Već
duže nemamo gostiju, i sjećanja na Goraždane prilično su izblijedila. Nekako
počesmo dosađivati sami sebi, skoro pa smo poželjeli da nam ko uvrati, makar i
u kontrolu.
Ni
meni se neće do Dragomilića, prije par sam dana išao, nisam se zadržao niti
poželio uskoro ponovo ići. Povratak Majora nije donio što sam očekivao, čak je
raspoloženje pošlo u suprotnom.
Manja
grupa nas je dobila dopust, priključena je ostatku brigade, koji se manje
osipa, ali su stigle informacije kako su imali problema na Igmanu. Zadržani su par
dana, dok se Juka Prazina nije odobrovoljio, prethodno uporno ne priznajući
njihove, odnosno naše dozvole, kako neki rekoše, možda i zbog Bibićevog
potpisa.
Prema
onome što sam osjetio kaju se i oni što su se vratili, dok mi što još nismo
išli ne gajimo mnogo nada da će se to skoro desiti. A kao za inat, od Majorovog
dolaska se baš niko nije vratio!
Tako
da skoro niko i ne vjeruje u to što se prenose glasine da se neke naše grupe
okupljaju i po Jablanici i po Zenici, kao samo traže kakva prijevoza.
Naše
Mojkoviće doživljavam kao sasvim drugi svijet, s tim da nisam siguran da li me
to treba veseliti. Koristimo još ovo lijepog vremena, ponovo radimo u dvije
smjene, kad smo slobodni prošetamo okolo, riješeni veće želje da usput šta
pronađemo. Zadovoljni smo potpuno svime: samima sobom, našim smještajem i
logistikom.
Samo,
umorismo se i te monotonije. Skoro da me prepa poziv na motorolu:
-
Poznaješ li ko je? – čujem Adema Durića, prije
nego okrenu slušalicu prema rupovki, preko koje je uhvatio neku pjesmu
-
Ja samo čujem da neko pjeva.
-
Kako ne poznaš našeg Saja – objasni, ali sad već
i malo bliže primače slušalicu.
-
Sad poznam, al' još pojačaj kad naiđe ono „Ko se
jednom napije vode sa Baščaršije“
-
Za tebe, prijatelju, može sve. Odslušaj do kraja,
i spremi se da ti nešto javim!
Naježih
se, jeste Sajov glas dolazio u talasima koji su se pomalo gubili, ali i nijednu
sevdalinku nisam čuo kako je Kuko polomio šargiju. Više od toga mi je značilo
što se Adem sjetio jarana, zajedničke nam ljubavi prema sevdalinci, o čemu smo
dosta pričali boraveći skupa na Grepku. Meni je dan učinio lijepim, ne znam
kakva bi ga vijest mogla pokvariti.
Neko
nam dolazi!? To samo može biti dobro, i bio je vakat. A da je neko kome se
nećemo obradovati, Adem bi bio direktniji. Ovako nam smanjuje iznenađenje, ali
moguće uzbuđenje neće da nam kvari.
Istina,
brzo sam prestao s nagađanjima. Nikako mi se nije dao naći bilo ko ko je već
tamo, a ko bi zaslužio da ga Adem najavi Sajovom pjesmom. Sve misli se
skupljaše u jednu želju, šutio sam ali sve češće pogled okretao preko sela ne
bih li čim prije ugledao Mufov lik.
Kako
je dan odmicao, sve sam manje vjerovao. Da je Mufo stigao siguran sam kako ne
bi čekao cijeli dan da se nakani doći, ili bi Ademova poruka bila drukčija a ja
već u Dragomilićima.
***
Ne
mogu reći da se previše radovah, ali se osmijehnuh. Jednog od dvojice koji
ulaziše u selo poznao sam po hodu, Šeksa sam za ovo boravka ovdje i u
Dragomilićima vrlo zavolio. Osmijeh je dolazio iz nevjerice da to nije promaklo
Ademu, a razlog da mu nisam potrčao u susret je što sam, ipak, priželjkivao
nekog drugog. Što je doprinijelo da se ne čudim i ne pitam s kakvim to bitnim
vijestima dolazi, logičnim uzimavši jedino njegov obilazak kao komandira čete,
pa se i uopšte ne pitavši ni ko je taj s njim, odnosno zbog čega nije Ćuza.
A
Šefu Kovačevića poznah tek pošto nam se sasvim primakoše. Tako je eliminisana
svaka sumnja da se, ipak, moglo raditi o nekakvoj kontroli.
Kako
su me našli na položaju to ih počastih jedino suhim mesom, drugim nemah čim.
Šefi sam pružio i duhankesu, dok je Šeks počinjao priču...
Rado
bih ga prekinuo, barem ovdje nema potrebu da preuveličava ono kako sam gađao s
Vučeva, posebno sad poslije ne baš briljiranja odavde. A neću da vjerujem kako
mu je to trebalo da me odobrovolji za ono što će u nastavku reći.
Imao
je još jedan intermeco. Zna za moj dnevnik, zna da sam pokupio mnoge
informacije s Trebove, a dok sam ja bio na Vučevu, te htjede ispričati jedan
vedriji, dakako manje bitan događaj, koji mi kao takav nije ni bio ispričan.
-
Gledam ove balvane na vašem skloništu – tako je
počeo – i pitam se znaš li na šta me podsjetiše.
-
Mene mogu samo na one koje je Dervo navaljao po
Trebovoj, ili više, pošto smo mi malo razrijedili, na silne homore što je
Ćasara povaljao prema Vučevu, ali znam da ne misliš na njih.
-
Nisi čuo za Okruglog i balvane?
-
Nisam – usput pogledom prijeđoh i po ostalima, i
oni su slijegali ramenima, jedino se Šefa nasmiješio.
-
Dok smo bili u Vili, Okrugli je s Mrkijem negdje
našao nekakav bicikl. I čim budi malo mirnije, njih dvojica ščepaju taj bicikl,
i tornjaju ga. Išli su tamo iza Vina, raskrsnici Hrčavke i Sutjeske, kod onog
mostića, ne znam ko od vas to dobro poznaje, a i skontali su kako je četničkom
PAM-u tu i krajnji domet. Četnici stani tuda tući k'o budale, iz Vojnovića i s
Popa, a oni bi tuda vozaj bicikl, pravili krugove. Baš kao da im prkose. A gore
na Vinima je bila jedna naša grupica. Nestalo u Vili rakije, jedne noći, Okruglom
prahnula, u stvari već je bio malo „pod gasom“ – ovdje se i Šeks već glasno
nasmijao – a im'o tu negdje oko Vina dva litra u šteku. Uđaše on onaj bicikl,
ode po nju. Nema ga, nema, dva-tri sata. Kad, vraća se, ulazi, krv kaplje s
njega. Mi skočismo, kontamo ranili ga četnici. Vidi on da mi skočismo, pa će,
znaš njega, glasnim smijehom „Pukla je, da je Titova!“
Šeks
se toliko smijao da je priču završio Šefa. Okrugli je vozio u povratku, od
pravca Tjentišta, a na toj dionici su četnici ranije postavili neke balvane,
kao barikade. Kako je bila noć, Okruglom se učinilo da je lokva. I kako je
poslije ispričao, čak je stigao i noge podići, nogavice zavratiti, da se ne
uprska. A žurilo mu se. Zaždio je u taj balvan direktno i snažno.
Bicikl
je totalno havarisao, s dvolitrenjačom je bilo kako je opisao, sebe je „sredio“
koliko su ostali i vidjeli, uz dodatak citiranja njega „Da nisam bio pijan, sad
bih bio mrtav!“
Dok
se svi smijasmo, zamišljasmo Okruglog u toj noći, ja se još prisjećajući, i
poredeći s pogibijom Dimnjačara u „Kapelskim kresovima“, Šeks zaustavi
smješkanje. Baci pogled preko Osija, pa ga vrati na mene.
Tek
se veselim njihovom dolasku, i tek shvatam onakvu najavu. Sajo, Šeks, te najava
kako sve one priče o mogućem odlasku na Trebovu nisu bile prazne, učiniće
zajedno ovaj dan jednim od onih što se obavezno pamte.
