Sve
se brzo zaboravlja, tako i mi kratko bijahosmo tema svih razgovora u i oko
bataljona. I to je bilo dovoljno da čujemo i ono što se nije desilo, tako se na
Grepku prepričavalo kako je svemu prethodio žestok četnički napad, koji smo
naravno odbili. Gubitaka doista nismo imali, što po tim istim pričama nije
slučaj s četnicima. Slušajući to mogli smo pretpostaviti kako će sve izgledati
kada se pročuje do Tarčina, Visokog, Jablanice...
Tako,
počinjem shvatati i koliko su naši diverzanti stvarno zaplijenili rakije
Goraždanima. Da ničeg nije bilo ne bi priča ni nastala, ali...
Nije
ni važno. Nego se bijah uplašio kako će moja motorola doseći visinu osrednjeg
topa, ili manje haubice. Sreća pa se logorskom vatrom takav komad željeza ne
može istopiti.
Sreća
je i pa se sve brzo i zaboravlja. U današnjem vremenu je svake priče dosta
dan-dva. Već danas se ovdje ništa od ovoga i ne pominje.
Prešlo
se na ono što tek treba da bude. Krećemo s ofanzivom. Kada tačno, i na kojim sve
pravcima, dugo su bila nagađanja.
Kružile
su sve tri varijante. Najvjerovatnija da napadamo okolo. Upravo Krbljinu
zvijezdu, a možda i dalje - Dobro Polje i Kalinovik, te Osija i prema Jahorini,
odnosno prema Kijevu. Druga je predviđala vraćanje Kljuna i Kremenca, dok je
treća krojena po onoj „Babi se snilo što joj milo“, kako izgleda šuškanje o
ubacivanju jedne naše diverzantske grupe „tamo“. Ne izgleda mi da smo baš
spremni da jedan pravac našeg napada krene i sa Zelengore.
Sanjao
sam takav san, stoga se malo razočarah što se istina poklopi s prvim
nagađanjima.
Naš
bataljon jutros rano udara na Krbljinu zvijezdu, a jedina podrška smo im mi. S
jednim minobacačem, kineskom osamdesetjedinicom. I sa svega dvadesetak mina.
Ono
što mi se u tome planu nije sviđalo je što je i ta pomoć samo ako zapne, još se
uporno razmišlja o štednji mina. Želio sam čim prije dokazati da smo doista
spoznali sve njegove tajne, a preglupo bi bilo da se radujem i želim da našima
zapne.
Nisam
bio na sastanku kada je plan dogovaran i pravljen, Sutko je bio dovoljan, tek
je na njemu odlučeno da se u akciju na upućuje određeni vod ili četa, ako nam
se da govoriti da to još kod nas i postoji, već je spisak sačinjen od svih koji
su se dobrovoljno javili. Našla se tu skoro cijela Komanda bataljona, a i
poneki logističar i vezista. Što mi je malo krivo, i niko od artiljeraca.
Sinoć
sam, pred njihov polazak, ipak išao do Dragomilića, do Sutka, koji me je tako i
upoznao s tokom sastanka. On je imao svoje objašnjenje, izostanka našeg
direktnijeg učešća. Mi smo svi uključeni u taj neki drugi ešalon, koji će ići
preuzeti linije. Kada budu zauzete, kad sve bude gotovo.
Simpatično
mi bi i saznanje kako taj sastanak, opet, nije prošao bez mene. Ne znam šta
predstavlja ta slučajnost, dobru ili lošu slutnju.
Tokom
sastanka, na Osijima smo ponovo vidjeli veću grupu četnika o čemu sam želio
odmah izvijestiti Sutka, tražeći i dopuštenje da ih gađamo, a kako su nam ovaj
put bili u domašaju. Nije mi odobreno, svakako bi moglo ugroziti cijelu
operaciju, ali je izazvalo smijeh prisutnih na sastanku, jer je poziv došao taman
kad se Sutko bio dobro namjestio, u samome ćošku. Gdje se, međutim, veza teško
uspostavljala. Pošto ga nisam uspijevao razumjeti, zatražio sam da promijeni
položaj. Smijeh je tada počeo, a još veći postao kada je Sutku u povratku bilo
jasno da će do kraja morati prestajati. U drugome ćošku, onom za vratima!
***
Rastrgano
sam spavao. Kratak san lijep, misli između - mučne. Brinulo me nerazumijevanje
osjećaja, trebalo bi da nas sve mimoiđe, ali morasmo biti spremni.
Prije
zore smo i bili na svojim mjestima. Provjerili smo još jednom da je minobacač u
osnovnom pravcu, zauzeti elementi platoa na Zvijezdi, korigovani prema jutros
nešto nižoj temperaturi zraka i malo jačem vjetru, a i mine razvrstane na
kineske i iračke.
Spremni
smo, mada navijamo da možemo uspjeti i bez nas, da će biti bolje ako spremnost
danas dokaže samo naša pješadija.
I
tačno prema planiranom, počelo je da grmi na sve strane. Ovdje, dolje na
Osijima, gore na Grepku, tamo prema Kijevu.
Motorolom
pratim tok akcije. I samo je pet minuta trebalo za moju prvu radost:
-
Naši su na Zvijezdi – skakao sam po kosi,
dijeleći radost s ostalima.
-
Hajdemo jednu roknuti, nek se zna – Kuko je
vrištao, i sam se uvjerivši kako se gore pucnjava više ne čuje.
-
Nećemo, Kuko. Gađaćemo iz tenka, kad se popnemo
gore!
-
Onda, komandiru, obećaj da ću je ja ispaliti.
-
Recimo da ti vjerujem da znaš tenk voziti.
-
Ja sam čizme steg'o, kad krećemo? – i Ferid se
veselio šaleći.
-
Neka si ih steg'o, samo se meni nešto i ne mili –
Adminova radost je bila malo drukčija – ne sviđa mi se da dođemo gore kao
pičke!
Malo
kasnije, moje se raspoloženje naglo promijeni, Šeks je tražio da se čuje sa
mnom. Srećom, i nakratko, uz veseli je smiješak djelovao kao da je slutio o
čemu smo pričali, tražeći da budem spreman jer gore ima puno toga „za mene“.
Potvrdio
sam spremnost, nastavljajući da čekam da slične vijesti počnu stizati i s ostalih
pravaca.
Ali,
nije bilo tako. Stigla je vijest s Prestrugane klade, da je zauzeta, da se napreduje
i prema Kijevu. Međutim, na Osijima je i
dalje grmilo, dok su s Grepka već javili kako nisu uspjeli, četnici su ih kao
očekivali, odnosno da su „provaljeni“.
Ubrzo dolazi još jedna vijest koja muti raspoloženje, vijest kako ima problema i s napredovanjem prema Kijevu...
Ni
blizu to nije moglo zabrinuti nas, kao našu pješadiju. Ako ostane da su četnici
jedino sa Zvijezde pomjereni, jasno je kako oni s time neće ostati pomireni.
Dakako će odmah nastojati uzvratiti.
Što
se, nedugo zatim, i dogodilo. Istina, još nisu krenuli s pješadijom, ali su svu
artiljeriju okrenuli tamo. Pri čemu je ni najmanje nisu štedili, dovlačeći i neku
koju ranije nisu koristili.
Uz
nekoliko šesetki, posebno je teško bilo slušati djejstvo prage. Kad ispali
dvadeset komada, uslijedi pauza samo koliko joj je potrebno da zamijeni
redenik.
