Pošetala Drenopoljka,
po onome Drenopolju.
Ona traži terzi-Alja.
Tražila ga i našla ga.
28/29. novembar 1992.
„Oj, Boga ti, terzi-Aljo,
način mene terlik-dibu.
Ne oduži, ne okrati.
Ne išteti zlatno kolo.
Zlatno kolo đevojačko,
đevojačko i momačko.“
Prevari se terzi-Aljo,
te okrati terlik-dibu.
I išteti zlatno kolo,
đevojačko i momačko.
Možda bih miris jeribacmi i dalje nosio da
Bistricu ne prijeđesmo gdje je nikad prije nismo prelazili. Više se ne pitah
kroz koje ono večeras selo prođosmo, već zašto Bistricu ovdje.
Na odgovor mogu sačekati, svidjelo mi se kako je
jednostavno savladasmo. Fin putić do ceste, lagano preko, bez ikakva straha
pošto u blizini ne bi nikakvih naselja, a onda još samo par koraka naniže, na
most. Bolje rečeno, mostić.
Ni visok, ni dugačak. Ni opasan. Dovoljno je bilo
ići po jedan. I bez žurbe, kad već nije bilo potrebe.
Ispod, Bistrica. Ne huči, ne krklja i ne stenje
kao na Mladom gaju. I ne ječi kao na srednjem gazu. Ovdje, pjeva! Pjevuši
lagano, umilno.
Veselo nas pjesmom ispraća, jednog po jednog na drugu obalu
svoju. Gdje će nam pomoći i da predahnemo, da se prebrojimo i skupimo, i
nastavimo dalje. Uz obećanje da se opet vidimo, na istome mjestu i kada mi
poobavljamo ono zbog čega smo je i prelazili.
A, sada nam je naviše. To znasmo, ali nisam
siguran koliko je među nama onih koji i slutiše koliko je to - naviše!
Ako je i bilo kakvog puta, bilo ga je jedva prvih
pedesetak metara. Ili smo mi tada skrenuli s njega, što je svakako
vjerovatnije. Tako me pentranje poče podsjećati na onu noć kad izlazismo iz
Trošnja, s tim da sam pravio razliku tu da sam još vjerovao kako smo tada
morali, a sad...
Sad mi teže pada, zar od nas četrdeset i nešto da
niti jedan ne znamo drugi put. Koji mora da postoji, nije se most sam ondje
postavio, ali je sad najmanje vrijeme da nas to zanima. Niko se još i ne raspituje,
energija se troši za savlađivanje uspona kojim se pentramo. Onaj ko je mislio
da zna put, moguće je još na čelu, a njemu je i najteže, možda bi se povratio
da je sam, ovako je to nemoguće, bez obzira i na sve drugo čega je svjestan.
Živci se počinju polahko da gube. Loš znak. Psuje se, na sve
i svakog, još gore i ti što psuju zanemaruju najbitniju činjenicu, svi smo
ovdje isključivo svojom krivicom. Ako nečije psovke donekle i shvatam, one su
koje od Gačana dolaze. Za ove koje psovkama pominju usuđujem se reći kako su mogli biti
precizniji u odabiru istih, jer ovo niko ne radi iz nekog hira.
Ja se uzdržavam od psovki, od onih sam što samo
trpe. I ćute. Nije mi ni lahko doći do glasa, ova stanica baš teška. Srećom,
mali je kalašnjikov, prebacio sam ga preko vrata i oslobodio obje ruke, ranac
mi je na leđima, rupovka na stomaku, čvrsto hodam četveronoške. Zato ponekad
dobijem po zubima. Od stanice, a zbog ovakvog uspona.
Ali, ne boli. Svakako sam zube stisnuo, ni mene
niko nije tjerao da pođem. Iscrpljujuće jeste, ali ne toliko da se mora
psovati. Osim toga, svako malo se i zaustavimo. Zbog onih naprijed, koji su
prinuđeni stalno istraživati kuda dalje, kud je najlakše, kud se uopšte može.
Stalno traženje tog „kud se može“ oni koriste da
izruče još koju sočnu psovku, neki se zaborave i opuste, otisnu koji kamenčić,
ima ih koji se požure ponadati kako smo već na samome brdu, tu su i oni koji
vole zagledati se da nisu povrijeđeni, da nisu zglob iskrenuli, koji zub
slomili, a svi malo podešavamo rančeve i sav drugi teret. Usput se uzme malo
zraka, manje nego ga je izgubljeno, ali se naprijed kreće čim se onima ispred
učini da se tuda nekud može. I još uvijek naviše. A Bistrica...
Ne pjeva. Ne pjevuši, ponovo krklja i stenje. Još
nas više nervira, dok je god čujemo nismo daleko odmakli, i moguće nam je još
naviše.
Šumu smo savladali. Mislim, da nismo još trebali.
Stijene su nas dočekale. Niko više ne pita kuda se može, besmisleno je. Još
besmislenije je psovati, ali je to neka navika. Kojom se ujedno i pita i
odgovara na - zašto?
A vremena ima. Kako god bilo da smo promašili
pravi put, pravili smo neki novi, širi. Ne previše širok, tu smo na okupu. I
vidimo se, i čujemo se.
Možda smo se mi bili počeli širiti, priroda nas
je držala okupljenima. Na kraju i okupila. Ispod ove jedne velike stijene.
Čeoni su morali stati, tražiti ono kuda se može.
Psovdžije će ušutjeti kada se odozgo prolomi
hrapavi, ali zvonki i galamdžijski glas Pele Bešovića. Nije galamio na njih,
podigao je glas na ove oko sebe. Psovdžije je ušutio, pa uspijevam pohvatati
šta govori.
Objašnjava Pela, sad je i jasno da je on bio u
izvidnici, kako je put bio prilično jasan, ali ova noć dovoljno jaka da
promašimo, kako on reče – najašemo na neki pored, koji je služio ko zna čemu.
Dok se on bori da pojasni kako je sličnost bila takva da se zabuna mogla
otkriti tek kada se počeo gubiti, ja shvatam da je odozgo i vodio samo jedan, a
da su u proboju neki njime u nevakat silazili, pa se povraćali skloniti se
negdje do vakta.
Još Pela galami, i objašnjava. Poziva da panici
mjesta nije, da je bilo razmišljanja da se povratimo i potražimo pravi, ali da
je za to sada prekasno. Predlaže da mi ostali budemo strpljivi, da će njih
nekoliko potražiti, i naći mjesto kuda ćemo se izvući na zaravan. Završava se
dogovorom da tako bude, uz nadu da to mjesto i mora postojati.
Njegova galama je do daljnjeg ušutila psovdžije.
Koji se sada bune, ali tiše, upravo na tu galamu. Blizu sam nekih Gačana, koji
se ne libe nazvati ga ludakom.
Nasmijah se. Ne mogu im prići a rado bi im
objasnio da je zagalamiti ovdje u glohući noći ništa, spram lova ribe u sred
bijela dana.
Podsjetivši se tako na Zika, prisjećam se i našeg
probijanja. Prvo mi pada na um da za sebe kažem kako sam, barem u ovom trenutku
razmišljanja, ispao velika budala. Koliko se onda mučismo, također tražismo
put, cijeli dan strahovasmo tu u kanjonu, pa još sve do Kljuna, ni dva mjeseca
kasnije sam sebe uvaljujem u slično, možda bude i gore. Ne vjerujem da može
gore, ali napornije već jeste.
Zaokružujem te misli, ujedam se za jezik. Na mjesto
ispod kojeg su razlozi zbog kojih sam tu. Zbog njih mi je, svima nama izdržati i
ovo, i ono gore, ako bude!
Zatekao sam se u nekome ružnom dijelu strane,
uspraviti se ne mogu, rupovke bar na kratko osloboditi. A ubija me u grudi. Ni
pogled mi ne pomaže, dopire do nekoliko silueta, za one desno znam da su
Gačani, od ovih lijevo nikoga da prepoznam. Koliko sam već ovdje ne čuh ni
Fadilov, ni Selćov, ni Remzijin glas.
Ko zna kada će Pela ponovo zagalamiti. Može
njihovo traganje potrajati, moram se nekako bolje namjestiti. Pretpostavljam da
bih ležeći na boku mogao prodisati.
Okrećem se. Odmah i ja opsovah, prvi put. Sebi u bradu.
Zaboravio sam na jeribacme. Ovih koje su mi u desnome džepu bile, trebam se
rješavati. Prethodno ću one iz lijevog pojesti, a poslije naći kakvog lišća da
ruke i džep malo očistim.
Nisam najvještiji, prokliznuh se. Zaustavljam se
desetak metara niže. Ne psujem. Nema koristi. Trebam biti sretan da nisam
otišao puno dalje. A i što sam dočekan nekom malom izbočinom. Tu se uspijevam i
uspraviti. Čistim se o pantalone, opremu bolje podešavam.
Koncentrišem se, pokušavam gledati kroz mrak.
Znam šta je desetak metara ovog brda, moram ih nadoknaditi prije nego svi
nastavimo.
Nije ovo moć sugestije, nego zora polahko razbija
mrak. Okrećem se prema Bistrici, vidim da je tako. Bistrica se nazire, barem
njen kanjon, prosta matematika je jasna. Sve vrijeme mi je jasno da se
od Bistrice nismo puno odbacili, tek shvatam koliko smo vremena potrošili. Skoro
cijelu noć!
Koja polahko odlazi, jasnije se vidi i ona
stijena. Nazire i još jedna do nje. Zamišljam koliko je još tih stijena,
stjenovitih izbočina. I lijevo i desno.
Poznate su meni ove stijene. Do nekih od njih smo
mi odozgo dolazili. Ako Pela i oni s njim otkriju, izvrte neki prolaz, u
dnevniku ću upisati da smo od Bistrice izašli kuda joj sići nismo mogli!
Odmorio sam stojeći desetak, možda i više minuta,
sačekao da i odavde mogu raspoznati najbliže siluete. Nije me bilo strah da su
otišli, čuo bi ih, važno mi je što ću im se sada priključiti s manje napora.
Zora dolazi u pravo vrijeme, samo još da Pela ne
bude kasnio.
Sa zorom nam se najduže sat boriti. Moramo
pobijediti. Da nam se makar s danom nije svađati.
kanjon
Bistrice
