Nova
godina, na Igmanu, za prvu ratnu - zvuči više nego romantično. Mada se ne bismo
bunili ni da odemo negdje, sklonimo se od ovih netrpeljivosti.
Ne
nadamo se tome, pripremamo se za ono što je očiglednije, za najteži ispit naše
neopredjeljenosti. Rakije će biti na sve strane, neki će pretjerati, neki će
biti umjereni, neki će se truditi izolovati, a sve skupa će biti teško
uskladiti. Na trenutak pomišljam da bi najljepše bilo odmah se napiti i...
Ne,
bolje bi bilo otići odavde!
To
će se pokazati kao šapat sudbine, i kao dokaz kako se u samo nekoliko sati
svaka situacija da obrnuti.
Nije
se imalo kad ni šuškati, još za ručak je sve izgledalo sasvim normalno, odnosno
neizmjenjeno napeto. U toj napetosti nevažnom bi potvrda informacije koja je do
sada držana kao glasina.
Ipak
je jedan borac, učesnik operacije Koverat, i „izvršio zadatak, odnosno
deblokadu“. Nije do svih stiglo njegovo ime, podatak da se radi o izvjesnom
Harunu Hodžiću, jednome od onih trideset osam pripadnika Crnih labudova, niti smo
još načisto je li se on u onome metežu izgubio, te lutajući uspio probiti
četničke obruče, ili kako preciznija vijest govori u pitanju je borac koji je
već boravio u Sarajevu, upravo na linijama podno Trebevića, te se vođen time
odvažio na taj rizični proboj, umjesto napornog povraćanja nazad.
***
Nije
ta vijest kompletna ni obišla sve, zasjenjena je drugom. Koji smo stigli
razmišljati o prvoj, doživljavajući je kao malu bajku, pridružismo se svima u
pokušajima tumačenja druge, koja bī u obliku naređenja, koje je na prvo
slušanje više ličilo na prednovogodišnju šalu, a po kojem smo čim prije trebali
početi s razduživanjem pušaka, jer nam se upravo pišu dozvole za dopust. Biće
kako je i to moguće, cijeli bataljon ide na kolektivni odmor!?
Svakako
da nas je podsjetilo na mogući nastavak komedijanja s nama, ali smo i na one
ranije nasijedali bez pogovora. Ne insistiramo ni na pojašnjenjima, ni ono
ranije nam nije pojašnjavano, i tada smo zaključke sami izvodili.
Sad
i nemamo puno vremena, pa žurimo se složiti kako je ovo doista moguće. Ako nas
se planira skoro ponovo upotrjebljavati, svako parcijalno odmaranje bi
potrajalo, a ovako smo desetkovani i bolešću i premorenošću, ali i psihički.
Onaj ko je ovo smislio, sigurno je dobro promislio, izabrao je način na koji će
za sedam dana imati cijelu jedinicu, odmornu, dakle spremnu i upotrijebljivu.
***
Do
tada, mi nemamo vremena za gubljenje. Kamiona nemamo dovoljno, a svima se želi
pomoći da čim prije bude kamo ko ide. I tu je nađeno neobično, ali jedino
korektno rješenje. S oba raspoloživa kamiona razvest ćemo sve, po dio puta.
Najprije nas koji idemo prema Visokom i Zenici, odnosno Jablanici i Tarčinu,
tek kasnije one za Hrasnicu i Sarajevo, koji će vjerovatno biti voženi do
kraja, odnosno dokle vozila u tom pravcu i mogu ići. Sve skupa je i navodilo da
tako razumijemo svu ovu žurbu, učvršćujući svoju izolovanost od napetosti kojom
smo okruženi, a koja je svojom žurbom rasla!
Iako
sam svoj odmor isplanirao popoloviti, na Tarčin odnosno Visoko, ostajem u
drugoj turi, kako bih i na ovom putu bio s Titom.
Izabrao
sam i kamion, stariji, donedavno četnički, zarobljen posljednjih dana, nije mi
smetalo što na šoferšajbni stoji farbom ispisano JUKA, a kao svjedočanstvo ko ga je zarobio. Važnije mi je bilo da
ga je vozio Nedžib Čolo, ne samo dobar diverzant već i šofer, mada i želja da
se provozam baš tim kamionom. Pa makar i samo do krivine s koje nam dalje neće
biti teško i naporno, a pošto je put odatle naniže, i omogućava mnoge prečice.
Ovaj
izbor sam smatrao samo pametnim, i logičnim, ni otkuda mi nije zvonilo da bi
sve moglo biti povezano i sa sudbinom, kako bih lično prisustvovao posljednjem
uzbuđenju ovdje, a koje će nam najaviti one neke odgovore. Taman smo bili
prestali razmišljati o tome, ali nam se najočitije potvrdi kako suđeno ne bira
vrijeme.
***
Zaustavljeni
smo odmah na punktu, čemu se nismo čudili, sve smo smatrali običnom, rutinskom
kontrolom, a pošto je jedna grupa već prošla, izvjesno bez problema, što je već
bila potvrda kako su naši nailasci bili najavljeni. Upravo je to ono što nas je
bilo izbacilo iz vremena, navevši nas da zanemarimo činjenicu da su na punktu
Zukini!
Znali
smo i za natpis na šoferšajbni, ali smo još držali do svoga opredjeljenja. Samo
smo zaboravili da proslava Nove godine već traje.
Mi
na karoseriji nismo slušali prvi razgovor ovih iz kabine s onima na punktu, još
smo vjerovali da se samo gleda nalog, odnosno spisak. Čak smo i sami
provjeravali svoje dozvole, očekujući da bi kontrola mogla i to podrzumijevati.
Nismo
očekivali da će jedan od vojnih policajaca toliko podići glas, prekinuti naš
žamor i natjerati nas da odslušamo ostatak tog, sada već ne baš rutinskog, još
manje prijateljskog razgovora.
-
Moraćete prefarbati to na staklu, ako mislite
dalje! – zadrečalo je u našim ušima.
-
Farbati nećemo, a dalje ćemo nastaviti – čuli smo
i Čola, mada on još nije galamio.
-
E, onda nećete ni proći, majku vam jebem!
-
Čovječe, šta ti je, nemamo mi vremena. Moram
poslije u Hrasnicu.
Dalje
nismo čuli ni riječ, nisu ni govorili. Čulo se škljocanje puške, kao i
praštanje stakla. A vidjeli smo dvojicu, naših koji su sjedili na stranici,
koji su iskočili. Odmah su ostale zaustavili, te se poslije samo nekoliko
sekundi ponovo vratili na svoja mjesta.
S
osmijehom, i s ostatkom priče:
-
Kako se lola otrijezni, u sekundi, a bio otkočio
pušku, razbio staklo, mislio Čola uplašiti. Kad je Čolo izvirio kroz prozor,
ščep'o ga rukama za vrat, samo nogice mlataraju. Krklja lola, a onaj drugi
razgulio!
Motor
je opet radio, ali smo čuli i, sada međusobnu prijepirku na punktu. Znali smo i
još jedno, drugi kamion neće biti ni zaustavljan, kao ni Čolo i taj drugi šofer
u povratku, bez obzira što će se vraćati sami.
Čola smo, prije rastanka zamolili da nam ispriča cijelu priču. Prvi put su bila druga dvojica, a ni na ovo nije mnogo dodao, tako da će nam ostati nejasno je li bio iskren ili ironičan, tek po njegovoj priči radilo se o zabuni, ovi su kao bili uvjereni da smo ono što nam je pisalo na šoferšajbni, mada je ovaj prvi, pjaniji, kroz zube procijedio i da zapravo bježimo. S tim da nije objašnjavao od koga ili čega. Ako je to mislio objasniti kasnije, nije smio toliko čekati, igrati se tako opasnom igrom, Čolovim živcima i svojom glavom!
