19 Jun 2016

VII - 60 / Imam li pravo drukčije

Uzrasto je zelen' bor,
uz Alagin bijel' dvor.
  Šibaj de, šibaj de,
šibaj de var.

Tu je kmetstvo i divor,
i u dvoru niko moj.
  Šibaj de, šibaj de,
šibaj de var.

Draži mi je niko moj,
no svo selo i vas rod.
  Šibaj de, šibaj de,
šibaj de var.


 

Riješih potisnuti predosjećaj s polaska. Okrenuti se trenutnim dešavanjima. Sve što se desilo od prelaska Bistrice tjera me da vjerujem kako ćemo se hairli vratiti nazad.

Ne vidim ni neku svoju posebnu ulogu u tome. Držati mi je vezu s Komandom, šutjeti i slušati pamet drugih.

Ta pamet je sada pred velikim ispitom. Šta smo željeli ili htjeli ustupilo je mjesto tome šta nam je razumnije. Ali, ni to razumno nije jednostavno za obaviti.

Četnici su tukli i iznad, i po Mladom gaju, dokle su mogli dobaciti i dalje putem prema Trebovoj. Ako ništa, makar smo uvjereni da ih nećemo imati iza leđa. Odnosno, jedino nam ih je očekivati, gdje drugo do na Bistrici.


Ukupno su četiri puta kojima se možemo vratiti. Od čega su makar dva unaprijed eliminisana.

Iako je mnogima prijelaz na Mladom gaju u glavi, siguran sam da su Šeks i ostali razboritiji, svjesni da se ne može isključiti kako će ga dodatno obezbijediti. S Kolunskog brda sigurno, moguće i izbliza.

Iz misli drugih je isključen nakon što smo saslušali njihove poslijepodnevne vijesti. Nisu kasnili s izvještajem, a korektno su javili da se radi o našoj diverzantskoj grupi, iako smo mi očekivali kako će u eter odaslati da se radi o ofanzivi na Miljevinu. Naravno, kakav bi to bio ratni izvještaj ukoliko se ne bi odmah i javilo kako je ta diverzantska grupa locirana, i bezbeli razbijena.

Da to ostane samo novinska vijest moramo se pobrinuti. Za što nam je izbjeći Mladi gaj.

Bili smo u zaklonu, odličnom što se tiče izbjegavanja njihove artiljerije, no bez mogućnosti da izviđamo Bistricu. Ipak nam je pretpostaviti da su oni to radili, makar samo duž ceste. I opet, treba računati s blokadom mostića. A i bez tog računa, ne vjerujem da ima onih koji priželjkuju spuštanje kuda smo izašli, uz nevjericu da ćemo i odozgo ovarisati na pravi put.

Preostala dva su srednji, i gornji gaz. Gornji bi morao da postoji, ne vjerujem da iko zna i gdje. A srednji?

Razmišljanjem sam kratio vrijeme, došao do moguće svoje uloge. Neko je prešao tu Bistricu, ne toliko davno da bi imao pravo reći kako se ne sjeća.

Sjećam li se? Pokušavam. Vraćam se u predvečerje kada sam s Vučevcima tražio taj gaz, žalim što trenutno nije ovdje još neko, neko ko puteve bolje pamti.

Pravdam se sam sebi da smo tada zvrljali, špartali kroz nekoliko pravaca, prilazili i vraćali se, tražili i lutali, uspjeli tek pošto smo nabasali na nanu, te pošto se malo razvidjelo. Zato, sad mislima idem unatrag. Od Bistrice. Tražim odakle bih trebao, i mogao znati. Zastajem na mjestu gdje smo nanu našli.

Kolebam se. Ne smijem sebi obećati, kako ću drugima. A imam li pravo drukčije? Najlakše je sada zavaliti se, ćutati, čekati da pamet drugih nešto smisli. Imam li pravo na to?

Nije prvi put da čovjek sukobi dva vuka u sebi. I da zna kako će pobijediti onaj kojeg bolje hrani. Meni se čini da jednome ne dam, a da za drugog hrane nemam.

Moja ovakva zamišljenost, to unutarnje sukobljavanje nije promaklo Šefi. Vidio je da sam se uzvrtio, osjećao da me nešto izjeda, muči.

Prišao mi je, natjerao da se sudarimo pogledima. Nije riječ izgovorio, pokretom glave je postavio pitanje. Razumio sam ga.

-          Razmišljam, kuda ćemo se vratiti – smislio sam i kako da ne budem direktan.

-          Tražićemo srednji gaz. Tako rekoše. Pela veli da otprilike zna gdje bi trebao biti – on je meni dao direktan odgovor, a kakav sam i očekivao.

-          Vidiš, to mene i muči. Ja bih trebao da tačno znam, mi smo s Vučeva na njemu prešli. Samo ne znam smijem li se posabitati. Ono, ako bi nas Pela znao navesti na najdonji krak one kao šumske ceste, možda bih nešta i prepoznao.

-          Ti ćeš ići s njima naprijed – djelovalo je kako on više vjeruje u mene nego ja sam – naći ćete, samo polako...

Nekoliko smo još minuta pričali, odnosno koliko je trebalo da mu ispričam to o nani, da se zajedno nasmijemo Ziku, te uozbiljimo u tabirenju onog što nas čeka nakon što Bistricu prijeđemo. Sada znamo čija su Kljuna, dakako nam je hvatati skretanje za Varoš.

Složili smo se kako i taj dio može nositi svoje opasnosti, no ostasmo s uvjerenjem da ćemo u konačnici uspjeti. S tim raspoloženjem ja ostah, on ode sa Šeksom i ostalima detaljnije razrađivati plan izvlačenja.

 

                              Zelengora, Pašina poljana                                       
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...