„Draga moja, jesil se
udala?“
„Jesam, dragi, i čedo
rodila!
Tvoje sam mu ime
nadjenula,
kad ga zovnem, da me
želja mine;
Ne zovem ga – hodi, k
meni sine,
već ga zovem – hodi, k
meni dragi!“
Ide se. Razumio sam Šeksove, i uzdah i pogled. Na
redu je da saznam zašto je on iz Dragomilića potezao dovde, ako je mogao
poslati kurira, ili pak mene pozvati tamo.
Koji god budu razlozi ne mogu biti iznad same
činjenice da se ide. Kao što i prvo što reče nije toliko važno, to da sve ima
veze s nekom grupom Gačana koja namjerava ići skroz do Borča, i koji su se
Majoru obratili tražeći vodiče. Važno je da smo shvatili kako to možemo i mi
iskoristiti, i da je naredba spremna, da se još samo čeka odabir boraca.
To se, naravno, ne odnosi na diverzante, već za
dobrovoljce iz četa, svaki je čovjek dragocjen, ali samo do nekog optimalnog
broja. I, ako nije ovamo neophodan.
Priča dalje, otkriva kako mu nisam ja slučajno
interesantan, nismo sigurni da nas tamo čekaju ostavljeni minobacači, ali se s
naredbom čeka zbog još nečega važnog. Na takav se put ne smije krenuti bez
sigurne veze, a konačno je u bataljon došla jedna kvalitetnija stanica. Za nju
je dovoljno što je Šeks rekao da ima mehanizam za automatsko dopunjavanje
baterije te da nije previše komplikovana, stoga je bitnije kad kaže kako mu je
stalo da je zaduži neko siguran, pouzdan, ko će biti upotrjebljiv i u drugim
zadatcima.
Pristao bih ja odmah, ali sem što nije pristojno
prekidati ga, pustih i neka malo vremena protekne, ako su svi zaboravili onu
motorolu ja još nisam.
Slušam iznošenje plana, zasnovano na pretpostavci
da su četnici tamo već opušteni, po kojoj dobro organizovana i spremna grupa
ima izgleda napraviti puno toga. Računajući da nas ne očekuju, a da s druge
strane mi tamo imamo skoro sve što nam je potrebno. Hrane i municije skrivenih,
sve četnici nikako nisu mogli naći, hrane još i u prirodi, prije svega misleći
na tolikobrojnu stoku ostalu iza nas, koja također nije mogla biti sva već
pohvatana. I koja će nam sad služiti i kao dobar mamac za najopuštenije
četnike. Kanimo izvesti i koju opširniju akciju, mine i eksploziv su
posebno skriveni, kao i još ponešto od diverzantskog naoružanja.
U ovoj Šeksovoj priči malo mi neobično bi da
Gačane zanemarujemo, kao da će naš glavni zadatak biti gotov čim ih sprovedemo
preko Trebove, bez brige šta oni tamo planiraju, kao i kako će to izvesti, već
ćemo se istog momenta posvetiti isključivo sebi i svojoj mašti, koja je, evo,
već počela da radi. Šta nam sve pada na um, bojim se kako će nas premalo biti i
ako svi pođemo.
Neke od mogućih akcija uključuju i šesetke, to je
dodatni adut kojim me se pridobija. Siguran sam da se Šeks raspitivao o meni,
ali i da nije dovoljno. Inače bi znao da ih ne bih odbio ni kada bi tražili da
idem samo s puškom, i da to smatram dugom i obavezom, ne samo vlastitom željom.
A ma kako mi teško bilo ostaviti svoju grupu, drago mi je što mogu reći da više
nisam neophodan.
Bez obzira što iskupljena cijela grupa, čini mi
se navija da ću se na kraju samo nasmijati, zahvaliti Šeksu na lijepim
riječima, i sve objasniti time što je moje mjesto ovdje, zbog čega nisam
pristao ni biti personalac.
-
Ti se dobro
snalaziš s rupovkom? – nakon što mislima i pričom fino prošetasmo Trebovom i
okolinom, Šeks vrati razgovor na ono što je bliže.
-
Nije to mudro
slovo, pa se nemam čime hvaliti kad kažem da mi je to jedan od VES-i iz bivše
vojske. Mene su iz Foče i regrutovali kao vezistu, prva komisija je zar bila
poštena i rasporedila me u topografsko-geodetsku artiljeriju, ali neki Srbi
nisu željeli da puno Muslimana budu računači, posebno ove generacije... Srećom
služih u Prilepu, u Makedoniji, dva mjeseca se obučavah za vezistu, dok neki
major Đorđiev, Makedonac, pošten, nekako ne sazna da sam matematičar, te me
prebaci u računače. Za njih bili poslali neke kuhare... Eto, ova jednostavnija
sredstva mi nisu nikakav problem, rupovke i telefoni, ona mala centrala. Naučio
bih ja lahko i morzeovu azbuku, samo nisam siguran da bih bio najbrži u
kucanju, odnosno slanju poruka.
-
O tome ćemo
nekad. Sad nas samo zanimaju rupovke. S njima si dobar, i s ovima što se same
pune?
-
Sve je to isto,
dvedeska je ko i dvaneska, samo što ima tu kurblu kojom sama dopunjava svoju
bateriju, a princip rada je potpuno jednak. To što smo dobili je vjerovatno
dvadeska?
-
Valjda. Važno je
da znaš s njom, i da hoćeš voditi računa o njoj, da se razumijemo i ja se znam
javiti, ali treba voditi računa gdje može imati prijema, tačno znati u koja
doba je koja frekvencija, napamet znati šifre. To je meni važno, tamo kad
dođemo šifre ćemo uništiti, nije sad da ja nešto... Razumiješ šta pričam, a što
se nošenja tiče svi ćemo pomagati.
-
Ne moraš više
objašnjavati, meći me na spisak. Samo mi još reci kad krećemo, otprilike?
-
Ako sve bude
kako smo zamislili, onda bi mogli već sutra večer. Imam ja dvadesetak ljudi
koji sigurno idu, al bi dobro bilo ako bi nas pošlo još bar desetak, s tim da
nećemo svakoga ni voditi.
U nastavku razgovora sam čuo još nešto od onoga
što je zamišljeno da tamo uradimo, i sam sam imao šta dodati, posebno kada sam
vidio kako Šeks pored mog imena stavlja zvjezdicu što je značilo kako sam
siguran. Dojmilo me da sam već bio na spisku i da se samo čekao moj pristanak,
smatrah to kao čast, koja se ne bi smjela iznevjeriti.
Nisu žurili previše pa se još jednom prisjetismo događaja
s Krbljine zvijezde. Koliko žali zbog granata od samohotki koje nisu ni mogli,
znali ispaliti, žali i za ispaljenim iz šesetke a koje bi sigurno bolji efekat
dale da sam i ja bio s njima. To su bile Šeksove iskrene riječi, još jednom priznanje
da su ih oni samo napamet otisnuli u pravcu Mušića i niže Dobrom Polju. Ne prigovara
mi za to što tada nisam bio s njima, niko neće, Krbljina zvijezda je iza, Trebova ispred!
Govorio je još i Šefa, njegov je stav da bi svima
koji žele ići to i trebalo biti omogućeno jer svi imamo jednako pravo na
Trebovu. Koliko nam je i želja jednaka!
Nevoljko je zavrtio glavom govoreći o dvojici
Gačana koji su i dolazili do Majora, u vrline jednog od njih je prilično
sumnjao. Ne vidi se da li je i koliko u pravu, ali znamo da ih može znati,
oženjen je od njih, od Borča. I iz njegovih se riječi dalo čuti kako od početka
nas treba zanimati Trebova, želja da tamo napravimo najviše što mognemo, sa
što više ljudi koji budu htjeli ići. Dodao je i kako je svjestan da nije on
koji odlučuje, da je to Major i da će nas na kraju ići samo onoliko i oni
kojima on lično aminuje.
Svi smo to znali, očito i Tito i Admin koji su
svoju želju da se nađu na tom spisku kazali ne mnogo uvjereni da će im biti i
ispunjena. Šeks ih je pribilježio, negdje sa strane, samo potvrđujući njihove
sumnje.
Bilo mi je žao što nisu imali viška vremena, a dok
sam ih ispraćao, što smatrah manirom svakog dobrog domaćina, ne promače mi kako
Tito i Admin na to ne gledaše sasvim dobronaklono, poznata je priča kako braća
u diverzije ne trebaju ići skupa.
-
Znam ja, nas si ti
već prekrižio – to mi Tito skoro ozbiljno, ali do kraja tužno i reče.
-
Znam i ja – i
Admin se složi, možda s malo manje tuge, ljutnje i bijesa.
-
Nisam, Allaha
mi, niti imam prava na to! Kako Šefa reče, svi imamo jednaka prava. Stoji i da
ovo nije izlet, mi smo artiljerci...
-
Što, onda, ti
ideš? – Kuko se metnu na njihovu stranu, iz potrebe da kometariše iako je već
bilo jasno kako ga se sve previše i ne tiče.
-
Jer su me
tražili kao vezistu i kao nekog ko je tamo potreban zbog šesetki. Iskreno, ja
bih volio da sutra idemo svi, bez obzira što se niste svi javili, ali svi
moramo biti i svjesni da neko mora i ovdje ostati. Za Admina ne vjerujem da ima
šansi da pođe, a ako ni Tito ne bude išo nek malo bolje razmisli, znaće zbog
koga. Ja vama vjerujem, vi što u mene sumnjate to je vaš problem. Da sam išta
Šeksu htio reći mogao sam to i ujutro, svakako ću prošetati tamo, ali ja ništa
ne krijem, hoću kad se vratim da me svijetla obraza dočekate. Mislite šta
hoćete, ja sam još uvijek vaš komandir.
-
Ama, pusti ti
njih, komandiru – Kuko prijeđe na moju stranu, pri čemu razlozi nisu bili baš
nedoslutivi – ti si naš komandir sad, bićeš kad se vratiš, a Boga mi - i dok si
tamo! Ne znam što se bune, javili su se, pokazali da nisu kukavice ko ja što
sam...
Malo se okrenu priča na tu, šaljivu stranu, a ja
već mislima bih u putu. Osjećah kao da sad najmanje imam vremena razmišljati o
željama ove dvojice, izmirivati neizmirivo, jer sam negdje u duši doista želio
da ne idu. Volio sam ih, ne kao sebe, ali najmanje kao braću. Istina, nisam
mogao znati ni šta je za njih bolje.
A možda me intuicija tapšala po ramenu. Vidjećemo
uskoro!
Zelengora,
pogled na Orlovac
