Ide
se. Razumio sam Šeksove, i uzdah i pogled. Na redu je da saznam zašto je on iz
Dragomilića potezao dovde, ako je mogao poslati kurira, ili pak mene pozvati
tamo.
Koji
god budu razlozi ne mogu biti iznad same činjenice da se ide. Kao što i prvo
što reče nije toliko važno, to da sve ima veze s nekom grupom Gačana koja
namjerava ići skroz do Borča, i koji su se Majoru obratili tražeći vodiče. Važno
je da smo shvatili kako to možemo i mi iskoristiti, i da je naredba spremna, da
se još samo čeka odabir boraca.
To
se, naravno, ne odnosi na diverzante, već za dobrovoljce iz četa, svaki je
čovjek dragocjen, ali samo do nekog optimalnog broja. I, ako nije ovamo
neophodan.
Priča
dalje, otkriva kako mu nisam ja slučajno interesantan, nismo sigurni da nas
tamo čekaju ostavljeni minobacači, ali se s naredbom čeka zbog još nečega
važnog. Na takav se put ne smije krenuti bez sigurne veze, a konačno je u
bataljon došla jedna kvalitetnija stanica. Za nju je dovoljno što je Šeks rekao
da ima mehanizam za automatsko dopunjavanje baterije te da nije previše
komplikovana, stoga je bitnije kad kaže kako mu je stalo da je zaduži neko
siguran, pouzdan, ko će biti upotrjebljiv i u drugim zadatcima.
Pristao
bih ja odmah, ali sem što nije pristojno prekidati ga, pustih i neka malo
vremena protekne, ako su svi zaboravili onu motorolu ja još nisam.
Slušam
iznošenje plana, zasnovano na pretpostavci da su četnici tamo već opušteni, po
kojoj dobro organizovana i spremna grupa ima izgleda napraviti puno toga.
Računajući da nas ne očekuju, a da s druge strane mi tamo imamo skoro sve što
nam je potrebno. Hrane i municije skrivenih, sve četnici nikako nisu mogli
naći, hrane još i u prirodi, prije svega misleći na tolikobrojnu stoku ostalu
iza nas, koja također nije mogla biti sva već pohvatana. I koja će nam sad služiti
i kao dobar mamac za najopuštenije četnike. Kanimo izvesti i koju opširniju
akciju, mine i eksploziv su posebno skriveni, kao i još ponešto od
diverzantskog naoružanja.
U
ovoj Šeksovoj priči malo mi neobično bi da Gačane zanemarujemo, kao da će naš
glavni zadatak biti gotov čim ih sprovedemo preko Trebove, bez brige šta oni
tamo planiraju, kao i kako će to izvesti, već ćemo se istog momenta posvetiti
isključivo sebi i svojoj mašti, koja je, evo, već počela da radi. Šta nam sve
pada na um, bojim se kako će nas premalo biti i ako svi pođemo.
Neke
od mogućih akcija uključuju i šesetke, to je dodatni adut kojim me se
pridobija. Siguran sam da se Šeks raspitivao o meni, ali i da nije dovoljno.
Inače bi znao da ih ne bih odbio ni kada bi tražili da idem samo s puškom, i da
to smatram dugom i obavezom, ne samo vlastitom željom. A ma kako mi teško bilo
ostaviti svoju grupu, drago mi je što mogu reći da više nisam neophodan.
Bez
obzira što iskupljena cijela grupa, čini mi se navija da ću se na kraju samo
nasmijati, zahvaliti Šeksu na lijepim riječima, i sve objasniti time što je
moje mjesto ovdje, zbog čega nisam pristao ni biti personalac.
-
Ti se dobro snalaziš s rupovkom? – nakon što
mislima i pričom fino prošetasmo Trebovom i okolinom, Šeks vrati razgovor na
ono što je bliže.
-
Nije to mudro slovo, pa se nemam čime hvaliti kad
kažem da mi je to jedan od VES-i iz bivše vojske. Mene su iz Foče i regrutovali
kao vezistu, prva komisija je zar bila poštena i rasporedila me u topografsko-geodetsku
artiljeriju, ali neki Srbi nisu željeli da puno Muslimana budu računači,
posebno ove generacije... Srećom služih u Prilepu, u Makedoniji, dva mjeseca se
obučavah za vezistu, dok neki major Đorđiev, Makedonac, pošten, nekako ne sazna
da sam matematičar, te me prebaci u računače. Za njih bili poslali neke kuhare...
Eto, ova jednostavnija sredstva mi nisu nikakav problem, rupovke i telefoni,
ona mala centrala. Naučio bih ja lahko i morzeovu azbuku, samo nisam siguran da
bih bio najbrži u kucanju, odnosno slanju poruka.
-
O tome ćemo nekad. Sad nas samo zanimaju rupovke.
S njima si dobar, i s ovima što se same pune?
-
Sve je to isto, dvedes'ka je k'o i dvan'eska,
samo što ima tu kurblu kojom sama dopunjava svoju bateriju, a princip rada je
potpuno jednak. To što smo dobili je vjerovatno dvades'ka?
-
Valjda. Važno je da znaš s njom, i da hoćeš
voditi računa o njoj, da se razumijemo i ja se znam javiti, ali treba voditi
računa gdje može imati prijema, tačno znati u koja doba je koja frekvencija,
napamet znati šifre. To je meni važno, tamo kad dođemo šifre ćemo uništiti,
nije sad da ja nešto... Razumiješ šta pričam, a što se nošenja tiče svi ćemo
pomagati.
-
Ne moraš više objašnjavati, meći me na spisak.
Samo mi još reci kad krećemo, otprilike?
-
Ako sve bude kako smo zamislili, onda bi mogli
već sutra večer. Imam ja dvadesetak ljudi koji sigurno idu, al' bi dobro bilo
ako bi nas pošlo još bar desetak, s tim da nećemo svakoga ni voditi.
U
nastavku razgovora sam čuo još nešto od onoga što je zamišljeno da tamo
uradimo, i sam sam imao šta dodati, posebno kada sam vidio kako Šeks pored mog
imena stavlja zvjezdicu što je značilo kako sam siguran. Dojmilo me da sam već
bio na spisku i da se samo čekao moj pristanak, smatrah to kao čast, koja se ne
bi smjela iznevjeriti.
Nisu
previše žurili pa se još jednom prisjetismo događaja s Krbljine zvijezde.
Koliko žali zbog granata od samohotki koje nisu ni mogli, znali ispaliti, žali
i za ispaljenim iz šesetke a koje bi sigurno bolji efekat dale da sam i ja bio
s njima. To su bile Šeksove iskrene riječi, priznanje da su ih on i Sajo Čorbo
samo napamet otisnuli u pravcu Mušića i niže Dobrom Polju. Ne prigovara mi za to
što tada nisam bio s njima, niko neće, Krbljina zvijezda je iza, Trebova ispred!
Govorio
je još i Šefa, njegov je stav da bi svima koji žele ići to i trebalo biti
omogućeno jer svi imamo jednako pravo na Trebovu. Koliko nam je i želja
jednaka!
Nevoljko
je zavrtio glavom govoreći o dvojici Gačana koji su i dolazili do Majora, u
vrline jednog od njih je prilično sumnjao. Ne vidi se da li je i koliko u pravu,
ali znamo da ih može znati, oženjen je od njih, od Borča. I iz njegovih se
riječi dalo čuti kako od početka nas treba zanimati Trebova, želja da tamo
napravimo najviše što mognemo, sa što više ljudi koji budu htjeli ići. Dodao je
i kako je svjestan da nije on koji odlučuje, da je to Major i da će nas na
kraju ići samo onoliko i oni kojima on lično aminuje.
Svi
smo to znali, očito i Tito i Admin koji su svoju želju da se nađu na tom spisku
kazali ne mnogo uvjereni da će im biti i ispunjena. Šeks ih je pribilježio,
negdje sa strane, samo potvrđujući njihove sumnje.
Bilo
mi je žao što nisu imali viška vremena, a dok sam ih ispraćao, što smatrah
manirom svakog dobrog domaćina, ne promače mi kako Tito i Admin na to ne
gledaše sasvim dobronaklono, poznata je priča kako braća u diverzije ne trebaju
ići skupa.
-
Znam ja, nas si ti već prekrižio – to mi Tito
skoro ozbiljno, ali do kraja tužno i reče.
-
Znam i ja – i Admin se složi, možda s malo manje
tuge, ljutnje i bijesa.
-
Nisam, Allaha mi, niti imam prava na to! Kako
Šefa reče, svi imamo jednaka prava. Stoji i da ovo nije izlet, mi smo
artiljerci...
-
Što, onda, ti ideš? – Kuko se metnu na njihovu
stranu, iz potrebe da kometariše iako je već bilo jasno kako ga se sve previše
i ne tiče.
-
Jer su me tražili kao vezistu i kao nekog ko je
tamo potreban zbog šesetki. Iskreno, ja bih volio da sutra idemo svi, bez
obzira što se niste svi javili, ali svi moramo biti i svjesni da neko mora i
ovdje ostati. Za Admina ne vjerujem da ima šansi da pođe, a ako ni Tito ne bude
iš'o nek malo bolje razmisli, znaće zbog koga. Ja vama vjerujem, vi što u mene
sumnjate to je vaš problem. Da sam išta Šeksu htio reći mogao sam to i ujutro,
svakako ću prošetati tamo, ali ja ništa ne krijem, hoću kad se vratim da me
svijetla obraza dočekate. Mislite šta hoćete, ja sam još uvijek vaš komandir.
-
Ama, pusti ti njih, komandiru – Kuko prijeđe na
moju stranu, pri čemu razlozi nisu bili baš nedoslutivi – ti si naš komandir
sad, bićeš kad se vratiš, a Boga mi - i dok si tamo! Ne znam što se bune,
javili su se, pokazali da nisu kukavice k'o ja što sam...
Malo
se okrenu priča na tu, šaljivu stranu, a ja već mislima bih u putu. Osjećah kao
da sad najmanje imam vremena razmišljati o željama ove dvojice, izmirivati
neizmirivo, jer sam negdje u duši doista želio da ne idu. Volio sam ih, ne kao
sebe, ali najmanje kao braću. Istina, nisam mogao znati ni šta je za njih
bolje.
A
možda me intuicija tapšala po ramenu. Vidjećemo uskoro!
