Možda ćemo mi, prepričavajući je međusobno, ovu priču učiniti dužom, možda i zabavnijom, jer Tarčin i nije toliko blizu koliko, mi koji nismo znali, pretpostavljasmo i željesmo.
Raspitujući
se kod onih što znaju, o tome koliko nam još predstoji, brzo shvatamo kako će naš
prvi ratni doček Nove godine, ipak biti manje romantičan, u putu, tek negdje
blizu Tarčina, pa ćemo tako prve čestitke dijeliti s onima s kojima se držimo u
koloni.
Koloni,
mada se ubrzo neće ni o tome moći govoriti. Sve je došlo previše iznenada,
previše žurno, svako se uspio dohvatiti tek nekolicine iz stalnog društva, a
koji ove noći idoše u istome pravcu i u istoj grupi. Naši su mahom orijentisani
prema Hrasnici i Sarajevu, a Salja se sumnjičavo hvatio prve tarčinske ture,
tako da se držah jedino Tita. Ono najbitnije je zadovoljeno, on je već bio u
posjeti, put zna barem koliko da nećemo zalutati.
Kolona
koja nije kolona, samo je osnov koji ovaj put čini toliko drukčijim. Navikao se
čovjek na pušku, pa mu sve fali.
Jesam,
govorio sam da mi ne pada na pamet prije rata kupovati pušku, da će ih, kada do
toga dođe, biti na izbor. Tačno je da sam to govorio tek polusvjesno, da sam
bio od onih koji čvrsto vjerovaše da rata neće biti, ali u onome drugom dijelu
bio sam pun zbilje. Prva prilika u selu, nađe se puška. Brzo ih predadosmo, pa
iz sela izađoh goloruk. Haman takav se i vraćah selu, a i prvu stražu dadoh, sa
Sakibom Glušcem, nas dvojica, jedna tandžara, još iz doba Kraljevine.
Goloruk
sam, zajedno s Buljanom, lutao Zelengorom i Lelijom, takav i išao Igmanu, po
svoju pušku. Od tada nisam bez nje, iako sam veći dio vremena proveo s
karabinima i lovarama. Dugo ću u sjećanju nositi probijanje s Vučeva ka Grepku,
koje izvedoh s karabinom i pet metaka, a opâsan sačmama lovare. Do tada je i
trajalo, jer nasta vrijeme kada se bataljon počeo osipati. Osipanje nije moglo
donijeti ništa dobro, ali kao umanjenje svega lošega dolazi to da svi koji smo
ostali zadužismo automatske, ili poluautomatske puške.
Na
lageru se nađe i nečija istočnonjemica, zgrabih je i zavoljeh kao onu što sam
lično donio. Prevari se čovjek često u razmišljanjima, a bijah nekako uvjeren
da se od ove neću više odvajati. Pogotovo nakon Trebevića, nakon što vidjeh koliko
je u drugim jedinicama onih koji je još sanjanju, ali i koliko noći znaju
naporne biti. Ne znam bih li se znao drukčije ponašati, niti da li bih mogao s
težom puškom sve ono izdurati.
A
onda, kada nam se ne dade o tome ni razmišljati, svi puške predadosmo.
Vratićemo se, ali me već ove noći to zažulja. Na Igman došao po nju, na Igmanu
je predadoh.
***
Tješnje
mi sada u ovoj noći, nego na kamionu što bi. Hladnije nego na Jahorini. Iako
brzo nalazim način da se od ovih tjeskobe i hladnoće branim. Tu je Tito, pričom
jedan drugom sjeckamo pogrešna razmišljanja.
Prvi
put, nakon šest mjeseci, idem nekamo na odmor. Koliko god da u svim noćima
ranije to drukčije zamišljah, pokazuje se kako i ne znam kuda, kome idem.
Rođeni
brat mi je u Sarajevu, još mi je rodbine tamo, ipak sam u žurbi odlučivanja
odabrao Tarčin. Između brata i polubrata izabrao sam polubrata, predavši se još
jednoj ratnoj anomaliji.
Pričam
s Titom o tome, komentarišem kako ću se moći pravdati, a i na isti mi način
drugi prigovarati, da je to bio izbor između sigurnog puta niz Igman, od
opasnog preko piste. Moći, ali neću. Jednostavno, to je postalo tako. S Mufom
sam krenuo u rat, bili smo skupa kada je ranjen, silom smo razdvojeni, žudim da
ga što prije vidim, uvjerim se da mu je bolje. S druge strane, za Fehima i duže
nisam čuo, ipak je snažno uvjerenje da je još dobro. Ako i jesu oni koji su već
bili u Sarajevu potvrđivali što smo putem radija slušali, da se ne zna šta je
teže - ući u grad, ili boraviti u njemu, nikako da to i prihvatimo. Dok god lično
ne vidimo, bićemo pod utiskom da je u Sarajevu dobro, da mora biti dobro!
Stigosmo
se Tito i ja našaliti na račun ovoga. Ponoviću tu šalu još koji put, ako gdje
bude prigodna, govoreći da, kad već nisam mogao preko Trebevića, nisam htio ni
preko piste.
Kako
god da je istina raspoređena, sada sam tu gdje jesam. U koloni koja nije kolona,
daleko od braće, ali s bratom. Tito i ja smo sami, samo što čujemo da jedni
idu, krše, pričaju ispred, kao i drugi iza. Ispred su oni koji hvataju sve
prečice, iza koji se drže sigurno ceste.
***
Tito
se snalazi. Koje skretanje nađe i jargamo niz njega, koje promaši ne povraćamo
se. On je zadužen za put, kao i da meni odgovara na pitanja, neka i nekoliko
puta ponavljana.
Pričam
mu opet o Mufu. Trebalo bi je da tu negdje, ili se ja samo tome nadam, s
obzirom da poodavno bi kada dođe haber da se radi na njegovom prebacivanju negdje
gdje bi se bolje mogao liječiti. Već mi je pričao, ali bez mrzoće mi ponavlja
svoja znanja o Tarčinu.
Potvrđuje
kako je bolnica, u kojoj bi Mufo još mogao biti, na suprotnu stranu, skretanje
prije onog za Duranoviće, da je približno jednako daleka, ali dodaje i da su
male šanse da bi noćas, tek tako dozvolili mu posjete. S tim posljednjim se, iz
ko zna kojeg pokušaja, konačno i složih, shvatajući da bi mi bilo i glupo noćas
na tome insistirati.
Ako
je još u bolnici, neće mi dati noćas da ga vidim, a malo je šansi da bih tamo
našao nekog ko bi mi znao reći gdje je ukoliko je izašao. Čak i ako bih našao
nekoga ko to zna, sigurno ne bih nikog da me uputi u to selo, ako bi i bilo da
je negdje u okolini. Sam ga, opet, ne vjerujem da bih našao.
***
Na
pola puta smo od Pazarića do Tarčina, kazaljke se poklapaju. Nisam samo odustao
od noćašnje potrage za Mufom. Dok je Tito jedini koji mi čestita, i kome ja
čestitam Novu 1993.godinu, zaželjevši jedan drugome i jedino što prethodnih
dana skontasmo da zaželjeti treba, shvatam i zašto sam večeras ovo izabrao.
Ni
Fehima ni Mufa ne bih znao pronaći, Elvina nisam ni mogao, u Sandžaku je, ipak
iz Mojkovića imam dva brata uz sebe. Jedan nam je poginuo, od Tita se ne htjeh
odvajati.
Još
ne puštajući ga iz zagrljaja, a pošto obojica obrisasmo suze prisjećanja na
Admina, rekoh mu ono što mi se upravo zavrti glavom:
-
Brate, nešto sam te trebao odmah pitati, ali i
sam si vidio da nisam ni razmišlj'o. Glava u blokadi. Mene još drži ono kao sve
nas, kada Trebeviću idosmo. Tek kada smo došli saznali smo gdje smo zapravo
išli. Kako ti veliš, još do Tarčina imamo pola sata, odatle do Duranovića još i
malo jače, ne mogu noćas tražiti amidžu, jest da je negdje blizu, ne znam ni da
li je slobodan ili na položaju, a nešto mi se ni s njim ne sjedi kad već nisam
stigao ranije da bih Mufa potražio, ako je još u tom Suhodolu, ili u ko zna
kojem selu okolo... Ima li kod tvojih bujruma, samo do zore?
-
Bujruma uvijek ima, babo te zna kao rođaka,
vrijeme je i da te upozna kao mog brata. Samo, već sam ti rek'o, kod mene, znam
da nema alkohola. A amidža ti nije daleko, možemo provjeriti...
-
Znam šta hoćeš reći, vjerovatno je kod amidže mi
veselije. I ja mislim tako, ali mi se baš zbog toga noćas i ne ide kod njega.
Volio bih, ne kažem, i grlo i dušu pokvasiti, ali ja nikome ne bih mog'o
zabraniti da pjeva! A meni do pjevanja nije. Osim, što bih, baš sada želio da
otpjevamo onu našu...
„Sa
Gradačca, bijele kule Zmaja od Bosne...“ – krenu tiho iz naših grla, a ako je
ko išao dovoljno ispred ili iza nas, svakako nam je morao u glasu osjetiti i
tugu i suze, shvatiti da ne pjevamo, da se samo prisjećamo.
