Zaprosiše jedinu u
majke;
Zaprosiše, pa je i
isprosiše;
Dadoše je i ne kazaše
joj;
Vjenčaše je i ne pitaše
je,
odvedoše u ložnicu
leći.
Kad eto ti stare svekrvice;
Ona nosi šimširli-bešiku,
u bešici nejak đuvegija.
Kad je bilo noći od
po noći,
rasplaka se nejak
đuvegija.
Tješila ga lijepa
djevojka,
tješila ga sa grla
đerdanom:
„Muč', ne plači, moja
srećo luda! 4. juli 1993.
Luda bila tvoja majka mila,
koja te je tol'kog
oženila!“
Ona misli da niko
ne čuje.
Al' to sluša stara
svekrvica,
pa ovako ona progovara:
„Nije nejga oženila majka,
ne ženim ga što je
meni drago;
Već ga ženim zbog
mnogoga blaga.“
Nevjestica tiho progovara:
„Muč, ne luduj, stara svekrvice!
Nije blago groši ni
dukati,
već je blago što je
kome drago!“
Jučerašnji dan je jedinstven. Počeo mirno,
presječen postrojavanjem, Šemsovim vazom, koji jeste bio jasan, ali ja bijah
među onima kojima njegova sva ozbiljnost ne bi odmah dokučiva.
Šemsovim odlaskom zabrujalo je logorom. Od
početka vidljivo na logističarima, očekivalo se nešto življe i u Komandi. Prvi
lični poziv doživjeh očekivanim, svaki naredni s novim valom razmišljanja. Niti
jednom se ne prošetah logorom a da ne vidjeh još desetak koji su u pokretu.
Čudila me takva slika iz razloga što sam bio
dojma da smo mi i bili spremni za pokret, a ono što sada gledam ukaziva na
suprotno.
Tako nekako i jeste. Tek sada se iz drugog
ugla osvrćem na prethodna tri, ili šest mjeseci. Koliko je puta bio problem
iznaći ljudstvo za smjenu, nerijetko su bila uslovljavanja pitanjima ko će
komandovati. Nikada lakše linije, a više izbjegavanja takvih odgovornosti.
Neko će Zuhdiju okriviti za to, ja sam opet
spreman stati u njegovu odbranu. Siguran sam da on to nije donio iz Sarajeva, u
pitanju je varljivost vremena i naša zajednička spontanost u njemu. Mi se
bunili, Zuhdija nije dopuštao Nini da štampaća mašina miruje. Otkucavala su se postavljenja, ali i smjene istih. Daleko smo ljudstvom od bataljona, praznih mjesta
uvijek dovoljno. A i sve te naredbe su bile jednokratne, važne koliko dužina
pojedine smjene na položaju. Dobro bi bilo da je i danas tako. Atmosfera kazuje da nije.
Do danas smo raspravljali, za ili protiv ovog
ili onog komandanta bataljona, veoma bitnim držali ko je komandir smjene,
odnosno pojedine zemunice, dok smo se ponašali kao da komandire četa i vodova,
kao i druge članove Komande i nemamo. Od danas popodne i za to imamo vremena.
Diverzanti su i dalje izvan naših komentara,
na njih gledamo kao na one čiji je zadatak da sebe poture ispred nas. Je li im
sada na čelu Šeks ili Admir, ili neko treći, to je za nas nebitno.
Šta je zadatak komandira četa i vodova?
Šta god da je, još smo jedinica u kojoj ih, na
neki način, sami biramo. A u takvim situacijama, dolaze i komentari poput
današnjih. Otkud da je Enver Kovačević postavljen za komandira naše čete? Jedni
govore da je zaslužniji Fudo, drugi da je to Leha, ima ih koji pominju i našeg
Salka. Poštujem svu trojicu, ali nemam ništa protiv ni Envera. Još pod
dojmovima ćutanja u vezi Ćuze, neko vrijeme i ovdje izbjegavah dati komentar.
Kako nisam od onih koji znaju predugo držati jezik svezan, u momentu i krenuh s
onim što je krkljalo u mojoj glavi.
-
Ja sam siguran da
će Enver biti pravi komandir čete. Bolji nego što bi bio... Musa!? Komandir
treba da štiti vojsku, da ne bude zavaljivana više od drugih. Siguran sam da
nas Enver neće dati nigdje gdje i sam ne bude išao...
U drugom dijelu svoga glasnog razmišljanja
htio sam zaobići negiranje sposobnosti one trojice. Nakon toga je uslijedilo
pojašnjenje, ugrizanje za jezik, ili novo breme slutnji.
***
Sav pritisak slutnji osjetiće se u nastavku
dana, i noći. Pripremani su, i provođeni i prvi pravi manevri. Ne ljudstvom,
već sredstvima. I, zahtjevima prema Komandi Korpusa.
Mi smo, uz šesetku od ranije, sad s Grepka
dobili i osamdesetdvojku. Granata je svakako nedovoljno, kao i uvijek. Ali,
navikli smo.
Time je riješena i dilema oko moje
angažovanosti u nadolazećem periodu. Druženje s diverzantima je prekinuto, to
privremeno činim i s Trošnjanima. Dolazak osamdesetdvojke otvori onu Zuhdijinu
neobičnu praksu, a koju rekordno koristismo Lato Kršo i ja, jedan drugom
predavajući komadu nad minobacačkim odjeljenjem Lučke čete nekoliko puta.
Ćuza je sada napravio vod, čiji sam komandir.
I biću uz osamdesetdvojku, dok je šesetka predata Ćurevskoj četi.
Hodajući po kojekakvim sastančićima,
dogovaranjima, zatekoh se i u momentu kada kod Ćuze boraviše neke, meni
nepoznate starješine. Dopunjavali su dopis koji će otići prema Korpusu, od
kojeg se traže oba oblika ispomoći, i u ljudstvu i tehnici. Odgovor se očekuje,
ne u pisanoj formi.
