Jedno dođoh da upoznam
Sarajevo grad.
Tada bijah momak,
neženjen i mlad.
Mislio sam da ostanem
samo dan il dva,
al mi prođe u Sarajvu
mladost moja sva.
Ko se jednom napije
vode sa Baščaršije,
nikad više iz Sarajva
taj otići ne umije.
25. novembar 1992.
Žeđ ljubavi česmu nađe
u šeheru tom.
Priđoh bliže, zadrhta
mi srce snagom svom.
Sarajka mi ponudi
đugum vode pun.
Zaboravih gdje sam
pošo, kud me vodi drum.
Ko se jednom napije...
Žeđ ljubavi planula je
kao vatre plam.
Za đugum sam morao
burmu da joj dam.
Oženih se mlađan,
postah Sarajlija.
Odakle je ljubav moja,
odatle sam i ja.
Ko se jednom napije...
/Ruždija Krupa/
Već duže nemamo gostiju, i sjećanja na Goraždane prilično su izblijedila. Nekako počesmo dosađivati sami sebi, skoro pa smo poželjeli
da nam ko uvrati, makar i u kontrolu.
Ni meni se neće do Dragomilića, prije par sam dana
išao, nisam se zadržao niti poželio uskoro ponovo ići. Povratak Majora nije
donio što sam očekivao, čak je raspoloženje pošlo u suprotnom.
Manja grupa nas je dobila dopust, priključena je
ostatku brigade, koji se manje osipa, ali su stigle informacije kako su imali
problema na Igmanu. Zadržani su par dana, dok se Juka Prazina nije
odobrovoljio, prethodno uporno ne priznajući njihove, odnosno naše dozvole,
kako neki rekoše, možda i zbog Bibićevog potpisa.
Prema onome što sam osjetio kaju se i oni što su
se vratili, dok mi što još nismo išli ne gajimo mnogo nada da će se to skoro
desiti. A kao za inat, od Majorovog dolaska se baš niko nije vratio!
Tako da skoro niko i ne vjeruje u to što se
prenose glasine da se neke naše grupe okupljaju i po Jablanici i po Zenici, kao
samo traže kakva prijevoza.
Naše Mojkoviće doživljavam kao sasvim drugi
svijet, s tim da nisam siguran da li me to treba veseliti. Koristimo još ovo
lijepog vremena, ponovo radimo u dvije smjene, kad smo slobodni prošetamo
okolo, riješeni veće želje da usput šta pronađemo. Zadovoljni smo potpuno svime:
samima sobom, našim smještajem i logistikom.
Samo, umorismo se i te monotonije. Skoro da me
prepa poziv na motorolu:
-
Poznaješ li ko
je? – čujem Adema Durića, prije nego okrenu slušalicu prema rupovki, preko koje
je uhvatio neku pjesmu
-
Ja samo čujem da
neko pjeva.
-
Kako ne poznaš našeg
Saja – objasni, ali sad već i malo bliže primače slušalicu.
-
Sad poznam, al još
pojačaj kad naiđe ono „Ko se jednom napije vode sa Baščaršije“
-
Za tebe,
prijatelju, može sve. Odslušaj do kraja, i spremi se da ti nešto javim!
Naježih se, jeste Sajov glas dolazio u talasima
koji su se pomalo gubili, ali i nijednu sevdalinku nisam čuo kako je Kuko
polomio šargiju. Više od toga mi je značilo što se Adem sjetio jarana,
zajedničke nam ljubavi prema sevdalinci, o čemu smo dosta pričali boraveći
skupa na Grepku. Meni je dan učinio lijepim, ne znam kakva bi ga vijest mogla
pokvariti.
Neko nam dolazi!? To samo može biti dobro, i bio
je vakat. A da je neko kome se nećemo obradovati, Adem bi bio direktniji. Ovako
nam smanjuje iznenađenje, ali moguće uzbuđenje neće da nam kvari.
Istina, brzo sam prestao s nagađanjima. Nikako mi
se nije dao naći bilo ko ko je već tamo, a ko bi zaslužio da ga Adem najavi
Sajovom pjesmom. Sve misli se skupljaše u jednu želju, šutio sam ali sve češće
pogled okretao preko sela ne bih li čim prije ugledao Mufov lik.
Kako je dan odmicao, sve sam manje vjerovao. Da
je Mufo stigao siguran sam kako ne bi čekao cijeli dan da se nakani doći, ili
bi Ademova poruka bila drukčija a ja već u Dragomilićima.
Ne mogu reći da se previše radovah, ali se osmijehnuh.
Jednog od dvojice koji ulaziše u selo poznao sam po hodu, Šeksa sam za ovo
boravka ovdje i u Dragomilićima vrlo zavolio. Osmijeh je dolazio iz nevjerice
da to nije promaklo Ademu, a razlog da mu nisam potrčao u susret je što sam,
ipak, priželjkivao nekog drugog. Što je doprinijelo da se ne čudim i ne pitam s
kakvim to bitnim vijestima dolazi, logičnim uzimavši jedino njegov obilazak kao
komandira čete, pa se i uopšte ne pitavši ni ko je taj s njim, odnosno zbog
čega nije Ćuza.
A Šefu Kovačevića poznah tek pošto nam se sasvim
primakoše. Tako je eliminisana svaka sumnja da se, ipak, moglo raditi o
nekakvoj kontroli.
Kako su me našli na položaju to ih počastih
jedino suhim mesom, drugim nemah čim. Šefi sam pružio i duhankesu, dok je Šeks
počinjao priču...
Rado bih ga prekinuo, barem ovdje nema potrebu da
preuveličava ono kako sam gađao s Vučeva, posebno sad poslije ne baš
briljiranja odavde. A neću da vjerujem kako mu je to trebalo da me odobrovolji
za ono što će u nastavku reći.
Imao je još jedan intermeco. Zna za moj dnevnik,
zna da sam pokupio mnoge informacije s Trebove, a dok sam ja bio na Vučevu, te
htjede ispričati jedan vedriji, dakako manje bitan događaj, koji mi kao takav
nije ni bio ispričan.
-
Gledam ove
balvane na vašem skloništu – tako je počeo – i pitam se znaš li na šta me
podsjetiše.
-
Mene mogu samo
na one koje je Dervo navaljao po Trebovoj, ili više, pošto smo mi malo
razrijedili, na silne homore što je Ćasara povaljao prema Vučevu, ali znam da
ne misliš na njih.
-
Nisi čuo za
Okruglog i balvane?
-
Nisam – usput
pogledom prijeđoh i po ostalima, i oni su slijegali ramenima, jedino se Šefa
nasmiješio.
-
Dok smo bili u
Vili, Okrugli je s Mrkijem negdje našao nekakav bicikl. I čim budi malo mirnije, njih
dvojica ščepaju taj bicikl, i tornjaju ga. Išli su tamo iza Vina, raskrsnici
Hrčavke i Sutjeske, kod onog mostića, ne znam ko od vas to dobro poznaje, a i
skontali su kako je četničkom PAM-u tu i krajnji domet. Četnici stani tuda tući
ko budale, iz Vojnovića i s Popa, a oni bi tuda vozaj bicikl, pravili krugove.
Baš kao da im prkose. A gore na Vinima je bila jedna naša grupica. Nestalo u
Vili rakije, jedne noći, Okruglom prahnula, u stvari već je bio malo „pod
gasom“ – ovdje se i Šeks već glasno nasmijao – a imo tu negdje oko Vina dva
litra u šteku. Uđaše on onaj bicikl, ode po nju. Nema ga, nema, dva-tri sata.
Kad, vraća se, ulazi, krv kaplje s njega. Mi skočismo, kontamo ranili ga
četnici. Vidi on da mi skočismo, pa će, znaš njega, glasnim smijehom „Pukla je,
da je Titova!“
Šeks se toliko smijao da je priču završio Šefa.
Okrugli je vozio u povratku, od pravca Tjentišta, a na toj dionici su četnici
ranije postavili neke balvane, kao barikade. Kako je bila noć, Okruglom se
učinilo da je lokva. I kako je poslije ispričao, čak je stigao i noge podići,
nogavice zavratiti, da se ne uprska. A žurilo mu se. Zaždio je u taj balvan
direktno i snažno.
Bicikl je totalno havarisao, s dvolitrenjačom je
bilo kako je opisao, sebe je „sredio“ koliko su ostali i vidjeli, uz dodatak
citiranja njega „Da nisam bio pijan, sad bih bio mrtav!“
Dok se svi smijasmo, zamišljasmo Okruglog u toj
noći, ja se još prisjećajući, i poredeći s pogibijom Dimnjačara u „Kapelskim
kresovima“, Šeks zaustavi smješkanje. Baci pogled preko Osija, pa ga vrati na
mene.
Tek se veselim njihovom dolasku, i tek shvatam
onakvu najavu. Sajo, Šeks, te najava kako sve one priče o mogućem odlasku na
Trebovu nisu bile prazne, učiniće zajedno ovaj dan jednim od onih što se
obavezno pamte.
Zelengora, iznad Donjih
bara
