavili, dali smo izvesti neke zaključke. Najvjerovatnije da i
oni gore piju, više nego mi, to ih piće odvaži da se spuste, na brzinu zapale
nekoliko kuća, te odmah bezglavo razgule nazad na Krbljinu zvijezdu. Pri tome
se ni mi ne pokazasmo bogzna kakvi junaci, teško da mogosmo govoriti o velikom
pomaku samo zbog činjenice da smo ovaj put sve na vrijeme vidjeli, prije nego
bi bilo kasno da su imali i kakvih opasnijih namjera.
Komandu
sam izvijestio, vrlo kratko, nije me previše zanimalo kako će oni na ovo gledati.
Važnije mi je bilo što sam obećao sebi, a isto obećanje dobio i od ostalih, uz
naravno i Mojkovićane, da treći dio ove priče mora biti drukčiji.
Moj
prvi prijedlog, da postavimo čeku, veoma kratko je razmatran, ukazano je na
njegove glavne manjkavosti. Nismo znali tačno vrijeme kada će to četnici
pokušati izvesti, neke informacije su nam govorile da su se i ova dva puta u
najmanje par sati razlikovala. Više smo vjerovali da će i taj treći pokušaj
biti izveden pred zoru, a ne u gluhlja doba kao ovaj, što nama i ne ide u
prilog, svaki put kada bi ih čekali zadržavali bi se predugo, s riskantnim
izvlačenjem. Ako bi se usudili dolje i daniti, sem što bi nas iscrpljivalo,
jednako bi bilo riskantno, izloženiji bismo bili njihovim puškama i
puškomitraljezima, već znamo da im je jedan od hobija cjelodnevno šaranje po
selu. Ništa manje loše ne bi bilo ni čekanje u potoku ispod Kolakovića,
kretanje odatle i upuštanje u pješadijsku borbu, davajući tako njima preveliku
prednost.
Jedino
preostalo je da pokušamo odavde. Za to smo bili svi, dok su prvi prijedlog podržavali
samo Tito i dvojica Mojkovićana. Izvođenje zasjede ili napada, sa samo četiri
čovjeka, uz pomenute manjkavosti nije bilo vrijedno dužeg razmišljanja nego što
je prikloniti se većini.
Činilo
se kako nam kao poručena dolazi i reakcija Komande, koja je bila mirnija nego
prvi put. Izostao je bilo kakav prijekor, samo smo savjetovani da budemo
oprezniji, da se više pazimo!
Razumio
sam to i kao poruku da to sve treba biti te noći na kosi. Iskopali smo malo
položaja za šesetku, dva mitraljeska gnijezda na bokovima, te još dva rova
naprijed, za isturene protivoklopce. Duž cijele kose smo razvukli i rasporedili
svu raspoloživu municiju, pri čemu smo redenike i za garonje i za
osamdesetčetvorku pripremili za noćno gađanje, mećući svaki deseti metak osvjetljavajući.
Uz to da nam straža ostaje uduplana, i opet gore na kosi. Još nam je samo
preostalo da čekamo...
***
Prva
je noć, prema očekivanjima, prošla mirno, dok sam od druge već počeo sumnjati.
Tako sam i stražu štimao, uzeo sam sebi i Omeru od tri.
Sinoć
su me oči boljele gledajući u pravcu Popovića, danas su mi igrali damari
iščekujući da noćas ne izgubim ni sekund pošto ugledam četničku šibicu.
Nije
prvi put da je sudbina planirala različito od mene.
Ponovo
je Admin taj koji nas uzbunjuje. Ranije nego smo se nadali, tačnije tek što smo
ušli u kuću.
-
Mislim da je počelo – prilično zadihan, ali još
dosta mirno je govorio – primijetio sam grupu četnika, pošli su sa Krbljine
zvijezde naniže. Garant će večeras popaliti što je ostalo. Malo ima mjesečine,
ost'o je Salja da ih prati.
-
To je dobro, samo te moram ispraviti: Krenuli su
da popale što je ostalo, a nemaš pravo reći da će popaliti. Što smo ono gore
pripremali!? – govorih ovo usput, dok se spremasmo, te se okrenuh Titu – nego,
ti trči po Himza i ostale, znam da ni oni ne žele ovo propustiti!
Brzo
smo istrčali na kosu, a ni Mešićevi se nisu bavili. Doduše, nije se ni
četnicima žurilo. Salja nam je najprije ispričao kako je sve vrijeme mogao
pratiti njihovu opreznost, bar su oni tako mislili. Kao da su zanemarili
mjesečinu, ili se radilo o nekima novima koji za nas nisu ni znali. Jer, da su
oni stari baš uvjereni da im ne smijemo ni zaprijetiti, ne bi se spuštali
prebacivanjem, pedesetak metara po dvojica.
Ako
su je dijelom zanemarili, dijelom su i koristili mjesečinu. Pomoću nje su se
mogli lakše kretati, ali smo ih i mi mogli nastaviti pratiti, kako smo dvogled
predavali jedan drugome.
Ivicom
šume su se spustili u ravan sela, odakle su se prebacili do jedne uvalice. U
njoj su se prvi put malo duže zadržali, izbacivši dvojicu na rub koji su se,
još i zaklonjeni s dva veća drveta, odatle uvjeravali kako u selu nema nikoga.
Već
tada smo ih mogli gađati, ali sam procijenio da nije najpametnije. Minobacače
smo naštimali i pripremili za poljanu između dvije nama najbliže kuće, koje će
vjerovatno prve poći zapaliti. Tu ih i čekamo.
Zapravo,
Omer i Ferid su jedini ostali uz osamdesetjedinicu, Kuko i Enes uz šesetku,
Admin leži za osamdesetčetvorkom, Salja je zagrlio drugog garonju, Tito čvrsto
i spremno drži erpege. I Mešićevi su već polijegali po kosi.
Nestrpljivi
su i četnici, rano su procijenili kako je sve mirno i čisto, od šest koliko ih
je sišlo četvorica kreću prema kućama. S benzinom u rukama.
Upravo
su ti kanisteri takli i posljednji damar koji nije bio već aktivan.
Iznenađuju
i manevrom, svaki uzimaju po jednu, samo se jedan prihvata dvije prednje kuće.
***
Nemamo
više šta čekati!
Pritišćem
obarač na garonji, Salja i Admin me odmah prate, oglašavaju se i minobacači, bacio
je i Tito jedan projektil. Prašti iz sveg oružja.
Osamdesetjedinica
nije baš pala gdje smo računali, ali nije mnogo ni prebacila. Daće joj se
uraditi korektura, hoću da gađam i udolicu u kojoj su ostala ona dvojica.
Šesetki je krajnji domet, odobravam Kuku i Enesu da ispale još dvije, po jednu
lijevo i desno. Od erpegea nema fajde, prekratak je, savjetujem Titu da pokuša
erbejecem i osom. Da se uvjerimo kako je predaleko i za njih, ali i da držimo
četnike još prikovanije za selo.
Najviše
očekujemo od puškomitraljeza, za garonje i ne štedimo municiju, a svaki deseti
metak potvrđuje da smo nišane dobro podesili. Ne štedimo ni puške, mada na ovoj
daljini njihov efekat sličan je ostalom kratkodmetnome oruđu.
Iako
je gorjela i treća trećina Popovića, bilo je dolje i mračno! Osvijetlili smo
našu kosu. Da sam imao kada razmišljati bilo bi mi žao što smo ovdje, ne negdje
bliže. I ne trebam biti optimista da ćemo puno pogoditi od ovih šest četnika,
možda nećemo ni jednog, ali moram vjerovati u neki učinak. Poznat mi je huk s
Vučeva, nije ugodno čak ni kada znaš da ne puca na tebe.
Znam
da su i četnici iznenađeni, da nemaju vremena ni razmišljati, kamoli shvatiti
koliko smo daleko od njih. Ako ih sada nešto zanima to je činjenica da im ova
noć ne prolazi kao mnoge ranije. Nekoliko minobacačkih mina je palo u selo,
bilo je gelera i po tek uždivenim kućama, i po onim ranije zidinama, derali su
geleri i metci po granama, međicama i udolinicama, zaparao je i zasvijetlio
mrak i koji projektil ručnih bacača.
Ne
znaju gdje smo mi, znaju da su oni u klopci. I da je sreća jedino u šta se
noćas imaju uzdati. Dobro bi bilo da makar jednoga pogodimo, ranimo. Zaslužili
su.
Zato
podržavam da se mijenjamo na naoružanjima. Svi žele stisnuti garonju, osamdesetčetvorku,
nekima je velika želja da ispale projektil bilo iz erbejca ili ose. Nikome
ništa ne uskraćujem, ovu smo noć i čekali. Da uzvratimo četnicima!
Uspjeli su užditi nekoliko kuća, gori iznad
Popovića. Ali, i iznad njihovih glava. Ma kako završilo siguran sam da niko od
njih noćašnju noć neće zaboraviti do kraja života.
Ličilo
je na žestoku borbu, u kojoj, valjda prvi put, mi imamo i viška naoružanja, a
oni jedino goloruku sreću.
I
kao da Bog još jednom prijeđe na njihovu stranu, mjesečina se poče gubiti,
uskoro će moći početi s izvlačenjem. Za sada su, vjerovatno, još u selu, negdje
u nekoj vrtači drhte od straha. Računaju na sreću, što moramo štedjeti mine, i
ovako ih ispaljujemo na svoju ruku, bez najave i zahtjeva, bez ičijeg
odobrenja.
U
svoj sam frci previdio još jednu stvar, zaboravio sam zamijeniti baterije u
motoroli. Zapravo, opet kasnim s njihovim dopunjavanjem, već sam ih trebao
nositi u Dragomiliće. Ovako imam dvije od kojih ne znam koja je praznija. Uz
svu pucnjavu, a i naš zanos, najmanje čudi da pozive iz Komande uopšte nisam
čuo.
To
je, mimo svih mojih namjera, izazvalo previše uzbune u Dragomilićima. Iskreno
sam bio iznenađen kada sam već nakon nekih pola sata, mada je od Dragomilića
dovde obično potrebno petnaestak minuta više, na kosi vidio puno više ljudi.
Jedni su se raspitivali o čemu se radi, drugi su se odmah „uklapali“.
Bilo
je glasno, živo, užareno na kosi. Kada između puno novih glasova prepoznah
Pelin, čak i Musin, pomislih da je tu stigao cijeli bataljon.
Njihovo
me prisustvo natjeralo da naredim prijekid „vatre“ i označim završetak
planiranog osujećenja četnika u namjerama da nas nastave provocirati, i
prkositi nam.
