Na pr'jestolju sjedi
sultan,
silni Ekber-car,
a do njega mlad'
vezire,
mladi Behmen-ban.
„Kazuj meni, mlad' vezire,
imena ti tvog,
ko ti dade zlatne ključe
od harema mog?“
„Dala mi ih seja tvoja,
i poljupca dva,
a do zore kol'ko bješe
ni sam ne znam ja!“
„Znaš li bolan, mlad' vezire,
snašao te jad,
da će dželat glavu tvoju
odrubiti sad?“
19. novembar 1992.
„Čekaj malo, saslušaj
me,
ja sam svemu kriv.
Ljubljah, ljubim,
ljubiću je
sve dok budem živ!
A sad čini što ti
drago,
na volju ti baš,
ili da mi seju dadeš
ili samrt daš!?
Na te r'ječi skoči
sultan,
k'o razjaren div,
mir zavlada k'o da
niko
ne imade živ.
Dok najednom zažbori
milostivi glas:
„Ljubite se, sultan
Ekber
blagosilja vas!“
Prošlost
se ne da izmijeniti, ali se povremeno treba osvrnuti za njom. Zbog sadašnjosti
i budućnosti.
Pogibija
Andelije boli, najviše njegovu porodicu. Ali istina može još više da žulja, posebno
ako ona kaže da se moglo izbjeći.
Ne
vjerujem da ću više saznati od onog što sam već čuo. Sjetiću se nekih drugih
sumnjivih događaja, ko je htio i imao šta reći učinio je to odmah. Poslije je
ponavljao samo što se već zna, ostalo prepuštajući vremenu.
Ne
može iza svega stajati samo nečija odgovornost, neimenovana, uzmičući tako pred
istinom. Nesretni slučajevi se događaju i u miru, priziva se sudbina a ne
vrijeme.
Znam
da ovo nije isto, da boli uzaludnost svega. Ne može se pomoću vremena preskočiti
odgovor na pitanje zbog čega se s akcijom i kretalo ako nije bilo spremnosti da
se ide do kraja. Na svim pravcima.
Makar
stajalo da je naredbu potpisao Major lično. Niko nije bezgrješan. Mislim i da
znam u čemu jedino može biti da je Major pogriješio. Loša, pogrešna procjena. Ne
situacije kao nje, već svih nas u njoj. Da nije tako ne vjerujem kako bi on
tolike ljude izlagao nepotrebnoj opasnosti. Ako jeste, ovo je prvi put da
griješi. A ako ni sada nije...
On
je odgovornost prihvatio. Od jučer nije više na čelu brigade! Ipak, i tu je
nešto što ja ne razumijem. Navodno mu je nuđeno mjesto zamjenika, ili po izboru
u Komandi, nije prihvatio. Odlučio se vratiti nazad, na čelo, našeg i svog
bataljona.
Na
zadovoljstvo svih nas. I Muse. Koji se i nije mogao snaći u toj ulozi, s obzirom
da je u nevakat dobio. Pri čemu se sada ne htjede vratiti ni na čelo čete, mjesto
koje je neko vrijeme bilo upražnjeno. Kojeg se i sada jedini Šeks bi spreman prihvatiti,
uz njegov stari uslov, sloboda ličnog ponašanja, odnosno po potrebi vezivanja
uz diverzante.
Te
izmjene, i slične, koje su bile ili se tek najavljuju, sasvim su nebitne u
odnosu na Majorov povratak. Bez obzira na zvaničnu povezanost s formiranjem
Istočnobosanske opertivne grupe sa sjedištem u Goraždu, mi smo skloniji vezivanju
s onim što je nama bliže. Bataljon se popunjava polako, presporo, ni blizu kako
bi trebalo. Možda je tajna i u tome, možda su procjene da jedino Major može sve
ubrzati. Možda je priča da mu je nuđeno mjesto zamjenika samo priča. I da sad u
Komandi samo čekaju da glas o tome kako je on ponovo na čelu „Sutjeska“
bataljona krene preko Igmana.
Ako
je istina tu, nisu sasvim prazne ni sumnje da se s akcijom nije ni htjelo
ozbiljno. Da cilj nije bio pomjeriti linije naprijed, već nekoga na čelo
brigade!?
Ako
je istina doista tu, nije moralo tako. Znajući Majora, dovoljno mu je bilo
reći. Nagovijestiti. Prihvatio bi bez pogovora, iznad svega - on je vojnik.
Mogla se samo napisati naredba, pročitati mu se.
***
Ako
je istina još uvijek tu, tek ima jedno teško pitanje: Ko je, zapravo, taj
Bibić?
Fočak
nije. A dolazi na čelo Fočanske brigade!? Iz nekog je od ovih trnovskih sela
okolo, ali imaju oni i svoju brigadu. I da nemaju, nisam siguran da ćemo ga mi tek
tako prihvatiti kao svog komandanta. Neka se i šuška da ćemo, možda, uskoro
biti sve jedna brigada, valjda ako se vraćanje ljudstva nastavi ovako sporo.
To
neprihvatanje se odnosi bar na nas, sad sve zajedno prozvane Ćurevcima, nama je
dovoljan i naš komandant bataljona, naš jedini komandant. Onda se vremenom na
Bibića naviknemo, kad nam ponovo sve izvan bataljona postane manje važno.
Možda
nije skroz vojnički, ali se upravo tako događa. Kako drukčije pojasniti naš
trenutni odnos spram pretumbavanju u cijeloj brigadi, gotovo da se svi naši
članovi povlače. Rat je, pa je teže govoriti samo o nekom solidarisanju s
Majorom.
Na
kraju, ni mi ne ostasmo imuni. Ostaje brigadna artiljerija, ali mi više nismo
njen dio. Nismo više ni baterija, samo vod. Nije ni to bitno, koliko da smo
opet ostali na okupu. A to jesam li ja komandir tog ili nekog komandnog voda,
je li Sutko samo pomoćnik komandanta bataljona ili je načelnik artiljerije
brigade, da li je Ferid nišandžija ili komadir odjeljenja, Admin samo računač,
hoće li Tito postati vezista ili nešto drugo, ili će ostati kurir, sve je manje
važno od činjenice da u Mojkovićima ostajemo svi koji se u njima i zatekosmo.
Isto važi i za sve ostale. Uz, naravno, da smo prihvatili one koji su s Grepka
sišli.
