Mislim
da smo se bez komande malo razvukli u nekakav polukrug, čekajući tako
preciznije informacije.
Popustio
sam kurblanje, a htio sam se držati Šefe. Ipak je on čuvao smirenost, nama je
svima rukom pokazivao da se maksimalno umirimo, ušutimo, reagovao je na par
otkočivanja pušaka koja su se čula, ali je sam kiptio od radoznalosti, makar mu
to bio i zadatak. Nakon što smo se dovoljno smirili, krenuo je uz kolonu.
Vješto i nečujno se prebacivao, gdje je trebalo žabljim korakom, gdje zatreba
zapuzaće.
Ne
sjećam se je li mene zadužio da motrim iza leđa, ostao sam krajnji donji,
smatrah to obaveznim. Istočnonjemicu sam skinuo s vrata, no je nisam otkočivao.
Bio
sam miran, ako ima te neke opasnosti trebalo bi da je naprijed. Iako sam se
zakrenuo ka dolje, više sam slušao, čekao da se nešto kaže odozgo.
I
nije se zabavilo. Pomjeramo se.
Ne
gubim ni ja vrijeme. Opet smo skoro svi na okupu, biće da fali desetak. Onih
koji su išli ranije, koji su nam ovim dijelom puta bili pokretna izvidnica.
Zapravo
su se od njih vratili Pela i Šefa. Naizmjenično i brzo prepričavaju dešavanja
gore, pri čemu je od početka godilo da se nisu baš trudili šaptati, odnosno da
su više vodili računa o našoj radoznalosti nego o mogućoj opasnosti.
Iznenadio
ih je neki čoban, najvjerovatnije. Biće da su najprije vidjeli, čuli ovce. Koje
su, također, njih osjetile. Kao da su bile i zastale. Dale vremena našima da se
i oni zaustave, i ušute. I da se međuse sporazume, dogovore da za početak
miruju, prate kuda će, hoće li prema njima. Dogovor je bio, ako skrenu da ih
puste.
Plan
je brzo poremećen, kako rekoše po onoj narodnoj „kad nešta hoće da bude“. Nama
je bilo rečeno, nismo trebali kretati dok nam ne jave. Kako kažu, ovce su
skrenule desno, odavde kako gledamo. Taman su oni kontali da će se sve najbolje
završiti, kad čuše nas.
Nekako
su naišaretili ovim prvima da se i oni zasutave, ali su se još čuli koraci po
lišću, puno smo se bili približili. Još je jutro, suviše tiho, zvuci šuštanja
su se čuli dalje. Privukli pažnju onoga ko je iza ovaca išao. Pretpostavka je
da je pomislio kako su se ovce razdvojile, odabrao pogrešniji put.
Već
je bilo jasno da se neće moći izbjeći susret s tim ko odozgo ide, na brzinu se
dogovaraju da ne pucaju ako ne budu morali, ali da drže pripravnost. Također,
očekivanije je da će ga prije, i bolje uočiti koji su ispod. S obzirom da je
dolje bio i Sajo, s prigušivačem, to odluka pada da puca on, ukoliko već bude
moranje.
Kada
se pojavio na putu, svi su ga tražili na nišanu, ali i dalje navijajući da on
njih ne vidi, da zastane, pomisli da mu se samo pričinilo, te da se vrati i
okrene za ovcama.
Nije!
Zastao jeste, ali ne toliko vjerovao kako nije ništa čuo. Biće da se i najmanje
nadao „balijama“. Nije zalijegao, ali je zvjerao pogledom.
Bilo
je jasno da još nikoga nije vidio, ali ovi stiču utisak kako je sve jače
osjećao. Kao srna kad je lovac uzme na nišan, pa digne glavu a ne prepoznaje
opasnost.
Neoprezan
je, fino i jasno ga vide. Opisuju kao postarijeg, ali prilično krupnog, blizu
dva metra.
Napetost
je bila razdijeljena, ali je rasla na obje strane. Kulminiraće u trenutku kada
ovaj pogled zakova prema nama. Kontali su tada da će se prepasti i povući, ne
dajući odgovor je li se samo prepao ili nekoga i vidio, razmišlja li ima li
koga još u blizini.
On
je na potezu, razvoj situacije od njega ovisi. Naši čekaju, još niko ne poteže
obarač.
Odabrao
je. Svi ga prate kako se spušta na koljena, skida i repetira pušku! Gornjima
još nije sve jasno, je li i to samo nastavak predosjećaja, ili je nešto drugo.
Još su pod utiskom kako bi se, da je nekoga spazio, i povukao. Zbog čega se već
i pitaju - šta Sajo čeka!?
Dreknu
puška. Donjima je bilo jasno, gornji imaju još djelić sekunde zbunjenosti.
Moglo je biti da je on pucao, ali su vidjeli kako se pogođen prevalio nazad.
Odmah su neki i potrčali prema njemu.
Tada
su vidjeli kako je pogođen s dva metka. Dževadu se činilo kako je Sajo previše
oklijevao, njegov se metak čuo. A oba su pogodila.
Dok
ovi tamo sve to gledaju, provjeravaju, drugi pojašnjavaju - ipak je vidio
jednoga od nas, ne nekoga iz izvidnice, po prilici Remziju Čorba.
Najvjerovatnije i samo njega, makar će ostati nejasno otkud mu takvo uvjerenje.
Možemo nagađati da je bio s pretpostavkom kako je neko od njegovih, da je
nekoliko trenutaka čekao da mu se taj javi. Tek pošto se to nije desilo,
pretpostavku je pretvorio u to uvjerenje, uz narodnu „puška ti - puška mi!“
Bio
je lud ili hrabar, ili ludo hrabar.
Sada
je mrtav, a i mi smo čuli da nije bio sam. Odnosno, da je imao još najmanje
jednog iza leđa. Koji je bio manje hrabar, ili više pametan. Dozivao je, ali
nije prilazio.
***
Kreće
nova bitka s vremenom. Dvojica su ostavljena da ovoga malo sklone, ne da nikako
ne bi bio pronađen, već da uspori one koji ga budu tražili.
Komentari
su pošli i prije nego su Pela i Šefa završili, a već se moglo čuti i šta bismo
trebali dalje, poslije ovoga. Počinjemo se dijeliti na one koji bi se odmah
vraćali i na one koji to nikako ne žele, uz još uvijek dovoljan broj nas koji
smatramo najispravnijim da, pošto se svi iskupimo, najprije se sklonimo nekamo
odavde. Nekamo, gdje ćemo tek razmišljati, dogovarati se.
Naše
se mišljenje nije mijenjalo ni kada se iz pravca Miljevine ču sirena za uzbunu,
sirena koja je upućivala na nas.
-
Jeb'o svoju mater, gledaj ti da je ovaj drugi im'o
stanicu – Šefa je već obrazlagao – i čim mu se Obro, Dobro - kako li ga već
zva, ne odazva, odmah je javio dole u Miljevinu!
-
Nek sad oni sviraju koliko hoće, mog'o je ovaj
još dva dana dozivati, Obrena više nema – ovakav komentar jednoga od nas samo
je prkosio ovoj uzbuni, odnosno situaciji u kojoj smo se možda našli.
Naša
situacija nije zavisila od Obrove, Dobrove smrti, niti od povratka ostalih iz
izvidnice, onoga što bi oni još mogli imati reći, svejedno je naša
nestrpljivost takvom izgledala. Kada su predvođeni Šeksom ubrzo i priključili
nam se, rado sam prihvatio da izbrojim nas, i utvrdim kako smo kompletni.
Naša
situacija ne zavisi ni o sirenama, uzbuni koja je data u Miljevini. Već o
vremenu, našem snalaženju u njemu.
Sve
skupa nam nalaže da još jednom, bez obzira što to i jutros činismo, pametno
razmislimo kuda i kako dalje. Bar se nismo trebali puno razmišljati - kada,
vrijeme nam ni ovaj, kao i mnogo puta i ranije, sve je samo ne saveznik.
