Čudna li nam nasta ova
godina.
Još čudnija u godini
srijeda.
Što izgubih svoju
dragu, voljenu.
Ljepote joj na svijetu
nemaše.
Srest je neću za
svojega vijeka.
Ako sretnem, neću tako
lijepu.
Čuj me, draga, nešto
ću te pitati:
Nemoj mi se u komšiluk
udati.
Nemoj mi se za drugoga
udati.
Ja ne mogu tvoje svate
gledati,
a kamoli tvoju djecu
čuvati.
Možda ćemo mi, prepričavajući je međusobno, ovu priču
učiniti dužom, možda i zabavnijom, jer Tarčin i nije toliko blizu koliko, mi
koji nismo znali, pretpostavljasmo i željesmo.
Raspitujući se kod onih što znaju, o tome koliko
nam još predstoji, brzo shvatamo kako će naš prvi ratni doček Nove godine, ipak
biti manje romantičan, u putu, tek negdje blizu Tarčina, pa ćemo tako prve
čestitke dijeliti s onima s kojima se držimo u koloni.
Koloni, mada se ubrzo neće ni o tome moći govoriti.
Sve je došlo previše iznenada, previše žurno, svako se uspio dohvatiti tek
nekolicine iz stalnog društva, a koji ove noći idoše u istome pravcu i u istoj
grupi. Naši su mahom orijentisani prema Hrasnici i Sarajevu, a Salja se
sumnjičavo hvatio prve tarčinske ture, tako da se držah jedino Tita. Ono
najbitnije je zadovoljeno, on je već bio u posjeti, put zna barem koliko da
nećemo zalutati.
Kolona koja nije kolona, samo je osnov koji ovaj
put čini toliko drukčijim. Navikao se čovjek na pušku, pa mu sve fali.
Jesam, govorio sam da mi ne pada na pamet prije
rata kupovati pušku, da će ih, kada do toga dođe, biti na izbor. Tačno je da
sam to govorio tek polusvjesno, da sam bio od onih koji čvrsto vjerovaše da
rata neće biti, ali u onome drugom dijelu bio sam pun zbilje. Prva prilika u
selu, nađe se puška. Brzo ih predadosmo, pa iz sela izađoh goloruk. Haman takav
se i vraćah selu, a i prvu stražu dadoh, sa Sakibom Glušcem, nas dvojica, jedna
tandžara, još iz doba Kraljevine.
Goloruk sam, zajedno s Buljanom, lutao Zelengorom
i Lelijom, takav i išao Igmanu, po svoju pušku. Od tada nisam bez nje, iako sam
veći dio vremena proveo s karabinima i lovarama. Dugo ću u sjećanju nositi i probijanje s Vučeva ka Grepku, koje izvedoh s karabinom i pet metaka, a opasan sačmama lovare. Do tada je i trajalo, jer nasta vrijeme kada se
bataljon počeo osipati. Osipanje nije moglo donijeti ništa dobro, ali kao umanjenje
svega lošega dolazi to da svi koji smo ostali zadužismo automatske, ili
poluautomatske puške.
Na lageru se nađe i nečija istočnonjemica,
zgrabih je i zavoljeh kao onu što sam lično donio. Prevari se čovjek često u
razmišljanjima, a bijah nekako uvjeren da se od ove neću više odvajati.
Pogotovo nakon Trebevića, nakon što vidjeh koliko je u drugim jedinicama onih
koji je još sanjanju, ali i koliko noći znaju naporne biti. Ne znam bih li se
znao drukčije ponašati, niti da li bih mogao s težom sve ono izdurati.
A onda, kada nam se ne dade o tome ni
razmišljati, svi puške predadosmo. Vratićemo se, ali me već ove noći žulja. Na
Igman došao po nju, na Igmanu je predadoh.
Tješnje mi sada u ovoj noći, nego na kamionu što
bi. Hladnije nego na Jahorini. Iako brzo nalazim način da se od ovih tjeskobe i
hladnoće branim. Tu je Tito, pričom jedan drugom sjeckamo pogrešna
razmišljanja.
Prvi put, nakon šest mjeseci, idem nekamo na
odmor. Koliko god da u svim noćima ranije to drukčije zamišljah, pokazuje se
kako i ne znam kuda, kome idem.
Rođeni mi je brat u Sarajevu, još mi je rodbine
tamo, ipak sam u žurbi odlučivanja odabrao Tarčin. Između brata i polubrata
izabrao sam polubrata, predavši se još jednoj ratnoj anomaliji.
Pričam s Titom o tome, komentarišem kako ću se
moći pravdati, a i na isti mi način drugi prigovarati, da je to bio izbor
između sigurnog puta niz Igman, od opasnog preko piste. Moći, ali neću.
Jednostavno, to je postalo tako. S Mufom sam krenuo u rat, bili smo skupa kada
je ranjen, silom smo razdvojeni, žudim da ga što prije vidim, uvjerim se da mu
je bolje. S druge strane, za Fehima i duže nisam čuo, ipak je snažno uvjerenje
da je još dobro. Ako i jesu oni koji su već bili u Sarajevu potvrđivali što smo
putem radija slušali, da se ne zna šta je teže - ući u grad, ili boraviti u
njemu, nikako da to i prihvatimo. Dok god lično ne vidimo, bićemo pod utiskom
da je u Sarajevu dobro, da mora biti dobro!
Stigosmo se Tito i ja našaliti na račun ovoga.
Ponoviću tu šalu još koji put, ako gdje bude prigodna, govoreći da, kad već
nisam mogao preko Trebevića, nisam htio ni preko piste.
Kako god da je istina raspoređena, sada sam tu
gdje jesam. U koloni koja nije kolona, daleko od braće, ali s bratom. Tito i ja
smo sami, samo što čujemo da jedni idu, krše, pričaju ispred, kao i drugi iza.
Ispred su oni koji hvataju sve prečice, iza koji se drže sigurno ceste.
Tito se snalazi. Koje skretanje nađe i jargamo
niz njega, koje promaši ne povraćamo se. On je zadužen za put, kao i da meni
odgovara na pitanja, neka i nekoliko puta ponavljana.
Pričam mu opet o Mufu. Trebalo bi je da tu
negdje, ili se ja samo tome nadam, s obzirom da poodavno bi kada dođe haber da
se radi na njegovom prebacivanju negdje gdje bi se bolje mogao liječiti. Već mi
je pričao, ali bez mrzoće mi ponavlja svoja znanja o Tarčinu. Potvrđuje kako je
bolnica, u kojoj bi Mufo još mogao biti, na suprotnu stranu, skretanje prije
onog za Duranoviće, da je približno jednako daleka, ali dodaje i da su male
šanse da bi noćas, tek tako dozvolili mu posjete. S tim zadnjim se, iz ko zna kojeg
pokušaja, konačno i složih, shvatajući da bi mi bilo i glupo noćas na tome
insistirati.
Ako je još u bolnici, neće mi dati noćas da ga
vidim, a malo je šansi da bih tamo našao nekog ko bi mi znao reći gdje je
ukoliko je izašao. Čak i ako bih našao nekoga ko to zna, sigurno ne bih nikog
da me uputi u to selo, ako bi i bilo da je negdje u okolini. Sam ga, opet, ne
vjerujem da bih našao.
Na pola smo puta od Pazarića do Tarčina, kazaljke
se poklapaju. Nisam samo odustao od noćašnje potrage za Mufom. Dok je Tito
jedini koji mi čestita, i kome ja čestitam Novu 1993.godinu, zaželjevši jedan
drugome i jedino što prethodnih dana skontasmo da zaželjeti treba, shvatam i
zašto sam večeras ovo izabrao.
Ni Fehima ni Mufa ne bih znao pronaći, Elvina
nisam ni mogao, u Sandžaku je, ipak iz Mojkovića imam dva brata uz sebe. Jedan
nam je poginuo, od Tita se ne htjeh odvajati.
Još ne puštajući ga iz zagrljaja, a pošto obojica
obrisasmo suze prisjećanja na Admina, rekoh mu ono što mi se upravo zavrti
glavom:
-
Brate, nešto sam
te trebao odmah pitati, ali i sam si vidio da nisam razmišljo. Baš kao svi kada
Trebeviću idosmo, tek kada smo došli saznali smo gdje smo zapravo išli. Kako
veliš, još do Tarčina imamo pola sata, odatle do Duranovića još i malo jače, ne
mogu noćas tražiti amidžu, jest da je negdje blizu, ne znam ni da li je
slobodan ili na položaju, a nešto mi se ni s njim ne sjedi kad već nisam stigao
ranije da bih Mufa potražio, ako je još u tom Suhodolu, ili u ko zna kojem selu
okolo... Ima li kod tvojih bujruma, samo do zore?
-
Bujruma uvijek
ima, babo te zna kao rođaka, vrijeme je i da te upozna kao mog brata. Samo, već
sam ti reko, kod mene, znam da nema alkohola. A amidža ti nije daleko, možemo
provjeriti...
-
Znam šta hoćeš
reći, vjerovatno je kod amidže mi veselije. I ja mislim tako, ali mi se baš
zbog toga noćas i ne ide kod njega. Volio bih, ne kažem, i grlo i dušu pokvasiti,
ali ja nikome ne bih mogo zabraniti da pjeva! A meni do pjevanja nije. Osim,
što bih, baš sada želio da otpjevamo onu našu...
„Sa Gradačca, bijele kule Zmaja od Bosne...“ –
krenu tiho iz naših grla, a ako je ko išao dovoljno ispred ili iza nas, svakako
nam je morao u glasu osjetiti i tugu i suze, shvatiti da ne pjevamo, da se samo
prisjećamo.
s Jahorine se vidi „pola
Bosne“
