Uspijevamo.
Za malo, ostalo je još toliko noći da svaki sekund moramo iskoristiti.
Pela
sada nije galamio pa nisam čuo uputstva. Tek kratko bih zbunjen što se odozgo
povlače, malo iznad mene zalomiše. Lijevo, i još malo naniže. Mislio sam da su
prolaz tražili desno, ali to sada nije bitno.
Priključujem
se koloni i ubzo brinom izbijamo na nešto što pretpostavljam da je put koji smo
tražili. Par minuta probijanja kroz šiblje uvučeno u usjek među stijenama, i
već smo na zaravni.
Tu
je data samo petominutna pauza, nas nekoliko ni da predahnemo. Nama se pokušati
orijentisati, i pokušati javiti Komandi.
Pela
i Ćuza predvode grupicu koja će obaviti prvo, dok Šeks i Šefa meni pomažu oko
drugog. Zapravo su tu da mi daju uputstvo šta javiti. Prethodno ja njih
upoznajem kako je hladnoća kanjona učinila svoje, baterija se počela prazniti.
U nastavku ću je morati dopunjavati, za ovo kratko javljanje neće biti problema.
U
kojem izvještavamo da smo na drugoj strani Bistrice, i da sve ide prema planu!
Tako
je jedino i ispravno, nikakvoj panici mjesta nema. Ako i nismo na putu kojim
smo htjeli, svakako smo blizu, ne može biti da smo puno skrenuli. Negodovanja
polovine Gačana mi počinju ići na živce, sve brže mijenjam prve utiske o njima
stečene. Pitam se koliko im vremena treba da shvate kako nikog ne treba okrivljivati,
oni sami nisu znali a mi smo svi prihvatili da pokušamo prijeći gdje još niko
nije. Put koji je i bio ucrtan, jedva je i pješački, znali smo da ide sve uz
tocilo, i da je dovoljno da samo malo skrenemo...
Dok
čekam potvrde od izvidnice nastojim se i sam približno orijentisati. Nemam
tačnu predstavu o položaju mostića koji smo prešli, nije me zanimalo koliko me je
trebalo zanimati, pa mi jednako dolazi vjerovatno i da smo ispred, ili iza srednjeg
gaza. Baš zato što mostić nikako ne mogu računati tim nekim, podrazumijevajućim
gornjim gazom.
U
oba slučaja bi nama trebalo još navijati lijevo, i obilaziti i hvatati se vrha
Mladog gaja. Problem je što smo noć izgubili, što nam je još s njim raskrstiti
do punog buđenja jutra, pa najvjerovatnije ni mnogo daleko daniti. Bez obzira
što to nije bilo planirano.
Svjesni
smo svi barem toga, pa neki požurju predložiti da danimo već ovdje. Ja sam
šutio, ali sam i ja zasumnjao da će drukčije biti. Jednostavno, bio sam uvjeren
kako izviđači neće moći ništa više zaključiti od onog što sam i ja, uz i
procjenu kako nemamo dovoljno vremena dokopati se vrha Mladog gaja. Već sam se
osvrtao okolo, razgledajući, ne baš dobre ugodnosti ovog mjesta za cjelodnevni
boravak.
Pela
i Ćuza su odlučili drukčije. S obzirom da smo se samo ispeli uz Sijeračke
stijene, to smo previše vremena izgubili, a daleko smo od toga da bi se
sigurnije osjećali. Istina, ne žure s poduzimanjem zadnjih koraka, najprije im
je da nas sklone malo dalje od mosta i malo bliže putu koji znamo. I tako nam
je lijevo, i brinom.
Dvadesetak
minuta je trebalo da nađemo što smo tražili: sasvim zgodnu i dovoljno široku
udolinu, koja će nas zakloniti i od vjetra ali i svih mogućih pogleda.
Koliko
nam je tu ostati zavisiće od nastavka izviđanja. Najmanje, koliko da mi ostali nešto
stavimo u usta. Niko nije siguran da nećemo brzo nastaviti, oblačno i vrlo
maglovito jutro tome sluti.
Šeks
i Šefa mi priđoše. Prenijeli su mi šta su od Pele i Ćuze čuli, skupa su zavirivali
u kartu, moje je bilo samo da potvrdim. Zajedno, tako otklanjamo sumnje zbog
nevjerice, doista nas ono skretanje nije samo izmučilo već i previše odbacilo.
Da bismo se dočepali planiranog puta najmanje nam treba još sat i po, do dva.
Izgubljeno
bi se vrijeme moglo nadoknaditi ako magla potraje, i ako ne budemo dangubili.
Tako bi na Trebovoj mogli biti, skoro kako smo bili planirali.
Izvidnica
se ponovo vraća. I tek nastaju novi problemi. Njihovo se podudaralo s onim što
su odranije pretpostavljali, ali ne i s razmišljanjima pojedinaca. Možda tu ima
i naših, ali vijesti koje do začelja dolaze upućuju na Gačane!
Ne
znam koliko se istine izgubilo kolonom, negodovanja su sažeta u to da bi sada
trebali prijeći dio koji smo morali noću, koji prolazi kraj par srpskih
seocadi, a što je pojedincima rizik na koji nisu računali i koji smatraju
nepotrebnim. Iskazali su negodovanja, zahtjevaju glasanje, prijete izdvajanjem
i odustajanjem, odnosno povratkom.
Ja
sam opet šutio, ali mi se Gačani sve manje dopadaju. Razumijem umor,
nenaviknutost na slične napore, sugerisale su to njihove nove i lijepe
uniforme, ali su ovo zadatci koji traže više snage. Da se izdrži koliko se
može, uvijek bude spremno na tražnju više od mogućeg. Kada se snaga crpi iz
volje, ciljeva. Kada se ništa ne troši na sumnje u one kojima se vjerovalo.
Šefa
se vratio začelju. Potvrdio je glasine, dodajući da se neće raditi o glasanju,
već samo o ubjeđivanju Gačana. Odnosno, ponuđeno im je da oni između sebe
odluče, idu li i dalje za nama. Šutio sam i navijao da se urazume, odluče kako
se i meni čini da je pametnije, a što je Šefa objašnjavao riječima kako je, u
najmanju ruku, jednako opasno ostati ovdje kao i lagano i oprezno se kretati
naprijed.
Niko
se nije izdvojio, niti probao samostalno vratiti nazad. Umanjile su i psovke,
pola sata odmora, konzerva i cigar duhana su čudo.
Strah
jeste postao veći, pokraj onih seocadi psovke su sasvim prestale. Ni riječ se
nije čula, svako je znao svoje mjesto i samo gledao onog ispred. Po prvi put me
ova naša kolona podsjeti na onu s Vučeva. To bi mogao biti dobar znak, što me
iskreno obradova, skoro kao i sama činjenica da smo ona sela prošli. Ni stanica
mi više nije bila teška, kao ni to što sam zbog nje išao pri čelu.
Kad
se uspije, sve je nebitno. Tad će se moći reći kako Šefa nije morao ići zadnji,
kako je to mogao bilo ko od nas. Još će se nagađati kako nismo morali ni
ovoliko odmarati, kako je put dalje poznat i bezbjedniji, kako nismo iscrpljeni
toliko da slatki odmor nismo kadri podnijeti.
Ko
zna šta će se pričati za naredni proplanak, jesmo li morali u to vrijeme na
njeg naići, jesmo li mu uopšte trebali pridavati ikakav značaj, jesmo li se
pred njim morali ponovo zaustavljati!?
Da
nismo, možda bismo uskoro bili na Trebovoj. Da nismo, ne bi opet slali
izvidnicu i ne bi ona primijetila to što je!
Ja
sam imao svoj zadatak, javiti da smo se dokopali Ruda planine i da odmah
nastavljamo dalje, te kako bi moje sljedeće javljanje trebalo biti negdje s
Trebove.
„Prošao“
sam, Durić je to potvrdio.
Iščekujući
izvidnicu s povoljnim vijestima malo sam i zakurblao. Da za svaki slučaj
dopunim bateriju, s obzirom na jednako hladno vrijeme.
Tek
što počeh ostali se stadoše dizati, i kretati naprijed. Meni se nešto nije
žurilo ući odmah u kolonu, kao da sam htio provjeriti hoće li se javiti koji
dobrovoljac koji bi preuzeo stanicu, a kako je bilo dogovoreno.
Jedino,
Fadil Barlov! Stari, dobri i provjereni prijatelj. Ali sam ga odbio, malo sam se
odmorio, a osim toga on nosi preko hiljadu metaka.
Sačekao
sam i Šefu, ni njemu ne davši da me odmijeni, on je pun tromblona. Praviću mu
društvo, usput kurblati, koristiti što sad ne moram ići odmah iza Šeksa. Nisam
siguran, ali mi se Šefa učini i najopuštenijim...
Ne
dade mi se uvjeriti! Nisam ni s kurblanjem završio, mislim da sam od mjesta na
kojem sam ležao, jedva napravio desetak koraka, ostali naglo zastadoše, i odmah
počeše i zalijegati. Učinih i sam isto, a slijeganjem ramenima samo objasnih
Šefi da razloge ne znam, odnosno da ih nisam preuzeo od ovih ispred.
Zajedno
smo dočekali informaciju kako smo naišli na nekoga, samo se još nije znalo da
li je to i istina. Moglo je biti da se neko i našalio, a što bismo mu spremnije
oprostili nego nam je istinu prihvatiti.
Nada
je kratko trajala, čusmo pucanj. Samo jedan, pa bi makar to trebalo biti ono
dobro u svemu tome.
Prije
nego saznamo ostale pojedinosti, najprije nam se udaljiti. Ne znam kuda, a i ne
pitam, svakako mi još ništa nije jasno.
Da
nešto nije kako bi trebalo biti, direktno nam se kaza:
-
Obro! Obrene! Obro... – prolamalo se iz nekog
grubog, starijeg muškog glasa, a koji nikako nije pripadao nikome od nas.
To
dozivanje i ne traja dugo, biće da je taj neko još samo nekoliko puta zovnuo,
prije nego nas je sve ponovo prepustio onoj tišini.
Mogli
smo očekivati još koji pucanj. Ali u momentu kad neko smatra da smo se dovoljno
udaljili, već je izvjesnije bilo da je s pucnjavom gotovo.
