Ogrijala mjesečina
baš ko bijel dan.
Jest vallahi, i billahi,
baš ko bijel dan.
Otud ide udovčina
baš ko truho panj.
Jest vallahi, i billahi,
baš ko truho panj.
Još mi veli stara
majka
za njeg da me da.
Ah vallahi, i billahi,
i ako me da:
Oči bih mu iskopala
da me ne gleda.
Jest vallahi, i billahi,
da me ne gleda!
Uspijevamo. Za malo, ostalo je još toliko noći da
svaki sekund moramo iskoristiti.
Pela sada nije galamio pa nisam čuo uputstva. Tek
kratko bih zbunjen što se odozgo povlače, malo iznad mene zalomiše. Lijevo, i
još malo naniže. Mislio sam da su prolaz tražili desno, ali to sada nije bitno.
Priključujem se koloni i ubzo brinom izbijamo na
nešto što pretpostavljam da je put koji smo tražili. Par minuta probijanja kroz
šiblje uvučeno u usjek među stijenama, i već smo na zaravni.
Tu je data samo petominutna pauza, nas nekoliko
ni da predahnemo. Nama se pokušati orijentisati, i pokušati javiti Komandi.
Pela i Ćuza predvode grupicu koja će obaviti
prvo, dok Šeks i Šefa meni pomažu oko drugog. Zapravo su tu da mi daju uputstvo
šta javiti. Prethodno ja njih upoznajem kako je hladnoća kanjona učinila svoje,
baterija se počela prazniti. U nastavku ću je morati dopunjavati, za ovo kratko
javljanje neće biti problema.
U kojem izvještavamo da smo na drugoj strani
Bistrice, i da sve ide prema planu!
Tako je jedino i ispravno, nikakvoj panici mjesta
nema. Ako i nismo na putu kojim smo htjeli, svakako smo blizu, ne može biti da
smo puno skrenuli. Negodovanja polovine Gačana mi počinju ići na živce, sve
brže mijenjam prve utiske o njima stečene. Pitam se koliko im vremena treba da
shvate kako nikog ne treba okrivljivati, oni sami nisu znali a mi smo svi prihvatili
da pokušamo prijeći gdje još niko nije. Put koji je i bio ucrtan, jedva je i
pješački, znali smo da ide sve uz tocilo, i da je dovoljno da samo malo
skrenemo...
Dok čekam potvrde od izvidnice nastojim se i sam
približno orijentisati. Nemam tačnu predstavu o položaju mostića koji smo
prešli, nije me zanimalo koliko me je trebalo zanimati, pa mi jednako dolazi vjerovatno i
da smo ispred, ili iza srednjeg gaza. Baš zato što mostić nikako ne mogu
računati tim nekim, podrazumijevajućim gornjim gazom.
U oba slučaja bi nama trebalo još navijati
lijevo, i obilaziti i hvatati se vrha Mladog gaja. Problem je što smo noć
izgubili, što nam je još s njim raskrstiti do punog buđenja jutra, pa
najvjerovatnije ni mnogo daleko daniti. Bez obzira što to nije bilo planirano.
Svjesni smo svi barem toga, pa neki požurju
predložiti da danimo već ovdje. Ja sam šutio, ali sam i ja zasumnjao da će
drukčije biti. Jednostavno, bio sam uvjeren kako izviđači neće moći ništa više
zaključiti od onog što sam i ja, uz i procjenu kako nemamo dovoljno vremena
dokopati se vrha Mladog gaja. Već sam se osvrtao okolo, razgledajući, ne baš
dobre ugodnosti ovog mjesta za cjelodnevni boravak.
Pela i Ćuza su odlučili drukčije. S obzirom da
smo se samo ispeli uz Sijeračke stijene, to smo previše vremena izgubili, a
daleko smo od toga da bi se sigurnije osjećali. Istina, ne žure s poduzimanjem
zadnjih koraka, najprije im je da nas sklone malo dalje od mosta i malo bliže
putu koji znamo. I tako nam je lijevo, i brinom.
Dvadesetak minuta je trebalo da nađemo što smo
tražili: sasvim zgodnu i dovoljno široku udolinu, koja će nas zakloniti i od
vjetra ali i svih mogućih pogleda.
Koliko nam je tu ostati zavisiće od nastavka
izviđanja. Najmanje, koliko da mi ostali nešto stavimo u usta. Niko nije
siguran da nećemo brzo nastaviti, oblačno i vrlo maglovito jutro tome sluti.
Šeks i Šefa mi priđoše. Prenijeli su mi šta su od
Pele i Ćuze čuli, skupa su zavirivali u kartu, moje je bilo samo da potvrdim.
Zajedno, tako otklanjamo sumnje zbog nevjerice, doista nas ono skretanje nije
samo izmučilo već i previše odbacilo. Da bismo se dočepali planiranog puta
najmanje nam treba još sat i po, do dva.
Izgubljeno bi se vrijeme moglo nadoknaditi ako
magla potraje, i ako ne budemo dangubili. Tako bi na Trebovoj mogli biti, skoro
kako smo bili planirali.
Izvidnica se ponovo vraća. I tek nastaju novi
problemi. Njihovo se podudaralo s onim što su odranije pretpostavljali, ali ne
i s razmišljanjima pojedinaca. Možda tu ima i naših, ali vijesti koje do
začelja dolaze upućuju na Gačane!
Ne znam koliko se istine izgubilo kolonom,
negodovanja su sažeta u to da bi sada trebali prijeći dio koji smo morali noću,
koji prolazi kraj par srpskih seocadi, a što je pojedincima rizik na koji nisu
računali i koji smatraju nepotrebnim. Iskazali su negodovanja, zahtjevaju
glasanje, prijete izdvajanjem i odustajanjem, odnosno povratkom.
Ja sam opet šutio, ali mi se Gačani sve manje
dopadaju. Razumijem umor, nenaviknutost na slične napore, sugerisale su to
njihove nove i lijepe uniforme, ali su ovo zadatci koji traže više snage. Da se
izdrži koliko se može, uvijek bude spremno na tražnju više od mogućeg. Kada se
snaga crpi iz volje, ciljeva. Kada se ništa ne troši na sumnje u one kojima se
vjerovalo.
Šefa se vratio začelju. Potvrdio je glasine,
dodajući da se neće raditi o glasanju, već samo o ubjeđivanju Gačana. Odnosno,
ponuđeno im je da oni između sebe odluče, idu li i dalje za nama. Šutio sam i navijao
da se urazume, odluče kako se i meni čini da je pametnije, a što je Šefa
objašnjavao riječima kako je, u najmanju ruku, jednako opasno ostati ovdje kao i
lagano i oprezno se kretati naprijed.
Niko se nije izdvojio, niti probao samostalno
vratiti nazad. Umanjile su i psovke, pola sata odmora, konzerva i cigar duhana
su čudo.
Strah jeste postao veći, pokraj onih seocadi
psovke su sasvim prestale. Ni riječ se nije čula, svako je znao svoje mjesto i
samo gledao onog ispred. Po prvi put me ova naša kolona podsjeti na onu s
Vučeva. To bi mogao biti dobar znak, što me iskreno obradova, skoro kao i sama
činjenica da smo ona sela prošli. Ni stanica mi više nije bila teška, kao ni to
što sam zbog nje išao pri čelu.
Kad se uspije, sve je nebitno. Tad će se moći
reći kako Šefa nije morao ići zadnji, kako je to mogao bilo ko od nas. Još će
se nagađati kako nismo morali ni ovoliko odmarati, kako je put dalje poznat i
bezbjedniji, kako nismo iscrpljeni toliko da slatki odmor nismo kadri
podnijeti.
Ko zna šta će se pričati za naredni proplanak,
jesmo li morali u to vrijeme na njeg naići, jesmo li mu uopšte trebali
pridavati ikakav značaj, jesmo li se pred njim morali ponovo zaustavljati!?
Da nismo, možda bismo uskoro bili na Trebovoj. Da
nismo, ne bi opet slali izvidnicu i ne bi ona primijetila to što je!
Ja sam imao svoj zadatak, javiti da smo se
dokopali Ruda planine i da odmah nastavljamo dalje, te kako bi moje sljedeće
javljanje trebalo biti negdje s Trebove.
„Prošao“ sam, Durić je to potvrdio.
Iščekujući izvidnicu s povoljnim vijestima malo
sam i zakurblao. Da za svaki slučaj dopunim bateriju, s obzirom na jednako
hladno vrijeme.
Tek što počeh ostali se stadoše dizati, i kretati
naprijed. Meni se nešto nije žurilo ući odmah u kolonu, kao da sam htio
provjeriti hoće li se javiti koji dobrovoljac koji bi preuzeo stanicu, a kako
je bilo dogovoreno.
Jedino, Fadil Barlov! Stari, dobri i provjereni
prijatelj. Ali sam ga odbio, malo sam se odmorio, a osim toga on nosi preko
hiljadu metaka.
Sačekao sam i Šefu, ni njemu ne davši da me
odmijeni, on je pun tromblona. Praviću mu društvo, usput kurblati, koristiti
što sad ne moram ići odmah iza Šeksa. Nisam siguran, ali mi se Šefa učini i najopuštenijim...
Ne dade mi se uvjeriti! Nisam ni s kurblanjem
završio, mislim da sam od mjesta na kojem sam ležao, jedva napravio desetak
koraka, ostali naglo zastadoše, i odmah počeše i zalijegati. Učinih i sam isto,
a slijeganjem ramenima samo objasnih Šefi da razloge ne znam, odnosno da ih
nisam preuzeo od ovih ispred.
Zajedno smo dočekali informaciju kako smo naišli
na nekoga, samo se još nije znalo da li je to i istina. Moglo je biti da se
neko i našalio, a što bismo mu spremnije oprostili nego nam je istinu
prihvatiti.
Nada je kratko trajala, čusmo pucanj. Samo jedan,
pa bi makar to trebalo biti ono dobro u svemu tome.
Prije nego saznamo ostale pojedinosti, najprije
nam se udaljiti. Ne znam kuda, a i ne pitam, svakako mi još ništa nije jasno.
Da nešto nije kako bi trebalo biti, direktno nam
se kaza:
-
Obro! Obrene!
Obro... – prolamalo se iz nekog grubog, starijeg muškog glasa, a koji nikako
nije pripadao nikome od nas.
To dozivanje i ne traja dugo, biće da je taj neko
još samo nekoliko puta zovnuo, prije nego nas je sve ponovo prepustio onoj
tišini.
Mogli smo očekivati još koji pucanj. Ali u
momentu kad neko smatra da smo se dovoljno udaljili, već je izvjesnije bilo da
je s pucnjavom gotovo.
šume
iznad Jeleča
