Tiho
smo krenuli. Vrvilo je tokom spremanja, zaduživanja, pozdravljanja, sve do
polaska. A onda smo se predali tišini misli. Kao da nam tišine neće biti preko
glave većim dijelom puta.
Biće
da još traju utisci zadnje akcije, pokušavam se nositi s predosjećajem. Znam da
Major stoji iza svega, i ne mogu vjerovati da bi on mogao sebi dozvoliti dva
puta da pogriješi u procjeni.
Slažem
se da odabir ljudstva nije bio najbolji. Jeste tu ono najvrjednije, ali prvi
utisci kazuju kako se među nama našlo i nekoliko onih kojima mjesto nije, koji
su tu samo zato što je odlučivala dobrovoljnost.
Nekako
sebi objašnjavam da nemam pravo ja donositi takve zaključke, da trebam
poštovati tu volju, koja nije ništa manja nego nas ostalih. Osim toga, vjerujem
da oni ni o čemu i ni o kome drugom ne troše misli, već samo o sebi i svome
mjestu u koloni.
Uz
to im je još jedino važno da slušaju vođu, a to je ovaj put Šeks. Sviđalo se to
nekome, razumio ili ne, prihvatiti je. Ćuza jeste sada komandir diverzantskog
voda, ali on poštuje da je to do jučer bio Šeks, dok Musa nije htio uz pravo na
svoje razloge, koji nikako ne bi trebali biti vezani s nedavnim Majorovim
povratkom, kako rekoše želi više slobode tamo. Ako razmislim biće mi jasno kako
nije jedini koji je tako razmišljao, najmanje se to još mora odnositi i na Eka
Džamaliju, bez obzira na to da je njih Vučevaca jedva sedam-osam.
Kako
bilo, mene raduje što je Šeks glavni. Zbog povjerenja koje pokazuje prema meni,
a koje ću se svakako truditi opravdati. Još više, vjerujem da ćemo s njim na
čelu najbrže uspjeti svi naći zajednički jezik.
Put
će biti naporan, to ja već osjećam. I shvatam da nisam griješio s rupovkama,
ova liči na dvadesku ali je nekoliko teža. Ne samo masom, nego činjenicom da je
meni nositi na stomaku, pošto su leđa zauzeta rancem. Počinje me žuljati, i
ona, i sumnja kako će mi svi htjeti pomagati. Da je takvih želja bilo puno
vjerovatno Šeks ne bi onoliko ni insistirao na mom polasku. Riješen sam i da
nikog ne molim, shvatam ovo kao svoj osnovni zadatak, a i o svom i o tuđim
silascima selima razmišljaću kad to bude imalo više smisla. Sad je meni jedino
važno da s bazom imamo redovnu i kvalitetnu vezu, a kad dođe do pucnjave...
Tmurno
je nebo, ali ima još do akšama. Sasvim se dobro vidi da odmah shvatim kako smo
već negdje skrenuli s puteva koje sam ja znao. Jeste da je Kremenac pao, no
proteklih sam dana koristio svaku priliku da zvrljam uokolo, ovoj divljoj
livadi nisam prilazio.
Znam
da su diverzanti izviđali, zato mjesta brigama nema. Pogotovo, kada se ovdje
naredi i prvi predah.
Bacam
se na dio zemlje gdje je više trave nego šiblja, hoću cijelo tijelo odmoriti.
Ranac mi je ispod leđa, rupovku sam odložio. Tempo nije bio žestok, no mene je
znoj probio. Ispitujem se mislima, znam koliko mi je teže nego drugima, ali
ukoliko bi pauze bile ovako česte još vjerujem da mogu izdurati. Desetak minuta
će biti dovoljno da sasvim vratim snagu, kad opet počne slabiti valjda uslijedi
novi odmor.
Razmišljam
i o ovoj noći, kako bude odmicala pojačavaće vjetar, više ću se znojiti. Hoće
to goditi, samo trebam nekako ostati imun na bolesti, prehlade. Vraćam se na to
da su to samo problemi u putu, kada već stignemo negdje ćemo uzeti bazu,
rasterećeniji ići dalje.
Zastah
s mislima vidjevši kako nekolicina zalazi u šumu, čujem da su to oni koji su se
precijenili u pogledu toga koliko su kadri municije donijeti do tamo. Ja je
nisam mnogo ni bio ponio, ali sam mislio i da je ova stanica lakša. Zato se ne
dvoumih mnogo da slijedim njihov primjer.
Još
mi nismo dovoljno dobro opremljeni, okvirova imamo samo u rapovima, refuzne
metke smo pakovali u čarape, koje su provjereno dosta pogodne za to. Suhe su,
razvlače se tako da na kraju zauzimaju samo potrebnu zapreminu. Svoju sam
refuzu natrpao u dvije čarape, i sada rukama omjerah koja je teža. Bilo je
razlike, otud više iznenađenja kod Fadila Barlova kada vidje da u grmen ugurah
onu težu.
Njegove
kritike nisam mogao izbjeći:
-
Ne znam koji ćeš mi kurac tamo ako nemaš bar hiljadu
metaka. To je minimum minimuma! Pašću ja vama na um. Ja ne znam što neko uopšte
ide ako nema života!? Kako će sutra, ne daj Bože, ranjenika da nosi? I pitam ja
sad tebe na koga da se ja oslonim. Ja da sam 'mjesto Šeksa ja bih sve ovo
postrojio, i - hajmo da vidim koliko je ko metaka ponio. U koga god ne bih naš'o
hiljadu najmanje, je bih ga pit'o „Gdje si poš'o?“
-
Ne melji, Faja, Boga ti, koliko je tamo municije
ostalo, glupost je odavde i nositi. Ja sam samo i ponio za puta, već ova
rupovka malo teža nego kontah, dvanaest kila.
-
Pusti ti meni „ono tamo“, valja do toga doći. Ja
samo kažem, nemoj da bi ko, slučajno, tamo od mene zaisk'o!
-
Ja, prijatelju, neću, ne boj se, znam koliko imam
a znam i štediti. Znam i da je zadnji moj, a ako je tebe toliko strah hoćeš li
da predzadnji nazovem po tebi?
-
Neka, fala ti, imam ja bombu za to. Nego, daj ne
sluti!
-
Ne slutim ja, već ti, zbog municije.
-
Ja ne slutim, već pričam kako jest.
-
Ti ne pričaš, već melješ, mlatiš. Kakve je sad
koristi od priča o onom što je već bilo, mi se svi trebamo okrenuti samo onom
što nas čeka... Joj, što ova stanica žulja!
-
Joj, ako...
Zasta
u po misli, riješen da neko vrijeme ponovo šuti. Koliko i njemu bude trebalo da
shvati kako sad povratka nema. Kao i što su svake slutnje suvišne. Za dijeliti
naglas, treba ih suzbijati u sebi.
Tako
se ja u mislima složih s Fadilom, ali sam riječima ostao na tome kako nam se
bolje koncentrisati na put kojim idemo. Nek on sada misli zašto. Uvijek postoji
mogućnost da, bilo kada, s nekom drugom grupom, ili sami, ovuda budemo trebali
ići. Ali, o tome ne treba pričati.
A
i teško bismo imali šta. Odvojismo se i od one divlje ledine, pratimo neku
šumicu. Akšam se primiče, tmurno nebo pritiska, još se fino da pratiti onaj
ispred, ne i put pamtiti.
Put
se ne da pamtiti, ali raduje što se počinje spuštati. I to blago, lagano, makar
značilo i da pauza neće čestih biti, mnogo je lakše. Posebno meni, koji nosim
nekoliko kilograma više od ostalih. Računam da sam namirio pola od onih
dvanaest rupovkinih, s obzirom da sam vjeran istočnonjemici, koju o vratu
nosim, dok su neki s puškomitraljezima, ili uz svoje kalašnjikove nose erbejca
ili zolju. Naravno, tu su i oni koji se još prte s hiljadu i jače metaka.
Ni
ne trudim se put pamtiti, još je dovoljno što vjerujem ovima naprijed.
Iznenađen jesam, ne i zabrinut kada se uvukosmo u ostatke nekog sela.
Akšam
se spustio, kao i oblaci da su se malo razmakli, miris jeribacmi stvaran. Jasno
mi je da smo od onih divljijih sela prilično odmakli, zanima me gdje bismo
mogli biti. Ne brinem, pošto je ovdje data pauza.
Za
selo ću se raspitivati kasnije, sada se pridružujem Radžu u navaljivanju na
jednu od nekoliko krupnih krušaka. Umjesto da se zelene, žute se. Razumijem,
ipak im je davno bilo vrijeme trganju. Zato su sočnije. Koliko im se obično ne
da biti. A i rodile su. Toliko da čovjek požali što nije znao za njih, moglo se
još jednom ići u izviđanje. Ili je samo što smo ih poželjeli, što ovako sočne
nikad jeli nismo. Sočne, da ni za nositi nisu. A noć, vjetar, put takvi da ih
treba ostaviti prije nego ih se zasitimo. Četiri ipak mećem u džepove jakne,
dok na petoj isrobavam nešto. Bio sam u pravu, sočne su tako da kada sam tu
stisnuo samo korica u ruci ostade.
Sačekah
da i Redžo shvati kada je dosta, a to bi kada ostali staše ponovo praviti
kolonu, ja ga usput priupitah zna li on u kojem ovo selu ima, gdje ovo
uvraćasmo.
Čuo
sam ga odmah, no ne baš najjasnije pa tek pošto se malo udaljismo utefterih to
u svoj mozak.
Obišli
smo Osija, ili smo prošli kroz njih! Sumnjao sam, ali čujem da to još neki
govore. Neki dan smo ih napadali i nismo uzeli, je li može biti da su četnici
povučeni iz nekih razloga. Moguće je, samo meni previše lijepo da bi bilo još i
logično.
A
moguće je da četnici i ne drže selo, u tom smo slučaju, opet, prošli blizu njihovih
položaja. Nije ni važno, kao ni to koliko smo se zadržali i bili neoprezni,
važno je da smo ih prošli. I da bi bio grijeh da nismo zastali i uvjerili se
kako jeribacme mogu biti još slađe, kao da im ljudi nikad ne daju da sazriju
koliko je taman. Ovaj put im to niko nije branio, a mi smo naišli taman na
vrijeme.
Ako
su ovo bila Osija onda moram popraviti svoje mišljenje o njima, koje je takvo
bilo, valjda i zato što su srpska. I što ih nikad nisam vidio cijele, sa svim
ovim njivama i voćnjacima, s mirisom jeribacmi kako ne miriše niti jedno drugo
selo.
Ako
ovo nisu bila Osija, jednako nije važno. Miris jeribacmi ću nositi sve do
Bistrice.
