46 - Ko se smatrao sposobnim izdržati

Kiša pada, trava raste,

gora zeleni.

I gora se s listom sasta,

a ja nemam s kim.

Imam dragog na daleko,

u tuđoj zemlji,

pa mu sitnu knjigu pišem:

„Dođi, dragi moj!“

                           28. novembar 1992. 

„Ne mogu ti, draga, doći,

ni za godinu,

ja sam ti se razbolio,

hoću umrijet!

Ako Bog da pa ozdravim,

odmah ću ti doć.

Samo će nas crna zemlja

rastaviti moć!“

Loš predosjećaj me nije puštao, a od samog prvog odlaganja polaska stalno je rastao. Teško mi se drukčije razumijevala potreba za izviđanjem puta, sve mišljah kako to diverzantima nije potrebno. Ako nismo kadri odmah i neprimjetno prijeći Bistricu, šta tek očekivati tamo?

Donekle je to opravdavao spisak od preko šezdeset ljudi, uključujući i Gačane. Bijahoše tu i neki iz oveće grupe tek pristiglih „zakašnjelih povratnika s dopusta“, i iz prve i iz druge grupe, ali bih ja bio mirniji da smo pošli kad je bilo planirano. Manje bih zazirao zbog lošeg predosjećaja.

Tito i Admin nisu najlakše podnijeli da su jedino oni izbrisani. Ili zaboravljeni, nebitno. Jesu oba znali razloge, prestali su sumnjati u mene, svejedno ih je stezao osjećaj nepravde. Ipak su se sinoć trudili dijeliti moju radost kada je javljeno da mi večeras konačno krećemo.

Bili su najbliži pomoći mi u suzbijanju još prisutnog predosjećaja, do pred zoru su pričali sa mnom o Trebovoj, sjetno i nostalgično, obećao sam im poselamiti pašnjake, izvore, šume, zapaljene katune...

Detaljno su mi opisali gdje je "njihova"osamdesetdvojka zakopana, kao i još ponešto. Uz ono što znaju drugi koji idu nema sumnje kako nam, tamo kad već dođemo, nimalo neće biti dosadno. Samo da me predosjećaj izda, da krenemo.

Jutros i danas se cio dan spremah. Usmeno predah Feridu komandu nad grupom, Adminu amanet da sva gađanja koja budu, budu što boljih rezultata. I da čuva motorolu, dvogled, kartu, busolu, digitron.

Pred polazak se ispozdravih sa svima pojedinačno, s ostalima kao i s braćom, bijaše i nečeg nalik suzama. Šta je god nek ne bude iz predosjećaja, već iz navike. Navike na druženja skoro bez i jedne ružne riječi, na vremena koja se pamte. Mada ću na Trebovoj svega imati, to će mi nedostajati.

Od 3. jula, od kako izađoh iz Trošnja, uglavnom su se svi dani vezivali napetošću, ispunjavali jedino ratom, dopuštajući da se iz njih izvuče tek poneka sekunda koja bi sasvim podsjetila na neka ranija vremena. Tako bi do dolaska u Mojkoviće!

Opet se rat osjećao, ali se nekako lakše podnosio. Dozvoljavao je malo kreativnosti, pružajući to malo prostora da se izolira ono što baš moramo, ustupajući mjesta i za malo mašte, igre, ispunjenja nekih malih želja. Tu smo mi više nego iko uspijevali i koristiti svaki taj sekund koji nam se tako otvarao, istovremeno smo se znali i umarati i odmarati. Nisam računao ali znam da u prosjeku opet nismo dnevno spavali duže od četiri-pet sati, ali su ti snovi bili lakši. I radili smo, i više nego na Trebovoj, ali je tu razlika da smo zadatke više podređivali sebi, nego što smo sebe njima. Znali smo šta moramo, ali smo to i radili, koliko god smo mogli onako kako željesmo. Tako će ovi dani rata ostati među nama upamćeni kao podnošljiviji.

Razmišljajući o ovome javi mi se još jedan predosjećaj, bar je dijelom potiskivao prvi. Ne znam na koliko idem, ali osjećam da kada se vratim ništa neće biti isto.

Ne bih trebao ponovo morati sticati povjerenje, ali ću morati imati više riječi za objašnjenja. Odbio sam mjesto u Komandi a prvu priliku iskoristio da ih ostavim. Jest to i neki dokaz povjerenja u njih, ali...

O tome ću imati kad razmišljati, na Trebovoj bi trebalo biti i dugih dana!

                                             ***

Stigao sam u Dragomiliće, da preuzmem stanicu i da svi krenemo skupa. Rukovao sam se s ostalim dobrovoljcima pozdravivši osmijehe na njihovim licima, otkrivajući tu jedinu razliku. Svi oni samo razmišljaju o tome kamo idu, niko i o onome šta ostavlja. Prepoznah vrijeme da se i sam počnem tako ponašati!?

Šeks, Ćuza, Šefa, Musa, Čolo, Pela, Eko Džamalija sa svojima, Enver, Fudo i Nedžib Kovačević, Leha, Dževad Ćerimagić, Dževad Muhović, Semir Kovač, Selćo Pekas i Remzija Čorbo, Fadil i Redžo Barlov, Safet i Ramo Kršo... i osamnaest Gačana, mladih, kršnih, raspoloženih, u svakom slučaju bar malo pouzdanijih nego ih zamišljah poslije onog Šefinog predstavljanja. Možda je na mene uticala i njihova puno bolja opremljenost, činjenica da oni imaju i sasvim konkretan razlog, te mi se u djeliću sekunde javi i željica kako bih najradije i išao do kraja s njima, tu sekundu bivši i uvjeren kako će oni taj svoj zadatak sigurno i lahko obaviti.

S njima nas je preko šezdeset, ne mogu sve pogledom obuhvatiti, čini mi se da je pošao svako ko se smatrao sposobnim izdržati put. Znam i da je kasno, ali se teško otimam utisku da je Titu i Adminu jedina krivica što bijahoše ubilježeni sa strane, zbog čega malo predbacujem samom sebi. Ali, vrijeme je da počnem razmišljati jedino o zovu Zelengore.

Žurim zadužiti stanicu, malo se zbunjujem vidjevši da nije dvadeska već neka 2K. Sliježem ramenima vjerujući da je vrlo vjerovatno kako sam ja bio pogrešno upamtio, da zapravo dvadeska i ne postoji, te odmah i listam najnoviji razgovornik, tek od noćas važeći.

Požuruju me da zadužim i nešto od opreme iako sam ja vjerovao da sam već popakovao sve što mi treba, ali je bilo usput prema kuhinji gdje je trebalo zadužiti i hranu.

Vraćam se tačno na polazak, na nekako čudan ispraćaj, suviše tih. Poput mog predosjećaja. Kao da idemo tu negdje. U laganu šetnju.

U tu šetnju krećem iza rođaka Dževada. Slučajno ili ne, odmah po izlasku iz sela on se okrenu prema meni:

-          Obećo je Šeks da ćemo obavezno ići i prema Maluši, Trošnju – govorio je kao da nikako drukčije ne može ni biti – nego, jel ono ti priča kako ti je babo zakopo neke marke?

-          Jeste. U Bistima!

-          Znaš li tačno gdje?

-          Tačno ne, al otprilike. Jebiga, nisam ja išo kad su zakopavali, ali su mi objasnili. Mislim da bih se znao snaći, to je odmah iznad onog prijelaza, čim pređeš preko plota ima onih nekoliko kamenova, e ispod onog najvećeg što je na samom putu, deset-dvadeset cenata ispod. Nisu preduboko ni zakopali, ne bi trebalo puno vremena da se nađe. Nego, to i nisu neke pare.

-          Nisu!? Jel ono bi petsto maraka?

-          Jeste, još uz uvjet da ni jedan od njih dvojice nisu poslije svraćali. Mislim da nisu, čini mi se kako sam to pito Tidžu, opet... Ama, meni se o tome nikako ne razmišlja!

-          Što, jebo ga ti, vidiš kakva su vremena, nisu to ni pare koje bi trebalo zanemariti. Ja bih, sad kad odemo, gledo da se spustimo dolje, ako se tebi ne bude išlo, ako budeš na nekom drugom zadatku... Koliko bi ti halalio ako ja to nađem i donesem?

-          Kao prvo, ako bi se išlo, teško da bih ja mogo biti na kom drugom zadatku... U svakom slučaju ja halalim pola.

-          Pošteno, svaka ti čast, nema govora. Svakako ćemo mi otići po to... Pa, vidiš da je, haman pola i pošla samo zbog tih stvari!

Namrštih se. Najprije na same Dževadove riječi, a potom i na činjenicu kako je to najvjerovatnije i istina. Vratih sliku malo nazad, konačno shvatih zašto su ti i najveseliji, ali se ponovo okrenuh i onom svome predosjećaju.

Tješim se da nije rijetko da izda, da ne trebamo svi biti kažnjeni zbog toga što se nečiji motivi zovu zlato i novac, da će Šeks znati pojedinačne želje podrediti zajedničkom cilju, da se ovo nikako ne smije odnositi na Gačane... Opet, sada je svakako kasno razmišljati o ovome.

Zelengora, Crno jezero