Ašik ostah na te oči,
na te divne tamne
noći.
„Oj, kaduno, kono
moja,
ne ishodi na pendžere.
Ne ishodi, ne prkosi,
nemoj da te đavo nosi.
Tvoj me pogled
izaziva,
mome srcu ne da mira.
Jest, tako mi
Ramazana,
biće bruke jednog
dana;
23. i 24. septembar 1993.
U dvor ću ti
provaliti,
sto ću čuda načiniti.
Da odaju nađem tvoju,
u njoj tebe, kono,
ljubav moju.
Izgrist ću ti usne
rujne
i obraze tvoje bujne,
ispiću ti oči čarne,
mome srcu grdne rane.
Ispiću ti oka oba,
bićeš moja, sve do
groba!“
/Osman Đikić/
Narednih nekoliko dana prođe mirno. Čak i mirnije
nego se to tom riječju može kazati, a s obzirom na sve prethodne.
Kako su dani prolazili to sam i ja sve manje
šetao okolo. Uglavnom sam se držao prostora između baraka, kina i Ameline zgrade.
Amelu mi se ponovo nije dalo vidjeti.
A onoga mališana, onoga junaka o kome pričah
svakome za koga sam pretpostavljao da me hoće saslušati, uspjeh jednom. Osmijehnuo
mi se, onako dječački slatko, samo da pokaže da se znamo, a da niko sa strane
ne bi bio u stanju pogoditi i otkud se znamo.
Htio sam ga zagrliti, poljubiti, ali sam odustao.
Ovako je bolje. On se samo igrao, u inat ustašama. Pokazujući lice pravoga
Bosanca. A ja sam samo slučajno sve to gledao. Ili, nisam slučajno?
Prvi put zažalih što sam dnevnik ostavio u
Voljevcu. Osjećanja koja je probudio moj drugi susret s malim Amerom, posebno
ona toga dana, nisu smjela čekati moj povratak u Voljevac.
Posudio sam od Mufa rokovnik u kojem ću sažeto
zabilježiti sva protekla dešavanja, pa ih poslije samo prenijeti.
U rokovniku ima prostora da nastali mirniji
period dijelom zaokupim pisanjem nekih novih stihova. Glas o tome da mi to kao
basta stigao je prije mene, sada se još i širio. Tako stizaše prve narudžbe, o
stihovima na imena raznih cura širom Kampa. Ne odbijah ih, jer se nadah da će
stići i narudžba kojoj se ja nadam.
A usput sam vježbao, jer već dugo nisam znao za
inspiracije za ljubavnu poeziju. Vježbao sam, i pisao posebnu, jedinu sasvim
iskrenu pjesmu. Ako mi se posreći da je uručim Ameli. To nije do mene, a ono
što mogu je obećanje koje sebi dadoh, nikojoj drugoj neću dati stihove njoj
posvećene.
Pa, vjerujem valjda da ću još dolaziti!?
***
U Mufa sam počeo malo sumnjati. Povjerih mu
jednom to, čak ga odvraćajući.
Rekao sam da on nema jake razloge da sve ovo
napušta, da je on u ratu dao koliko mnogi neće, da je korisniji ovdje nego će
tamo biti...
Prekinuo me je, pokazavši spremljen svoj ranac.
Dodao je kako se vidio s nekim ljudima iz bolnice, obećali su mu javiti čim
prvo vozilo bude išlo ka Voljevcu!
Ja odmah misli dobacih do Kruščice. Nisam mogao
biti siguran da me oni još čekaju, ali sam svejedno želio da to vozilo čim
prije krene. Ako bi i bilo da sam slagao, opravdao bih se time što bih ja
iskočio u Kruščici iz vozila, što bi dakako bilo vrlo romantično. Još
romantičnije bi bilo ako bih stigao na vrijeme, jer bismo sigurno usput morali
negdje zakonačiti. A mali bi morao biti umoran od puta...
A ovdašnje djevojke?
Sada je kasno. Ferida, koja je Mufu „pristala“
biti snaha, još i prije nego smo se upoznali, za koji dan odlazi u Hrasnicu!
Sem toga, ja sam već napravio pogrešan izbor.
Čekao sam Amelu, koju nikako da sretnem. I, pisao stihove...
I, neprimjećivao druge. Osim jedne, koju nije
bilo moguće ne primijetiti.
Adisa je bila najljepša djevojka u cijelome
kampu, Jablanici, cijeloj Hercegovini. A onda, ja kod nje nisam mogao imati
nikakvih šansi!?
Zapravo, o njoj nisam smio ni da razmišljam. Da
me sudbina jednom ne prevari!
Jučer sam Čoka vidio prvi put, a za danas smo se
nekako dogovorili da se popodne nađemo ispred baraka. Ne nasamo, s nama će biti
i Samir, te još jedan momčić kojeg sam ovih dana upoznao. Dževad Hećo je
Fehimin brat, a ono što sam o njemu za kratko vrijeme shvatio je da se
razlikuje i od Čoka i Samira. Suviše je tih, povučen, da se čovjek zapita otkud
u njihovom, pa i u mom društvu. Ali...
Jučer je s nama bio još jedan, više dječačić.
Njegovo sam prisustvo objašnjavao drukčije, bez obzira što je mirnoćom bio
sličan Dževadu. Njemu je, kao i svakom klincu, uvijek godilo društvo malo
starijih. A Čoko i Samir su to korisitli, da treniraju svoj ne baš miran duh.
Svako malo su Adisu psovali sestru!
To je uobičajeni ulični vokabular, ali su
pokatkad znali pretjerati. Znao se i Adis naljutiti. Meni ga je donekle bilo
žao, iako sam sve mirno trpio jer mi je bitnije bilo zadobiti Čokovo
povjerenje! Mada, nije ni bilo razloga da se miješam. U pitanju su mladalački
hirovi, ne bilo kakve pretenzije. Adisa je od obojice starija dvije, tri
godine. Što će reći da bi takav način zezanja bio jedino meni primjeren. Ali...
Ja sam u svojim nakanama uspio, neko
prijateljstvo je s Čokom na pomolu. To sam uspio, ali nisam mogao odmah da idem
za njim do zgrade. Već, s onom trojicom pred barake.
Tu se Samir promijenio, smirio. Adisu više nije
pominjao, a malom Adisu je laknulo. Pa opet, uglavnom se držao moga društva...
***
Kod Mufa se svunoć pilo. Ja sam s pićem miješao
razna osjećanja. Osjećanja miješao, a u piću pretjerao.
Svanulo je jutro u kojem sam najmanje želio čuti
haber iz bolnice. Glava je boljela, jedino joj je dobro bilo na krevetu.
Supicu sam jeo i doručku i ručku. A onda je Mufo
donio „par kapi za popravak“. Poslije se moglo i jesti, a pred večer i izaći iz
sobe.
Sjeo sam na pozidu, spreman da upratim spuštanje
akšama. Slika je to koju ne gledam prvi put, ali uvijek su neki drugi osjećaji.
Sada mi je uz lagani povjetarac glavi bilo lakše, a ovo je bilo vrijeme kada
ispred nema nikoga. Tek poneko negdje u komšiluk ode, ili se od nekuda vrati.
Kao što je Adisa!
Vraćala se iz grada. Možda je i žurila, ali je
zadnjih tridesetak metara prošetala najtiše što je mogla. Kao na modnoj pisti.
Da sam vjerovao u njenu ljubav, još bih i pomislio da je zbog mene.
Osmijehnula mi se. Ili, nazvala „ćao“. Ili,
oboje...
Očito da nisam bio sasvim trijezan, pa brzo padoh
pod neki nestvarni osjećaj.
Njena je soba prva do ulaza, lijevo. Upalila je
svjetlo. I, došla do prozora.
Željela je provjeriti da li sam još na pozidi!?
Ja sam je promatrao krajem oka. S oba nisam smio
gledati, iako je čekala desetak sekundi.
Odmakla se korak-dva nazad, te počela raspletati
kosu. Kao da tek hoće, da se tek sprema za grad, a ne kao da se maločas
vratila!
Potrajalo je to. Ne znam koliko, ali znam da sam
se ja pokušavao ponašati kao da me to nikako ne zanima. Mada, iako sam
prethodno bacao pogled samo jednog oka, nisam mogao ne sjetiti se da sam do
njenog dolaska par puta ustajao i dao se na povjetarcu prošetati desetak
koraka.
Taman mi je bilo vrijeme. Šetao sam lagano,
gledajući ispred sebe i u nebo. Do mjesta gdje se okrećem. A onda isto, do
dva-tri koraka do pozide. Tu sam zastao, i na Adisin prozor bacio drugo oko.
Vidio sam da s nekim razgovara, s majkom ili
bratom. Nebitno, nek je još raspletala kosu.
Znam da neće vječno, a ni ja nisam mogao biti
bezobrazan i čekati da završi. Vratio sam se na pozidu.
Dok sam sjedao neko upali vanjsko svjetlo. Istog
se časa ugasilo ono u Adisinoj sobi.
Tako i treba, vrijeme je za sjedeljke i druženja
ispred. Ne vjerujem da će Adisa ni večeras izaći. Inače nije tome sklona, više
joj prijaju šetnje gradom...
Ali su tu Samir i Dževad. I mali Adis. Mislim da
je dobro da mu ovdje ne psuju sestru. Znam da Adisa nije kosu raspletala zbog
mene, ali sam isto tako siguran kako to ni ne radi svaku večer!
Jablanica,
grad