Sve jezero zeleno,
krajevima pozlaćeno.
Što je krajem
pozlaćeno,
to je kolo đevojačko.
Od cara mi ferman
dođe, 3. juli 1993.
od vezira buruntija,
od kadije tri tapije,
da se oko desetkuje:
Sve od kola po
đevojka,
da se žene momčad
mlada.
Ostali smo na okupu. Odmarali se, pripremali.
Nismo jeli sijeno ni travu, ali jesmo sve ono
što smo vratili. Salko nije bio u situaciji da se rješava boca, a jeste da ih
sa mnom bratski dijeli. Opet smo imali i zajednički zaključak, da i nisu toliko
loše, između obroka.
Jedna nevažna pričica nas je dočekala i ovdje.
Pojačano špartanje ljudi prema, i s Grepka, navede i nekog poznatijeg. Pomenuše
jednog takvog, kojeg bi kao trebalo da i ja znam, barem nadimkom Poštar. Nije
mi poznat, ali cijenim što je vidjevši natpis na našoj vikendici odvojio
vremena da svrati, upita se s onima koji su bili tu.
Jutros je i nama pogled često išao tom
natpisu. Danas je tačno godina. Tužna i duga godina, tužna i strašna
prisjećanja.
Ne postoji način da se adekvatnije sjetimo
svih naših stradalih u napadu na selo, sem učenja fatihe i sjetnih podsjećanja
na neke zajedničke trenutka sa svima od njih. Istina, gledajući u natpis na
vikendici, koji je i dao neki rezultat, a s obzirom da nam je farbe ostalo,
Feridu sinu ideja da je iskoristimo tako što ćemo pored imena našeg sela
nacrtati i oveće mjesec i zvijezdu.
I dok smo mi tako sjećanju na 3.juli dali dodatni
obol, pri čemu naš amanet ostaje isti, neki drugi su pominjali sutrašnji datum.
Ranije je to bio praznik, dan kada je maleno Tjentište bilo centar velike Jugoslavije.
Prošle godine je obilježen dolascima većine od nas koji smo preživjeli napad na
selo. Ove godine su sve to samo prisjećanja, uzdisaji.
***
Ništa što se u logoru dešavalo nije slutilo da
bi današnji, ili sutrašnji dan imali i neko drugo obilježje. Male slutnje daje
pojava Šemsovog džipa.
Očekivali smo mi njega, ali ne tako brzo.
Pogotovo, ne da će nas posjetiti drugim razlogom. Mi, još manje da će se to potrefiti
s godišnjicom pada Trošnja. Godišnjicom, koju sam se nadao kako ćemo je
obliježiti tamo, negdje između Zelengore i Vučeva, i na način koji bi se
približno jednako pamtio. Ipak, kada god mislima odem u tom pravcu, dio ih
prošeta do Muse. Za koga stalno slušamo kako je dobro, zbog čega mi je drago da
smo se vratili, zbog svega drugog mi je žao.
Svejedno, od jutros su mi se misli i
prisjećanja stalno sudarali, a pojava slutnji se razvodnjavala na dobre i loše.
Odgovori su bili u džipu...
Postrojeni smo. Prvi put od Ćuzinog
komandovanja i našeg povratka.
Šemso je jedini govorio. Ali, Zelengoru ni
pomenuo nije, osim - da će pričekati!?
Uvod poduži. Sigurno, ne bez razloga. Manje
nas je zanimao dio u kojem se osvrnuo na trajuće političke pregovore u Ženevi,
o novom primirju, mogućem završetku rata. Na neke prethodne slične informacije
još je i bilo onih koji bi kao povjerovali... Interesantija nam je trenutna
situacija na drugim ratištima. Po prvi put slušamo statističke podatke. Ne
trebamo u njih sumnjati, poznajemo Šemsa. Prvi dojam, obavezuju!
Na desetine hiljada je poginulih. Prednjače
dvije opštine: Prijedor i Foča!
Ovo je dio Šemsovog govora gdje on nije kanio
praviti pauzu. Učinili smo to mi. Obaranjem glava. Jesmo li to znali,
pretpostavljali. Neki uzeše učiti fatihu, svi uzdigosmo glave.
Nismo o ovome razmišljali ranije, sada jesmo
razumjeli Šemsa. I on je nas. Nastavlja svoj govor.
Boraca, rođenih u Foči, samo je u Sarajevu do
sada poginulo više stotina. U i oko Goražda, također. Desetine nas je izginulo
oko Zenice, isto tako i u Tuzli, imamo poginulih i u Travniku, Mostaru,
Konjicu, Jablanici, čak i u Krajini!
Zamišljeno slušamo i o brojkama dobivenim od
naših ambasada. Nema zemlje u Evropi koja nije prihvatala izbjeglice, a u
svakoj je i Fočaka. Kao primjer je navedena Kraljevina Luksemburg, od ukupno
pedeset prihvaćenih izbjeglica - dvadeset pet je naših. Polovina.
Onda, ni ne čudi da nas je u Bosni, u svim
krajevima. Još manje, a što Šemso i iznese kao pojašnjenje, što nam je brigada
kakva jeste. Od dvanaest hiljada vojnosposobnih Fočaka, već je poginulih preko
dvije hiljade. Pretpostavke kazuju da je isto toliko u inostranstvu. Nekima je
ljepše u Goraždu, Sarajevu, Zenici... Odatle nas je sada - ovdje manje od
hiljadu i po.
Ali, ma kako nas i ova informacija u trenu
zaboljela, nadjačaće je odmah jedna druga, usputna činjenica. Ako nas je samo
hiljadu i po, bar znamo da smo, na neki način, i - probrani. Protrešeni smo
kroz sva rešeta, dakako je ono najbolje ostalo. Najmanje ćemo mi sumnjati u svoju
snagu, ali...
Ima Šemso još statistika. Zajedno s
Trnovljacima, Kijevljanima, četom iz Ljute, računajući svakog čovjeka, člana
Komande i kuhara, ovdje nas je tek negdje oko dvije hiljade i stotinu. A linija
koju zajedno branimo, nekih sto dvadeset kilometara. I ne bismo mi uzdahnuli,
da ovo Šemso ne uporedi sa, za primjer uzetom situacijom u Visokom. Što jedan
naš čovjek pokriva, tamo je na raspolaganju sedam ljudi!
Sada je Šemso napravio pauzu. Bez potrebe da
ijednu riječ ponovi.
Dovoljno, i sasvim jasno je taj podatak iznesen,
da može lako prijeći i na glavni dio svoga govora. Uz još jednu napomenu, za
mene iznenađujuću, dosad nepoznatu, i mi imamo svoje „kosovce“!
Od njih je došla vijest da četnici spremaju
širu ofanzivu na ovim prostorima. Isto potvrđuju i naši obavještajni podatci,
već su i uočene povećane koncentracije četničkih snaga.
Ono što se ne zna, osim tačnog dana početka,
jesu i tačni pravci napada. Iako se donekle mogu pretpostaviti, jedino sigurno
je da utvrdimo sve linije.
Sada se moraju zanemariti još neke došle
okolnosti. U vrijeme dok se mi pokušavasmo probiti Zelengori, stotinjak je
ljudi otišlo na odmor. Među njima i sam komandant Fehim Bibić. Potrefilo se
tako, ovo mu je prvo odsustvovanje. Majka mu, koja je u Jablanici, teško se razboljela.
Sudbina, uvijek ima svoje pravce, svoje datume...
Svejedno, plan odbrane je, dakako - jedan
jedini. Svo ljudstvo će morati izaći na liniju. Prvih se dana očekuju najjači
napadi, najbitnije je njih odbiti. Poslije se, možda, mogne i manevrisati. A i
vratiće se ovi s dopusta.
***
Komandanti bataljona, pravaca, odmah kreću s
realizacijom plana odbrane. Danas i noćas, pekare će raditi punim kapacitetima.
Hljeba se mora napeći za nekoliko dana, a odmah krenuti i s izmještanjem i
kuhinja i pekara.
Ne znamo koliko će trajati četnička ofanziva,
ali znamo da smo od ujutro svi na Varizima. Svi, od Ćuze do posljednjeg
pozadinca!
