Vjetar duva, obori tarabu,
smatraju me tvoji za barabu.
Vjetar duva,
tebe majka čuva,
pa na mene
svaljuje krivicu,
što joj
ljubim ćerku jedinicu.
Vjetar duva, prozore polupa,
smatraju me tvoji za mangupa.
Vjetar duva,
tebe majka čuva,
pa na mene
svaljuje krivicu,
što joj
ljubim ćerku jedinicu.
Nešto je zajedničko svim Novim godinama. Služile su
i služiće za podvlačenje crte na jedan period života, ispod onih događaja koji
su taj period obilježili, koje želimo ili moramo, u obliku sjećanja prenijeti u
narednu, i u naredne godine, u period za koji se uvijek nadamo da će nam biti
bolji, ljepši i srećniji, ma kakav da je ovaj bio.
Ovaj smo put i sigurni, teško da naredna godina
može biti gora, teža i tužnija od ove. Ako i njen kraj dočekamo.
Od ove godine, koja se i po svome kraju razlikuje
od svih drugih. Posljednji je njen dan, a mi još nismo sigurni šta će sve
pisati ispod podvučene crte.
Njenim se početkom više najavljivalo nego smo to
mi znali prepoznati. Kazivati se krenulo početkom aprila, negdje nešto kasnije,
u mome Trošnju trećeg jula, dan prije nego je trebao biti naš najveći praznik,
svih nas iz tih krajeva, kada Tjetište i Sutjeska bijahoše centar cijele nam
bivše zajedničke države. Kazivati se krenulo napadima srpske vojske na
bošnjačka sela i gradove, a tog krvavog jula u napadu na naše selo ubijeno je
dvadeset i jedno, najmanje, vrlo vjerovatno još sedmero, šezdesetak je
zarobljeno, odvedeno u logore, iz kojih svi još nisu, moguće neće svi ni izaći,
a tek pedesetak nas je stiglo Zelengori, da kazano shvati, da uzme puške i
počnemo odgovarati na ono što nam je, i kako kazano. To radismo koliko je ko
mogao, znao i htio, skupa s bataljonom koji nas je prihvatio. Prve su bitke
bile one koje su podrazumijevale dooružavanje i spašavanje preživjelih civila,
te branjenje našeg zavičaja, koliko i dokle je to bilo moguće. Nakon čega borbu
nastavljamo na drugom dijelu naše opštine, gdje ubrzo bilježimo i prvu veliku
pobjedu u bitci za Krbljinu zvijezdu. Bitci koja nas je pokazala ratnički spremnima
kao jedinicom, što nas je i lansiralo u prvi ešalon operacije Koverat.
Operacije, koja je za sada i najveća koju je vodila naša armija, ali i koja je
baš ono što nam ne da da još podvučemo crtu ispod ove godine.
Razmišljasmo, i još uvijek razmišljamo o toj
operaciji. Koja je stala, čini nam se gdje nikada nije ni bila počela. Ovdje.
Nećemo zaboraviti kako smo odavde u nju ispraćeni, ne znam kada ćemo razumjeti
da nas se još uvijek tako gleda.
U jednome sigurno nije razlike, ne obaziremo se ni
sada puno na to okolo nas, mada smo ovaj put manje gluhi osjetiti napetost,
prisutnu na svakom koraku. Za razliku na prije desetak dana kada ne bijahosmo dovoljno
pametni, ili glupi da to shvatimo, razumijemo. Jednostavno, nas se to nije
ticalo!?
Bili smo neutralni, a tako se ne može. Živjeti u
Sarajevu, a bar dva puta godišnje ne navijati za nekoga, nije nikad ni moglo.
Ili si plav ili bordo, Željo ili Sarajevo, ili jesi ili nisi!
Inatni smo mi, guraćemo svoju neutralnost. Jer, nas
nisu odgajale gradske kaldrme. Već naši pašnjaci, pitomi pašnjaci, gdje možeš
biti neutralan, poštovati prvi zakon prirode: Nek pobijedi jači, u nekoj fer
igri, po pravilima određenih od te iste prirode.
Ne oskudijevaju ni Igman i Bjelašnica pašnjacima,
jesu trenutno pokriveni snijegom, kakvi su i najljepši, samo se mi ne otimamo
utisku kako nisu pitomi kao naši, bar ne pod nogama ovih što ih sada gaze.
Podijeliše se Bjelašnički i Igmanski pašnjaci, ne
između sebe, oni to ne mogu, već na Jukine i Zukine.
I svakoga od nas ko god sretne, opet kao i prije nešto dana,
samo sada još grublje pita „Čiji si?“, i ne kani se dok ne dobije odgovor, a
gdje očekuje samo jedan od dva „moguća“.
Mi prkosimo, jeste da ne znamo dokle ćemo
izdržati, s obzirom da prkosimo i sami sebi. Imali bi razlog da se naklonimo
jednima, ja i svoj prvi boravak ovdje, kada dolazismo po puške, pamtim po
lošijim iskustvom s Jukom, a ono neki dan je sve to i nadmašilo. Imali bi
razlog, kada bismo znali gdje da umetnemo Zukine prije podvlačenja crte.
Dok nismo znali ko sve nije učestvovao u ovoj
operaciji sumnjali smo kako je to početak ovih netrpeljivosti, da su Zukini bili
alergični na sve koji izbjegavaju akcije. Što bi se posebno istaklo nakon što
je iz ovog „Koverata“ istrešeno više od pedeset razloga da se to teže oprosti.
S druge strane, sada su Jukini u prilici da polažu neutemeljeno pravo da se
hvale kako su oni sve ovo i predvidjeli.
Sve skupa nije dovoljno da se mi tek tako
opredijelimo, u svim ovim noćima poslije smo, svojim razmišljanjima tragove
krivca zašto je „Koverat“ ovako poderan, tražili i niže Igmanskih i
Bjelašničkih pašnjaka Ne mogu krivci biti samo oni što u njemu nisu ni učestvovali,
krivnje mora biti i u tome kako je „Koverat“ napisan, po svemu sudeći malo i
previše šifrovano, a gdje su te šifre, moguće, u međuvremenu negdje i uništene.
Jer, ono što smo mi vidjeli dovoljno je za samo
jedan zaključak, moglo je! Moglo se ući, mi smo svjedoci, mi smo bili toliko
blizu. Samo par kilometara, odnosno jednu čuku.
I to na način koji nije zahtijevao previše
mudrosti i vojnog znanja. Tek dvije podjednako bitne karike u tom lancu: imali
smo sve što nam je bilo potrebno - volju, želju i odlučnost, snagu,
naoružanje... i nekog da nas dovede!
Nedostajala je samo treća, najbitnija karika,
neko ko će sve to iskoristiti, upotrijebiti. Na Igmanu su ostali oni koji nisu
imali nešta od prethodnog, dijelu je sigurno više nedostajalo ovo drugo, što će
reći da je ljudi i oružja bilo dovoljno. Na Igmanu i na putu prema Trebeviću,
ne i na samom Trebeviću.
Zašto to svima nije bilo dovoljno, upravo je ono
što nas neće da svrstava. Teglili smo mi i viška, minobacač i mine koje nismo
mogli koristiti, skoro kilogram teške konzerve koje nismo mogli jesti,
preživjeli dvije noći za koje smo vjerovali da bi trebale biti puno kraće da bi
se preživjele, sve zaboravili dosta brže nego što bijahosmo sigurni da se može.
Sve, izuzev onog što nismo ni znali.
Još dugo ćemo se pitati je li se požurilo, je li
bolje bilo izgubiti još vremena, nego preko pedeset boraca. I da se trebao
izabrati neki drugi dan. Ali i da je sve trebao neko drugi isplanirati. U
svakom slučaju uvjerili smo se u jedno, da je lanac zaista jak koliko i njegova
najslabija karika.
Možda sada, a da toga i nismo svjesni, učimo
jednu drugu lekciju, možda se bolje opredijeliti, nego prkositi.
Možda, ali nama nije. Mi ne želimo biti tako
opredjeljeni, mi želimo biti - mi!
A ovdje se, ipak, polahko uči ko smo. Prihvaća se
da smo najdalje otišli u ovom pokušaju deblokade. Iako se istovremeno ni dalje
ne prašta što se ne opredjeljujemo, jedva se čeka svaka prilika da se bar malo
umanji ono što smo uradili.
Priznajemo, u svakoj priči mora biti i malo
istine. Tačno je da svi nismo najmirnije podnosili ove zadnje, ne sasvim jasne dane.
Jučer je do Majora došao jedan od seljaka iz
nekog od okolnih sela, prijavljujući krađu. Nije jedini, pritužbi je bilo još
par, sve su u nekom sklopu naših „priprema“ za doček Nove godine, od kojih su
se dvije odnosile i na krađu sitne stoke, odnosno janjaca, ali ti nisu ni bli
sigurni da se njihove prijave odnose baš na našu jedinicu, ma koliko njima
logično bilo to što se ništa slično prije našeg dolaska nije događalo, mi
uvijek možemo reći kako se tek sada koristi naše prisustvo.
Ovaj i nije tužio za nešto vrijedno, ukradena mu
je, ili oteta maskirna jakna, pri čemu je, makar se sve desilo pri mraku, navodno
dobro vidio počinioce, prilično ih jasno opisujući: jedan je imao slomljen prst,
dok je drugi izgledao malo razrook, ili barem krupnijeg pogleda.
Majoru je to bilo dovoljno, opis je odgovarao
Muju Vrevi i Arminu Pendeku, poznatim kao tandem Koja i Pohara. Drugog sam
dobro upoznao, nije mi ovo išlo uz njega, ali moram drukčije razmišljati ako
prihvatim kako bi idejni kolovođa svakako bio Koja, on mu samo najbolji jaran. Naravno,
Major se nije htio time baviti, prepustio je Eku da obavi razgovor s njima.
Eko je zatražio od njih dvojice da vrate ukradenu
jaknu, na šta su obojica negirala učešće, Koja je čak bio i prilično ljut,
insistirajući da se njegove stvari pregledaju, pretresu. Nije to urađeno,
sumnjalo se da su jaknu preprodali za rakiju i cigarete, a sve to na neko
vrijeme smjestili kod nekoga drugog.
Među nama se ovaj postupak nije ni osuđivao,
ispravno smo se pitali zbog čega će ta jakna nekom civilu, makar bio tamo neki
konjovodac, ili nešto slično, a dok mnogi pravi borci još maštaju o toploj
maskirnoj uniformi. Bilo je i onih koji su Koju i potpuno oslobađali, tvrdeći
kako je on od onih „poštenih lopova“, koji bi svakako priznao sve što uradi a
što se otkrije!
Ja prihvatih da počnem više vjerovati opisu,
manje u Kojovo poštenje. I ostao bih u takvom ubjeđenju da mi neko ne došapnu
kako u bataljonu ima još jedan sličan par. Zaista, i Šefi je falio prst, a
njegov rođak Ekrem je onom opisu umnogo bio bliži nego Pohara. Na sve samo se
nasmijah, dodajući kako, eto, nekad ni sudbina sama ne može sve, kako joj nekad
trebaju zaista rijetke koincidencije.
Ipak, sem što onaj seljak neće dobiti jaknu
nazad, ovaj događaj nije ostao bez ikakva odjeka. Seljak je kradljivce vidio,
prijetio da će pucati, bio ljut što se nisu obazirali, još ljući što je naša
Komanda propustila da ih razotkrije i kazni, i vrati mu jaknu.
Od njega je krenula, i ubrzano se Bjelašnicom i
Igmanom širi njegova izjava, data svakome kome se stigao požaliti „Bože, što su
zajebani oni Jukini, još jebeniji oni Zukini, al što dođoše ovi neki
Brukini...“
Ova izjava otkriva da je neprijatnih susreta
mještana i ovdjepridošlih vojnika bilo i prije našega dolaska, da je taj broj
zadnjih dana porastao, sigurno zbog ove noći, ali i zašto smo mi sve vrijeme neopredijeljeni. Između Juke i Zuke, izabrali smo sebe, makar nam se usput i
takva imena nadijevala! Važnije je što smo mi već dokazali da nismo kao oni, manje
je bitno na koji način će to ko da shvata, a najmanje kako će ko da nas zove. Kako
god da nas zove, s igmana nas otjerati neće.
Na Igmanu ima mjesta za sve, ali samo jedni mogu
biti - gazde! Da smo se opredijelili, znači i da bi se potčinili. Gazdama
Igmana.
Ako nas se htjedne prisiliti, opredijelićemo se
za one koji ne misle gazdovati Igmanom. Igmanu gazda nije potreban, ima mjesta
za sve, i za prikupljanje snaga za akcije, ali i za odmor.
Ko god da bio gazda Igmana mi mu nećemo dopustiti
da nas remeti, tako ni da nam kvari sve naše i pripreme i „pripreme“, ma koliko
i među nama, pojedinačno ne bile jednake.
Iako ispod ove godine još ne možemo podvući crtu,
nema sumnji da je sva bila drukčija od svake prije, a vjerujem kako će i
noćašnja čestitanja da budu jedinstvena, sa svim željama zbijenim u jednu. Šta
ljepše poželjeti nekome nego da i sljedeću dočeka živ i zdrav, i sa svojim
najdražima, ali po mogućnosti negdje na Zelengori ili Vučevu, daj Bože i u
oslobođenoj Foči!
pogled
na Bjelašnicu i Igman
