Znao
sam zašto sam brinuo zbog akcije. Biće, da sam duplo znao zašto brinem.
Bilo
ih je i ranije, onih sitnih, diverzantskih. Bilo je i velikih, u kojima smo se
branili. Ovo je prva prava, velika, u kojoj napadamo, oslobađamo. U kojoj
učestvuje cijeli bataljon. Što je još od njega ostalo, što treba da piše
historiju njegovu. Da puni moj dnevnik.
Brinuo
sam, hoće li početi kako treba. Brinuo, nekoliko dana ranije, čitavu noć prije,
i svih pet minuta koliko je napad na Krbljinu zvijezdu trajao.
Radovao
se. Slatko.
Od
radosti sam skakao čuvši da je gore zarobljeno najviše toga što ćemo mi
koristiti. Bio spreman odmah poći gore, pridružiti se. Pomoći u izmiještanju.
Ili, ako je tako predviđeno u okretanju cijevi u suprotnom smjeru. Nasmijah se
razmišljajući o tome. Slatko.
Nisam
brinuo kakve će vijesti dolaziti s drugih pravaca. Brinuo sam kada su one
počele stizati. A već su četnici počeli uzvraćati. Prema Krbljinoj zvijezdi.
Krupnom, i sitnijom artiljerijom.
Nije
bilo mogućnosti da se naši povuku, bar ne prije mraka. A teren gore nije pružao
dobru zaštitu. Shvatao sam one koji su zahtijevali da se krene dalje naprijed,
prema Mušićima i Dobrom Polju, kako je i bilo planirano, jedva vjerujući svakom
izvještaju koji je uporno tvrdio da još nemamo gubitaka.
Izgledalo
je kako je to bolje nego čučanje u niskoj šikari, moleći Boga da se preživi do
mraka. Bubala je ta praga rafalno, po našim ušima, kako li je tek po toj
šikari. Teško i tužno za slušati, još teže i tužnije zamisliti se gore, i sve
manje žao svakome ko je želio a ipak nije pošao.
Izgledalo
nam je kako će ih puno stradati, zbog čega osjetih dužnost da sam zatražim naše
djejstvo. Da pomognemo kako i koliko možemo, da makar odvratimo pažnju, vatru
malo prenesmo na sebe. Provjereno smo na sigurnom, analizirajući ono prošli put
kad bijahosmo gađani, ni top ni haubica, tako ni praga, ni sa Zvijezde ni od
Osija, ne mogu nam ništa. Većim minobacačima bi možda i mogli, ali njih za sada
manje koriste.
Musa
je pristao, odobrivši tek jednu minu. Naravno, cilj smo znali - praga.
Znao
sam da ne smijemo, a osjećao i da nećemo zakazati. Vjerovao sam da je Bog
trenutno s nama!
Niko
više ni očekivao nije da je pogodimo direktno, ali smo je ućutali. Pola sata se
nije oglašavala.
Kad
je ponovo počela, dobismo odobrenje za još jednu. Bijahosmo još precizniji, još
bliži. Duže je i pauzirala.
Ukupno
smo ispalili četiri mine. Niko, ko se trefio gore, neće reći da je ijedna
bačena.
Četnici
su pokušavali nas ušutjeti haubicama. Nisu nas ni prepali!
Pomalo
čudno, nisu pokušali pješadijski kontranapad. Bili su zadovoljni time što je
praga radila, vjerovatno i uvjereni kako će naše povlačenje početi s mrakom.
Što će se na kraju i desiti.
Tukla
je praga tako, da one jače granate, barem mi koji to pratismo sa sigurnijeg odstojanja,
nismo ni računali. Ušućeli smo je četiri puta, sveukupno najviše tri sata.
Koliko da joj se cijev malo ohladi, a da naši prebroje ranjene i poginule,
ukoliko ih ima. I koliko su im tada četničke haubice dozvoljavale.
Brinuo
sam zbog akcije, nakon što je uspjela, cijeli dan. Cijeli dan, zbog prage.
Manje tri sata, kada sam brinuo zbog ostalih oruđa koja su ih tukla.
Naredba
da će se naši morati povući, prošla je kroz uši. Kada je javljena, još je dugo
bilo do mraka. Tako da će se odnositi na one koji taj mrak dočekaju.
Mrak
se primicao, briga trajala. Čuo sam se najprije s Musom, potom i dogovorio s
Mešićem. Mešićevi ostaju na kosi, mi silazimo potoku. Dolje ćemo mrak dočekati,
i heroje s Krbljine zvijezde.
Nije
bilo moguće izbrojati koliko je samo ta praga ispraznila redenika, koliko je
brige i straha sijala, tako da je nestvarno zvučala vijest da niko gore nije
ostao. Jesu trojica lakše ranjena, ali su i Okrugli, Šeks i Eko sišli svojim
nogama. Sretni zbog toga, ali jednako ljuti kao i svi ostali što se akcija
ovako završila.
Za
pet minuta su četnici najureni, skoro da ni metkom nisu uzvratili. Istina da su
i tek dvojica od njih poginula, ali je svakako bio vrijedan plijen koji su ostavili.
Taj plijen je ono što najviše žalimo, ni mi ga nismo mogli nositi. Tek jedan
puškomitraljez, dvije ose, jedna nišanska sprava i dva kvadranta. Bilo je sitne
municije, najmanje da se namiri što mi neku noć prošenlučismo, ali su u ovom
slučaju nađene konzerve bile vrijednije, potrebnije. Municiju su, kao i
dijelove oruđa koje su mogli rastaviti, raznijeli i porazbacali okolo.
Iako
svjesni da su učinili što je bilo naređeno, i što su mogli, baš zato su se
vratili razočarani. Potišteni i prevareni.
Sretni
samo što su živi, čemu tek manjim dijelom zahvaljivaše i nama. Mi, opet,
nemasmo razloga i biti posebno radosni zbog toga.
Svi
zajedno smo svjesni kako će se ovakva šansa teško ponovo pružiti. Četnici će
biti oprezniji, i ako ih se bude ponovo napadalo to neće ovako lako proći. Da
im se onako priđe, dignu za pet minuta, bez ogrebanog među nama.
Bez
ogrebanog u tih pet minuta napada, bez poginulog u čitavom danu pakla.
Ni
mrak nije mogao prikriti tragove tog pakla na licima heroja. Bilo je svega u
tim tragovima, i ogrebotina od zalijeganja i zavlačenja, i umora i
iscrpljenosti, i razumljivog straha, i za sebe i za one do sebe, puno toga što
se jedva nabije u tako dug dan. Mrak je prikrio sreću što se preživjelo, kao
što je dan otjerao radost što se bilo uspjelo. Sreća i radost su tužni kad
mjesto ustupe razočarenju. Mi smo bili uspjeli, ostali nisu.
Samo
se uspjelo na Kijevu, zbog čega analize slijede, kojima će se pokušati
ustanoviti stvarni razlozi te Grepčani i ne udariše, kako i zašto drugi
bataljon nije uspio zauzeti Osija, a što bi značilo i da ćemo mi zadržati
Zvijezdu, ne bi nas imali odakle onako tući.
Nikome
od razočaranih heroja nije bilo do priče. Šeks mi je pogledom sve rekao, riječima
tek dopunio. Uprkos onolikom granatiranju, a kada su iznenađeni naredbom da će
se povlačiti, uradili su što su još mogli. Ponovo su obišli plijen, prvenstveno
onaj nama namijenjen. Okrenuli su minobacač prema Dobrom polju, u pravcu odakle
su oni povremeno tučeni četničkim. Prvu minu su ispalili samo po pravcu, i
nekim daljinarom. Potom su korekcije vršili prema zvuku, ili po principu
lijevo-desno, naprijed-nazad. Po ispaljenju već pripremljenih mina, minobacač
su razvukli. Kao i ostala oruđa. Ponijeli su najlakše što je bilo za ponijeti, dok
su najvažnije za ponovnu upotrjebu protiv nas odnijeli i otisli najdalje što se
moglo, ostalo - na licu mjesta.
I
Šeks je jedan od ranjenih. Nije zbog toga žalio, osim naredbe o povlačenju
žalio je što makar ja ne bih s njima.
Stigao
sam još pokušati popričati s Fadilom Barlovom. Bio je jasan, niko ko je danas
bio gore, nikome ko nije, nikada neće moći ispričati kako je bilo. Bio je i
konkretan, kada je i zagrmilo, a i kada je mrak i prestanak živ dočekao, bio je
uvjeren kako će ih izginuti, najmanje polovina!
***
Razočarenje
će ostati zauvijek, naredni je dan tek donio analize.
Od
tih analiza malo će koristi biti. Jedino što će se pamtiti, to je istina o
jedinom poginulom u cijeloj akciji. Neki Andelija, ne čuh ime.
Na
Osijima. Priča se da je pogođen dok se naši privlačiše, što bi onda bilo i da
je zeznulo cijeli napad. To bi se poklopilo s onim što je odmah došlo s Grepka,
cijela je akcija izdata. Međutim, zar ne bi tada trebalo isto da važi i za
Krbljinu zvijezdu.
Ali,
neka. Nek bude tako, nek bude da je taj Andelija poginuo u tom napadu. Tako ću
i ja u dnevnik da zapišem.
Lakše
mi ruci, nego ubilježiti šaputanja po kojima ga je greškom ubio neko od
saboraca. Pominje se i ime, neki Žiga, ali će se teško naći ko je vidio, ko je
sasvim siguran.
A
i treba, valjda, pojasniti nekako zašto je cijela operacija propala, gdje bi
još išlo da u njoj četnici nikog ne ubiše?
Mada,
iskreno, ja više poštujem istinu.
