Loš
predosjećaj me nije puštao, a od samog prvog odlaganja polaska stalno je
rastao. Teško mi se drukčije razumijevala potreba za izviđanjem puta, sve
mišljah kako to diverzantima nije potrebno. Ako nismo kadri odmah i neprimjetno
prijeći Bistricu, šta tek očekivati tamo?
Donekle
je to opravdavao spisak od preko šezdeset ljudi, uključujući i Gačane. Bijahoše
tu i neki iz oveće grupe tek pristiglih „zakašnjelih povratnika s dopusta“, i
iz prve i iz druge grupe, ali bih ja bio mirniji da smo pošli kad je bilo planirano.
Manje bih zazirao zbog lošeg predosjećaja.
Tito
i Admin nisu najlakše podnijeli da su jedino oni izbrisani. Ili zaboravljeni,
nebitno. Jesu oba znali razloge, prestali su sumnjati u mene, svejedno ih je stezao
osjećaj nepravde. Ipak su se sinoć trudili dijeliti moju radost kada je javljeno
da mi večeras konačno krećemo.
Bili
su najbliži pomoći mi u suzbijanju još prisutnog predosjećaja, do pred zoru su
pričali sa mnom o Trebovoj, sjetno i nostalgično, obećao sam im poselamiti
pašnjake, izvore, šume, zapaljene katune...
Detaljno
su mi opisali gdje je „njihova“ osamdesetdvojka zakopana, kao i još ponešto. Uz
ono što znaju drugi koji idu nema sumnje kako nam, tamo kad već dođemo, nimalo
neće biti dosadno. Samo da me predosjećaj izda, da krenemo.
Jutros
i danas se cio dan spremah. Usmeno predah Feridu komandu nad grupom, Adminu
amanet da sva gađanja koja budu, budu što boljih rezultata. I da čuva motorolu,
dvogled, kartu, busolu, digitron.
Pred
polazak se ispozdravih sa svima pojedinačno, s ostalima kao i s braćom, bijaše
i nečeg nalik suzama. Šta je god nek ne bude iz predosjećaja, već iz navike.
Navike na druženja skoro bez i jedne ružne riječi, na vremena koja se pamte.
Mada ću na Trebovoj svega imati, to će mi nedostajati.
Od
3. jula, od kako izađoh iz Trošnja, uglavnom su se svi dani vezivali napetošću,
ispunjavali jedino ratom, dopuštajući da se iz njih izvuče tek poneka sekunda
koja bi sasvim podsjetila na neka ranija vremena. Tako bi do dolaska u
Mojkoviće!
Opet
se rat osjećao, ali se nekako lakše podnosio. Dozvoljavao je malo kreativnosti,
pružajući to malo prostora da se izolira ono što baš moramo, ustupajući mjesta
i za malo mašte, igre, ispunjenja nekih malih želja. Tu smo mi više nego iko uspijevali
i koristiti svaki taj sekund koji nam se tako otvarao, istovremeno smo se znali
i umarati i odmarati. Nisam računao ali znam da u prosjeku opet nismo dnevno
spavali duže od četiri-pet sati, ali su ti snovi bili lakši. I radili smo, i
više nego na Trebovoj, ali je tu razlika da smo zadatke više podređivali sebi,
nego što smo sebe njima. Znali smo šta moramo, ali smo to i radili, koliko god
smo mogli onako kako željesmo. Tako će ovi dani rata ostati među nama upamćeni
kao podnošljiviji.
Razmišljajući
o ovome javi mi se još jedan predosjećaj, bar je dijelom potiskivao prvi. Ne
znam na koliko idem, ali osjećam da kada se vratim ništa neće biti isto.
Ne
bih trebao ponovo morati sticati povjerenje, ali ću morati imati više riječi za
objašnjenja. Odbio sam mjesto u Komandi a prvu priliku iskoristio da ih ostavim.
Jest to i neki dokaz povjerenja u njih, ali...
O
tome ću imati kad razmišljati, na Trebovoj bi trebalo biti i dugih dana!
***
Stigao
sam u Dragomiliće, da preuzmem stanicu i da svi krenemo skupa. Rukovao sam se s
ostalim dobrovoljcima pozdravivši osmijehe na njihovim licima, otkrivajući tu
jedinu razliku. Svi oni samo razmišljaju o tome kamo idu, niko i o onome šta
ostavlja. Prepoznah vrijeme da se i sam počnem tako ponašati!?
Šeks,
Ćuza, Šefa, Musa, Čolo, Pela, Eko Džamalija sa svojima, Enver, Fudo i Nedžib
Kovačević, Leha, Dževad Ćerimagić, Dževad Muhović, Semir Kovač, Safet i Remzija
Čorbo, Selćo Pekas, Fadil i Redžo Barlov, Safet i Ramo Kršo... i osamnaest
Gačana, mladih, kršnih, raspoloženih, u svakom slučaju bar malo pouzdanijih
nego ih zamišljah poslije onog Šefinog predstavljanja. Možda je na mene uticala
i njihova puno bolja opremljenost, činjenica da oni imaju i sasvim konkretan
razlog, te mi se u djeliću sekunde javi i željica kako bih najradije i išao do
kraja s njima, tu sekundu bivši i uvjeren kako će oni taj svoj zadatak sigurno
i lako obaviti.
S
njima nas je preko šezdeset, ne mogu sve pogledom obuhvatiti, čini mi se da je
pošao svako ko se smatrao sposobnim izdržati put. Znam i da je kasno, ali se
teško otimam utisku da je Titu i Adminu jedina krivica što bijahoše ubilježeni
sa strane, zbog čega malo predbacujem samom sebi. Ali, vrijeme je da počnem
razmišljati jedino o zovu Zelengore.
Žurim
zadužiti stanicu, malo se zbunjujem vidjevši da nije dvadeska već neka 2K.
Sliježem ramenima vjerujući da je vrlo vjerovatno kako sam ja bio pogrešno
upamtio, da zapravo dvadeska i ne postoji, te odmah i listam najnoviji
razgovornik, tek od noćas važeći.
Požuruju
me da zadužim i nešto od opreme iako sam ja vjerovao da sam već popakovao sve
što mi treba, ali je bilo usput prema kuhinji gdje je trebalo zadužiti i hranu.
***
Vraćam
se tačno na polazak, na nekako čudan ispraćaj, suviše tih. Poput mog predosjećaja.
Kao da idemo tu negdje. U laganu šetnju.
U
tu šetnju krećem iza rođaka Dževada. Slučajno ili ne, odmah po izlasku iz sela
on se okrenu prema meni:
-
Obeć'o je Šeks da ćemo obavezno ići i prema
Maluši, Trošnju – govorio je kao da nikako drukčije ne može ni biti – nego, je l'
ono ti priča kako ti je babo zakop'o neke marke?
-
Jeste. U Bistima!
-
Znaš li tačno gdje?
-
Tačno ne, al' otprilike. Jebiga, nisam ja iš'o
kad su zakopavali, ali su mi objasnili. Mislim da bih se znao snaći, to je
odmah iznad onog prijelaza, čim pređeš preko plota ima onih nekoliko kamenova,
e ispod onog najvećeg što je na samom putu, deset-dvadeset cenata ispod. Nisu
preduboko ni zakopali, ne bi trebalo puno vremena da se nađe. Nego, to i nisu
neke pare.
-
Nisu!? Je l' ono bi petsto maraka?
-
Jeste, još uz uvjet da ni jedan od njih dvojice
nisu poslije svraćali. Mislim da nisu, čini mi se kako sam to pit'o Tidžu,
opet... Ama, meni se o tome nikako ne razmišlja!
-
Što, jeb'o ga ti, vidiš kakva su vremena, nisu to
ni pare koje bi trebalo zanemariti. Ja bih, sad kad odemo, gled'o da se
spustimo dolje, ako se tebi ne bude išlo, ako budeš na nekom drugom zadatku...
Koliko bi ti halalio ako ja to nađem i donesem?
-
Kao prvo, ako bi se išlo, teško da bih ja mog'o
biti na kom drugom zadatku... U svakom slučaju ja halalim pola. Odnosno, ako ja
siđem po njih, pola je moje a pola trošim s rajom. A eto, ako baš neko drugi to
obavi onda najprije dijelim s njim po pola, a onda ja svoju polu opet kako sam
maloprije rek'o: pola meni, pola s rajom!
-
Pošteno, svaka ti čast, nema govora. Svakako ćemo
mi otići po to... Pa, vidiš da je haman pola i pošla samo zbog tih stvari!
Namrštih
se. Najprije na same Dževadove riječi, a potom i na činjenicu kako je to najvjerovatnije
i istina. Vratih sliku malo nazad, konačno shvatih zašto su ti i najveseliji,
ali se ponovo okrenuh i onom svome predosjećaju.
Tješim
se da nije rijetko da izda, da ne trebamo svi biti kažnjeni zbog toga što se
nečiji motivi zovu zlato i novac, da će Šeks znati pojedinačne želje podrediti
zajedničkom cilju, da se ovo nikako ne smije odnositi na Gačane...
Opet,
sada je svakako kasno razmišljati o ovome.
