Možda
bih miris jeribacmi i dalje nosio da Bistricu ne prijeđesmo gdje je nikad prije
nismo prelazili. Više se ne pitah kroz koje ono večeras selo prođosmo, već
zašto Bistricu ovdje.
Na
odgovor mogu sačekati, svidjelo mi se kako je jednostavno savladasmo. Fin putić
do ceste, lagano preko, bez ikakva straha pošto u blizini ne bi nikakvih
naselja, a onda još samo par koraka naniže, na most. Bolje rečeno, mostić.
Ni
visok, ni dugačak. Ni opasan. Dovoljno je bilo ići po jedan. I bez žurbe, kad
već nije bilo potrebe.
Ispod,
Bistrica. Ne huči, ne krklja i ne stenje kao na Mladom gaju. I ne ječi kao na srednjem
gazu. Ovdje, pjeva! Pjevuši lagano, umilno.
Veselo
nas pjesmom ispraća, jednog po jednog na drugu obalu svoju. Gdje će nam pomoći
i da predahnemo, da se prebrojimo i skupimo, i nastavimo dalje. Uz obećanje da
se opet vidimo, na istome mjestu i kada mi poobavljamo ono zbog čega smo je i
prelazili.
A,
sada nam je naviše. To znasmo, ali nisam siguran koliko je među nama onih koji
i slutiše koliko je to - naviše!
Ako
je i bilo kakvog puta, bilo ga je jedva prvih pedesetak metara. Ili smo mi tada
skrenuli s njega, što je svakako vjerovatnije. Tako me pentranje poče
podsjećati na onu noć kad izlazismo iz Trošnja, s tim da sam pravio razliku tu
da sam još vjerovao kako smo tada morali, a sad...
Sad
mi teže pada, zar od nas četrdeset i nešto da niti jedan ne znamo drugi put.
Koji mora da postoji, nije se most sam ondje postavio, ali je sad najmanje
vrijeme da nas to zanima. Niko se još i ne raspituje, energija se troši za
savlađivanje uspona kojim se pentramo. Onaj ko je mislio da zna put, moguće je
još na čelu, a njemu je i najteže, možda bi se povratio da je sam, ovako je to
nemoguće, bez obzira i na sve drugo čega je svjestan.
Živci
se počinju polako da gube. Loš znak. Psuje se, na sve i svakog, još gore i ti
što psuju zanemaruju najbitniju činjenicu, svi smo ovdje isključivo svojom
krivicom. Ako nečije psovke donekle i shvatam, one su koje od Gačana dolaze. Za
ove koje psovkama pominju usuđujem se reći kako su mogli biti precizniji u
odabiru istih, jer ovo niko ne radi iz nekog hira.
Ja
se uzdržavam od psovki, od onih sam što samo trpe. I ćute. Nije mi ni lako doći
do glasa, ova stanica baš teška. Srećom, mali je kalašnjikov, prebacio sam ga
preko vrata i oslobodio obje ruke, ranac mi je na leđima, rupovka na stomaku, čvrsto
hodam četveronoške. Zato ponekad dobijem po zubima. Od stanice, a zbog ovakvog
uspona.
Ali,
ne boli. Svakako sam zube stisnuo, ni mene niko nije tjerao da pođem.
Iscrpljujuće jeste, ali ne toliko da se mora psovati. Osim toga, svako malo se
i zaustavimo. Zbog onih naprijed, koji su prinuđeni stalno istraživati kuda
dalje, kud je najlakše, kud se uopšte može.
Stalno
traženje tog „kud se može“ oni koriste da izruče još koju sočnu psovku, neki se
zaborave i opuste, otisnu koji kamenčić, ima ih koji se požure ponadati kako
smo već na samome brdu, tu su i oni koji vole zagledati se da nisu povrijeđeni,
da nisu zglob iskrenuli, koji zub slomili, a svi malo podešavamo rančeve i sav
drugi teret. Usput se uzme malo zraka, manje nego ga je izgubljeno, ali se
naprijed kreće čim se onima ispred učini da se tuda nekud može. I još uvijek
naviše. A Bistrica...
Ne
pjeva. Ne pjevuši, ponovo krklja i stenje. Još nas više nervira, dok je god
čujemo nismo daleko odmakli, i moguće nam je još naviše.
Šumu
smo savladali. Mislim, da nismo još trebali. Stijene su nas dočekale. Niko više
ne pita kuda se može, besmisleno je. Još besmislenije je psovati, ali je to
neka navika. Kojom se ujedno i pita i odgovara na - zašto?
A
vremena ima. Kako god bilo da smo promašili pravi put, pravili smo neki novi,
širi. Ne previše širok, tu smo na okupu. I vidimo se, i čujemo se.
Možda
smo se mi bili počeli širiti, priroda nas je držala okupljenima. Na kraju i
okupila. Ispod ove jedne velike stijene. Čeoni su morali stati, tražiti ono
kuda se može.
Psovdžije
će ušutjeti kada se odozgo prolomi hrapavi, ali zvonki i galamdžijski glas Pele
Bešovića. Nije galamio na njih, podigao je glas na ove oko sebe. Psovdžije je
ušutio, pa uspijevam pohvatati šta govori.
Objašnjava
Pela, sad je i jasno da je on bio u izvidnici, kako je put bio prilično jasan,
ali ova noć dovoljno jaka da promašimo, kako on reče – najašemo na neki pored,
koji je služio ko zna čemu. Dok se on bori da pojasni kako je sličnost bila
takva da se zabuna mogla otkriti tek kada se počeo gubiti, ja shvatam da je
odozgo i vodio samo jedan, a da su u proboju neki njime u nevakat silazili, pa
se povraćali skloniti se negdje do vakta.
Još
Pela galami, i objašnjava. Poziva da panici mjesta nije, da je bilo
razmišljanja da se povratimo i potražimo pravi, ali da je za to sada prekasno.
Predlaže da mi ostali budemo strpljivi, da će njih nekoliko potražiti, i naći
mjesto kuda ćemo se izvući na zaravan. Završava se dogovorom da tako bude, uz
nadu da to mjesto i mora postojati.
Njegova
galama je do daljnjeg ušutila psovdžije. Koji se sada bune, ali tiše, upravo na
tu galamu. Blizu sam nekih Gačana, koji se ne libe nazvati ga ludakom.
Nasmijah
se. Ne mogu im prići a rado bih im objasnio da je zagalamiti ovdje u glohući
noći ništa, spram lova ribe u sred bijela dana.
Podsjetivši
se tako na Zika, prisjećam se i našeg probijanja. Prvo mi pada na um da za sebe
kažem kako sam, barem u ovom trenutku razmišljanja, ispao velika budala. Koliko
se onda mučismo, također tražismo put, cijeli dan strahovasmo tu u kanjonu, pa
još sve do Kljuna, ni dva mjeseca kasnije sam sebe uvaljujem u slično, možda
bude i gore. Ne vjerujem da može gore, ali napornije već jeste.
Zaokružujem
te misli, ujedam se za jezik. Na mjesto ispod kojeg su razlozi zbog kojih sam
tu. Zbog njih mi je, svima nama izdržati i ovo, i ono gore, ako bude!
Zatekao
sam se u nekome ružnom dijelu strane, uspraviti se ne mogu, rupovke bar na
kratko osloboditi. A ubija me u grudi. Ni pogled mi ne pomaže, dopire do
nekoliko silueta, za one desno znam da su Gačani, od ovih lijevo nikoga da
prepoznam. Koliko sam već ovdje ne čuh ni Fadilov, ni Selćov, ni Remzijin glas.
Ko
zna kada će Pela ponovo zagalamiti. Može njihovo traganje potrajati, moram se
nekako bolje namjestiti. Pretpostavljam da bih ležeći na boku mogao prodisati.
Okrećem
se. Odmah i ja opsovah, prvi put. Sebi u bradu. Zaboravio sam na jeribacme.
Ovih koje su mi u desnome džepu bile, trebam se rješavati. Prethodno ću one iz
lijevog pojesti, a poslije naći kakvog lišća da ruke i džep malo očistim.
Nisam
najvještiji, prokliznuh se. Zaustavljam se desetak metara niže. Ne psujem. Nema
koristi. Trebam biti sretan da nisam otišao puno dalje. A i što sam dočekan
nekom malom izbočinom. Tu se uspijevam i uspraviti. Čistim se o pantalone,
opremu bolje podešavam.
Koncentrišem
se, pokušavam gledati kroz mrak. Znam šta je desetak metara ovog brda, moram ih
nadoknaditi prije nego svi nastavimo.
Nije
ovo moć sugestije, nego zora polako razbija mrak. Okrećem se prema Bistrici,
vidim da je tako. Bistrica se nazire, barem njen kanjon, prosta matematika je
jasna. Sve vrijeme mi je jasno da se od Bistrice nismo puno odbacili, tek
shvatam koliko smo vremena potrošili. Skoro cijelu noć!
Koja
polako odlazi, jasnije se vidi i ona stijena. Nazire i još jedna do nje.
Zamišljam koliko je još tih stijena, stjenovitih izbočina. I lijevo i desno.
Poznate
su meni ove stijene. Do nekih od njih smo mi odozgo dolazili. Ako Pela i oni s
njim otkriju, izvrte neki prolaz, u dnevniku ću upisati da smo od Bistrice
izašli kuda joj sići nismo mogli!
Odmorio
sam stojeći desetak, možda i više minuta, sačekao da i odavde mogu raspoznati
najbliže siluete. Nije me bilo strah da su otišli, čuo bi ih, važno mi je što
ću im se sada priključiti s manje napora.
Zora
dolazi u pravo vrijeme, samo još da Pela ne bude kasnio.
Sa
zorom nam se najduže sat boriti. Moramo pobijediti. Da nam se makar s danom nije
svađati.
