Musa
je predvodio grupu od pedesetak ljudi koji su nam došli pomoći, zato je s
pravom tražio objašnjenja.
Bio
sam iskren, a poslije i iznenađen, tek malo suzdržanim odobravanjem. Zajedno
smo nastojali izvući pozitivnije iz ovoga.
Četnicima
smo pokazali zube, još tri kuće imaju u Popovićima koje prkose i koje će im vjerovatno
još dugo bosti oči. Nekima od nas je ova noć poslužila i za skidanje onog
straha zvanog direktna borba s četnicima, barem kada su u pitanju njihovi
napadi. Istina da tog napada nije bilo, ali je sve podsjećalo kao da je bio.
Kontam da su od sudbine počašćeni kojima prvo iskustvo ovako daje.
Za
mještane znam da većina imaju sličnih iskustava, od nas nisam siguran ni za
koga. Omer i Ferid bi trebalo da jesu, dok su bili u pješadiji, kao i Salja
koji je na Trebovoj slat kao ispomoć. Za sebe znam da nisam, vjerujem ni ostali.
Međutim, koji i imaju tog nekog iskustva, ovo im je sasvim novo. Onda su dakako
bivali okruženiji nekim od već potvrđenih boraca, sada su predvođeni dvojicom
jedva dvadesetogodišnjaka, gdje ja ispalih i svoje prve metke prema četnicima.
Također,
prema ushićenjima jasno da svi prvi put gađasmo iz svih ovih oružja, ili imasmo
svu tu podršku. I sam sam mislio da je rukovanje mitraljezom teže, da je erpege
predodređen samo diverzantima...
Makar
i da smo se samo definitivno uvjerili kako se možemo pouzdati u našu
osamdesetjedinicu, vrijedilo je!
Što
se nas tiče, siguran sam kako ćemo narednih dana biti još hrabriji. Ukoliko se
doista desi četnički napad neće se desiti da neko samovoljno napusti položaj!
Još
nešto je dobro, provjerili smo i uvjerili se u spremnost naše pješadije. Koja
je svakako položila ispit, posebno iz saznanja kako su oni bili od misli da smo doista napadnuti.
Komanda,
predvođena Musom Bešović je zavrijedila sve hvale. Ne samo zbog brze reakcije,
nego i usputne organizacije. Njih pedesetak je stiglo na lice mjesta, dok je
petnaestak diverzanata okrenuto da drži zatvoreno moguće nadiranje četnika s
boka, odnosno iz potoka. Razjašnjenje situacije javljeno im je motorolom, ali
se oni ne odlučuju povlačiti. Javili su da su produžili prema Popovićima,
vidjeti jesu li palikuće još tamo, ili bar ocijeniti efekte našega šenlučenja.
Mislima
dolazim do jedine cijene koju smo platili, utrošenih par hiljada metaka sitne
municije, te nekoliko mina i različitih projektila.
Cijena
nije golema, s obzirom da bi najbitnije trebalo biti što niko od nas nije
stradao, bez obzira što ćemo se složiti kako se ovakvim razvojem situacije to nije
ni moglo dogoditi. Ali jeste bilo sumnji, pošto sam bio nedostupan, uz pucnjavu
kakva se ovdje dugo nije čula i dugo neće čuti. Zato ih je Musa lično
predvodio, i zato su tako brzo stigli.
Jedan
ispit smo položili, na jednome smo, možda, i pali. Ako su diverzanti produžili
Popovićima, jesmo li mi imali vremena?
Jesam,
predlagao sam da ih dolje i čekamo, tek sada razmišljam bismo li ih tada i
navakat uočili. Ili bi prije oni nas. Znam i zašto je to tako, nismo mi krivi
što imamo samo jednu motorolu. Da smo krenuli kada su ih Salja i Admin opazili,
opet bismo bili suočeni s tim problemom, motorole.
Da
li sam trebao diverzante upoznati po Adminovoj dojavi, imali bismo dvije
motorole? Nisam siguran, mislim da je četnicima dosta manje trebalo da selo
poždiju i izvuku se iz njega, nego što je ovima da ih preduhitre, spriječe.
Možda
je najpametnije bilo da sam istovremeno i izašao na kosu i izvijestio
diverzante. Pa ako bi palikuće bile prebrze, tada bi i njihovo zadržavanje s
ove kose bilo smislenije, opravdanije.
Možda.
Jer, pitanje je kako bi Komanda reagovala, s obzirom da bi preko nje moralo
ići. Meni sugestija kaže da ne bi bila raspoložena za spasavanje preostalih
Popovića. Značilo bi to izlaganje riziku diverzanata. U svakom slučaju, mogla
je i njih nervirati bahatost ovih palikuća, mogli su i oni doći na moju ideju,
s više mogućnosti da je bolje sprovedu.
Možda
sam i ja o svemu ovome, u ovih par dana unazad, trebao bolje i više, opširnije
razmišljati. Možda bih znao procijeniti kako naći najbolji bilans između nužnog
uloga, rizika, i moguće dobiti.
Možda.
Ali mi je za to potrebna Majorova intuicija. Ili, više ratnog iskustva.
Ovako,
ja ostajem zadovoljan.
Neću
dati da išta od postignutog umanji ni izvještaj koji će stići od diverzantske
grupe, predvođene Šeksom i Ćuzom, nakon obilaska Popovića. Proveli su cijelu
noć u njima, pretražujući i izviđajući okolo, nisu pronašli ni najmanje tragove
da smo makar jednog četnika pogodili. Iskoristili su tmurno i oblačno jutro, još
produživši boravak, tek su našli tragove njihovog kretanja, i dolaska i
odlaska, čak i prazne kanistere, ali nigdje tragova ni krvi ni zavoja, niti
nosila, o mogućoj humci nisam smio ni pitati.
Opet,
niko od nas to nije ni tvrdio. Možda nam je to noćas izgledalo malo nevjerovatno,
nikada ne i nemoguće. Nekada Bog, sreća odluče paziti i na njih.
Jedno
i oni moraju znati, ne mogu se uvijek uzdati u toliku sreću. Moraće od sada i
oni drukčije da razmišljaju!
Dok
smo iščekivali Ćuzin i Šeksov povratak, a nakon što sam završio sa svojim
razmišljanjima, s Musom pravih i dodatne analize. Složili smo se kako je ovo
sada ponajsigurniji dio naše linije. Teško bi bilo ko sada četnike razuvjerio
da nas ovih dana uvijek tu neće biti preko stotinu, sa svim ovim naoružanjem,
pa da bi nas napali njih bi trebalo biti dva-tri puta više.
Rekao
mi je još nešto, što mi je promaklo. Ticalo se našeg prvog gađanja odavde.
Zbrka s minama jeste dala tri naša prebačaja, koja ipak nisu bili potpuni
promašaji. Slično kao kada smo prebacili brdo Đurđevicu. Sad su mine našle selo
iza, Mušiće. Tako je njihov radio javio, da smo tukli civilni cilj. Naravno,
nisu pomenuli da su odmah iznad toga sela metli tenk. Niti da su oni svojim
granatama sravnili Vujnoviće i Kolakoviće, te šibicom Popoviće. Ili je po njima
njihov tenk civilni cilj, kojim valjda kose travu ili pripremaju njive za
sjetvu, dok su prazni Vujnovići i Popovići vojni cilj, s obzirom da smo ih iz
njih tukli prkosom. Pri tome će u istu ravan metnuti tri naše, spram stotinu
svojih granata.
S
tim posljednjim bih se još i složio. Makar ne bilo dilema da mi nikog nismo
pogodili, možda je tek jedna pala u selo, ostale iznad, i ovako čudi da nisu
umetli nekog starca koji je ovih mjeseci umro prirodnom smrću.
Mogu
se sad pravdati kako je paljenje Popovića odmazda za granatiranje Mušića, iako
je jasno da će i oni koji su ih palili biti zavedeni kao mirni, brižni civili,
koji su išli provjeriti je li sigurna i čitava imovina njihovih komšija. Bude
li koji od njih noćas slučajno pogođen, taj će biti označen kao hrabri borac,
koji je rane zadobio braneći vjekovna ognjišta svojih pradjedova.
Ako.
Žalim što su one mine me nervirale, sad nikako što su pale gdje ih je sudbina
spustila. Nakon svega, nije mi ni zbog noćas ničega žao. Ne žalim, a vrlo sam
zadovoljan.
Samo
da se još Šeks i Ćuza vratiše s boljim vijestima, ili da, makar, ja ne bijah
ovako neoprezan!
Nije
bilo toliko hladno da se toliko primaknem vatri, koju naložismo na sred sela.
Ali je bilo suđeno.
Stopio
sam motorolu. Malo, ali dovoljno da je učinim neupotrjebljivom. Bio sam bijesan
na sebe samog, ali umjesto svega... samo zapalih cigaretu.
-
Evo – izvukavši kiseli osmijeh požalih se Musi –
ovo treba dati Loju, da ako se išta mogne iskoristiti.
-
Ajoj, šta to bi – Musa pocrvenje, jače nego bi ga
ikakav plamen vatre opalio – hajde de, sve ove granate što ispali, ali ova
motorola... Znaš li ti koliko one samo koštaju? Hajde što koštaju, ali nemamo
ih!?
Ja
sam mirno odbijao dimove, čekajući da se Musa sam malo smiri i promijeni ton
svoga obraćanja.
-
Dobro, ima još jedna u Centru veze, rezervna –
nije potrajalo – kao da sam znao da će do ovoga doći, samo što nisam baš od
tebe očekiv'o... Jebaji ga sad, gotovo je, moram ti dati ovu svoju a ja uzeti
tu rezervnu, ali da znaš... Kad se ovaj rat završi, nemoj mi ovo zaboraviti.
Neću prijaviti da je kriv tvoj nemar, pravdaćemo nekako da je usljed borbenih
dejstava.
Nije
morao, mogao je još pričati. Rado ću sad potpisati da je poslije rata odradim.
Sad
me i nije briga. Čim je ponovo pomene, ja ću u duhankesu.
