Želje
su jasne. I iste kod svih.
Postoji
i volja. Ipak, treba vidjeti šta je najpametnije. Treba uvažavati želje, ali i
ono što ne stigosmo izbjeći.
Želje
su kod svih iste, samo ne jednako izražene. Bar ne u ovome trenutku, a treba mu
ih nekako prilagoditi. Ni žuriti, ni prkositi vremenu.
Pela
je, opet, najbrži:
-
Ljudi, svakako da ovdje nije najbezbjednije. Nije
problem, mogli bi se mi ovuda do noći skrivati, porad četnika. Ima nas, hvala
Bogu, ne trebamo ih se ni plašiti. Ali je ovaj dakako javio našu približnu
lokaciju, i bez obzira na pokojnog im Obrena oni će ovo područje zasuti
granatama. Nego, daj da odemo ovamo, do ovog srpskog sela. U šumicu iznad, gdje
mislim da neće granatirati!
Prijedlog
koji odmah pomiruje sve, najvažnije se nekamo pomjeriti. A to mjesto je dobro
ako se četnici odluče uputiti i pješadiju. Ako je Pela siguran u put i ako do
tamo požurimo, još pri tome imadnemo i sreće, tamo će nam jedini problem biti
skloniti se tako da na nas neko od ondašnjih seljaka slučajno ne nabasa.
Radova
me što prijedlog bi odmah prihvaćen, jer mene ovo podsjeti na prvi korak koji
mi uradismo poslije napada na naše selo. Tada sam se ja dosjetio jedne srpske
livade, i iz sličnh razloga porodicu odveo tamo. Imali smo tada sreće, ne vidim
razloge da sada izda nas.
Dok
žurno slijedismo Pelu ja se počeh oslobađati onog lošeg predosjećaja, vjerovah
kako se već dogodilo što se loše imalo dogoditi. Doprinijelo je tome i to što
su četnički artiljerci bili brzi. Odmah su počeli prebirati po rejonu gdje mi
prethodno bijahosmo.
Kad
stigosmo, a dok ostali čestitavahu Peli na dosjetljivosti, ja tražih od Šeksa
informaciju koju ću javiti u Komandu. Zajedno smo samo čekali da utvrdimo
riješenost da nastavimo, pošto granatiranje prestane.
Nekoliko
ih se okupilo oko Šeksa, ti su i govorili. Niko sasvim određeno, niko nije do
kraja odbacivao drugu varijantu. Nije bilo pitanje odgovornosti, želio se
izbjeći nemir, čuti svaki glas. Gačanski je izgledao jasan, njihov se vođa već
izdvojio tvrdeći da za njih dilema nema, nastavljaju, s nama ili bez nas. Bio
je i konkretan, predložio je da se između nas odabere nekolicina koja će njih
provesti preko Zelengore, podsjećajući kako je to zapravo i naš osnovni
zadatak, dok nema ništa protiv da se većina vrati. Bio je i glasan, stigao sam
vidjeti da bar polovina njegovih ne dijeli takvo mišljenje.
Nisam
bio dovoljno blizu da vidim, ali sam mogao zamisliti izraze lica Šeksa i
ostalih naših, koje su riječi ovoga dakako pogađale, vrijeđale. Što i jeste bio
razlog da se sada njih nekoliko odvoji. Četnici još šaraju, daniti nam je
ovdje, odnosno odavde nam nije nigdje žuriti.
Došaptavanje
njih nekolicine traja desetak minuta, nakon čega Šeks i Šefa izađoše pred nas.
I
obje nam varijante predočiše, iznijeli su po nekoliko rečenica i za jednu i za
drugu, a koje su se mogle sažeti u dvije. Prešli smo Bistricu, ali smo i
otkriveni. Otkriveni smo, ali jednako i naprijed kao i nazad.
Na
glasanje je prvo data ona koja uključuje nastavak zadatka. Nije bilo potrebe za
prebrojavanjem glasova, bar nas je osamdeset posto bilo za. Čak se i nasmijah,
vidjevši da su neki podigli obje ruke.
Odmičem
se od komentara, mislim da neće potrajati, čim javim u Komandu, sve će se samo
od sebe smirivati. A javili smo sve što je bilo važno: Da smo naišli na dva
četnika, jednog i ubili, da je drugi o tome izvijestio u Miljevinu. Da je uzbuna
dignuta, da četnici sad prebiraju granatama cijelo područje, ali i da smo se
stigli skloniti na sigurno, te da ćemo s prvim akšamom nastaviti s planiranim.
Tako
bi i bilo, da tamo nisu drukčije razmišljali. Naređeno nam je da se vratimo!
Teška
sam srca to saopštio Šeksu, još težeg je on ponovo okupio onih desetak do čijeg
se mišljenja najviše drži. Krenuo je s pokušajem njihovog pridobijanja, da se
oglušimo o zahtjeve Komande.
Nije
išlo, brzo postaje jasno da je njemu ustuknuti pred pojašnjenjima ovih. Nije se
radilo o promjeni mišljenja, samo je uvažen još jedan momenat. Vrlo bitan, a
koji smo prethodno sasvim zanemarili, tamo je Major. Njegove su oči gledale
realnije, više naprijed.
Ako
noćas produžimo, ako uspješno se i dokopamo Trebove, suočićemo se s činjenicom
da smo već prokockali najveću prednost koju smo imali, nespremnost četnika.
Najveći bismo dio posla obavili baš zbog toga što tamo četnika ne bi trebalo
biti. Ovako ih je možda sada strah da nas traže, što već sutra ne mora biti
slučaj. Moguće je da angažuju jaku diverzantsku jedinicu, a da i predvide gdje
smo pošli. Osim toga, i ono što ih tamo već ima biće najmanje dvostruko
oprezni.
Želje
su još iste, još uvijek jednako vjerujemo, samo smo bliži razumu. A on kaže
kako večerašnji povratak nikako ne bi trebao značiti da odustajemo, samo da sve
odgađamo, do sljedeće prilike koja mora doći. Naše želje, naša volja, naša
vjera to potvđuju.
A
kad je tako, opet nije potrebno prebrojavati glasove. Većina je odlučila, ipak
mijenjamo pravac. Naravno, još je samo preostalo da se s tim i Gačani slože.
Uzalud
sam vjerovao da se to neće desiti, opet mi se javi ona mala željica, da će
ostati na tome da među nama traže nekoliko onih koji bi im nastavili biti
vodiči. Ne znam da li bih se doista javio, ali ću i razočarano brzo prestati o
tome razmišljati. Gačanski komandir je imao manje šansi nego Šeks, naprijed je
mogao produžiti jedino sam.
O
Gačanima moramo imati kolebljivo mišljenje. Neki koji su bili blizu njih kada
se čuo pucanj, tvrde kako ih je pola preblijedilo od straha. Što su lakše
prihvatili od komentara jednog od njih, koji je čuvši šta se dogodilo,
otklanjajući rukama i neprihvatljivim, ne ratnim uzdahom uspio izustiti samo
„Ubiše čovjeka!“
Ostaće
da su imali neki specijalni zadatak, čije detalje su jedino Majoru rekli, Šeks
i ostali smo samo mogli nagađati. Kada se nešto nagađa onda može doći do sumnji
kako je taj zadatak mogao biti bilo šta, no da nije bilo ozbiljnosti da se
odradi.
Razmišljajući
o tom njihovom specijalnom zadatku, prisjetih se razgovora s Dževadom. Sa svih
strana zagledah svoj početni predosjećaj, da bi se na kraju složio kako se sve
završava najbolje što je moglo. Više nisam žalio što će susret s Trebovom još
da čeka, već se odmah okrenuh radovati dobrim, starim Mojkovićima.
