Cvijet capti na
gradini, zumbule,
kao sunce na vršini,
zlato moje!
Nije cvijet na
gradini, zumbule,
no je momak i
djevojka, zlato moje!
27-29. septembar 1993.
Gledaju se, igraju se,
zumbule,
ko je ljepši, a ko
viši, zlato moje!
Momče više, cura
ljepša, zumbule,
a ja manja, a ti veći,
zlato moje!
Ne smijem ti ništa
reći, zumbule!
I drugo odbrojavanje dana se oteglo. Oteglo, mučninom svoga približavanja.
Prvi put je bilo sve jasno. Keči su trebali
naići, ja im se pridružiti, usput se ispozdravljati s kime stignem.
Ovo sada je drukčije, niti znam do kada, niti
kako. Neću da sumnjam da ubrzo neće biti tog vozila. Da sam htio sumnjati,
valjda ne bih ni čekao.
Imam li pravo sumnjati u drugo, šta će Mufo
odlučiti? Jednom ga pitah, čuh da je već odlučio. Pravo nemam, ali me podvijest
tjera!
Sebe zamisliti da odlazim nije mi teško, uradim
to kada hoću, dovoljno mi da na trenutak zatvorim oči. Kako će izgledati Mufov
odlazak, to ću ipak morati saznati.
Proba je bila...
Feridu smo ispratili. Vidio sam još jednom kako
teku suze na rastanku. Nisam vjerovao da ću i ja, ali podlegoh osjećanjima
ostalih.
Tek pošto je otišla zamislih se nad onim što sam
vidio. Otišla je u Hrasnicu, tamo gdje bi joj trebalo biti bolje, a plakala je
kao da nije tako. Plakali su i svi za njome. I nije bitno kuda se ide, već šta
se napušta. I nije rat samo na linijama, u rovovima, rat je svugdje gdje žive
osjećanja. U rokovnik požurih zapisati kako se drugovi iz djetinjstva, oni
školski, pamte dugo, vjerujem da pravi drugovi iz vojske, s kojima se godinu
živi skupa, i duže zadrže u sjećanjima, sada se usuđujem reći da ovi ratni, bez
obzira na okolnosti upoznavanja, ne zaboravljaju se do kraja života.
Upisao sam još nešto u rokovnik. Bio sam ljut na
sebe.
Noć ranije se nađoh par trenutaka nasamo s Feridom,
pitah je jesam li imao šansi. Iskreno je priznala, priča jest krenula ranije,
ali od dana kada sam došao, kada me je vidjela i upoznala, čekala je da je
pitam da pođemo. Nadala se. Uzalud.
Meni je ostalo da se probam našaliti - vjerovao
sam da će se moj boravak ovdje završiti s planiranih desetak dana, zbog toga se
nisam pokušavao vezivati. A privlačila me je, u tome se nisam šalio.
Šta kontam s Amelom, to još krijem. A zbog
saznanja da sam propustio jednu izglednu priliku, u duši sam žalio.
Nije bilo korektno da zaplačem tek tako. Međutim,
nije ružno uz druge pustiti par suza. Ko zna, put će me jednog dana navesti na
Hrasnicu, a sa sudbinom se nikad ne zna...
Cijeli dan sam razmišljao o Feridi. Sabrao sam
stečene utiske, sigurno je bolja djevojka nego Amela. Još sam i ja njoj bio
drag, a ova me i ne zna. Pogriješio sam, shvatio sam, ali pravo na kajanje
nemam. Ne znam ni da li bi bilo smisla ako je nekad ponovo sretnem, da je
podsjećam na naš kratki razgovor. Možda mi je i povjerovala, ali ja znam da sam
i lagao. Za nju nisam imao vremena, a tražio sam ga gdje ga je bilo manje.
Osim toga, zaboravio sam i Kruščicu. Podsjećao se
samo kada bih ovdje gubio nadu.
Da ne sudim skroz loše o sebi, tu je Sanela.
Prema njoj sam bio sasvim iskren, pošten...
***
Tu noć sam sanjao lijepe snove. I želio sam da
stigne taj haber iz bolnice.
Sljedeće noći su snovi bili ružni. Ali, haber je
stigao.
Da se Mufo nije šalio vidio sam po izlasku iz
sobe. Ramizovo ozbiljno, ujedno i tužno lice nije ostavljalo dilema. Isto je
potvrđivano na licima još desetak onih što su tu stajali.
Na mene su pogledali kao na krivca. Iako je
izraženija bila žal zbog Mufovog odlaska, nego prijekor zbog razloga koji su do
toga doveli.
Činilo mi se da je moj izlazak svjesno izvukao
još desetak znatiželjnih. Očito je vijest došla dok sam ja još spavao, a da
obiđe cijeli kamp nije joj dugo trebalo. Kao što neće potrajati i da se
proširi. Mogao sam se kladiti kako će u roku od najviše pola sata tu biti i
Fifa, Salihović, Fadil Makaš, te još neki koje sam u ovih dvadesetak dana stigao
upoznati. Još nisam saznao koliko je do polaska, ali znam da mnogi neće htjeti
propustiti taj trenutak.
Zbunjen sam obavio umivanje, bez riječi sam
doručkovao, pri čemu prvi put nisam pojeo više od šestine hljeba, a po izlasku
iz kuhinje sam tužno posmatrao Fifu i ostalo društvo koji su se nazor već
počeli pozdravljati s Mufom. U prolazu sam čuo kako je Mufo predradnje završio,
sredio je papirologiju, koja i jeste bila njegov dio posla, uredno predavši
Ramizu magacin.
Uzeo sam i ja svoj, također davno pripremljen
ranac, i pridružio se ostalima.
Scena je postala još tmurnija. Mufo se držao bez
suza, ali se činilo kako će zaplakati svake sekunde. Ramiza, također, siguran
sam da nikada sličnog nisam vidio. Do jutros je djelovao kao da je uvjeren da
se ovo neće desiti, da će se Mufo predomisliti. S druge strane, Nezir je sada
bio taj koji je morao da tješi obojicu.
Fifina emotivnost nije čudila, ali sam svakako
očekivao da će manje plakati. Rođenog brata nije imao, sada tek shvatam zašto
je baš on insistirao na onom bratskom društvu. Međutim, nije predvidio dane kao
ovaj...
Možda je dobro da je ovako iznenada. Vidim da su
Salihović i Makaš zbunjeniji nego i Rokša, doduše i manje emotivni nego Fifa.
Slično izgleda Fudo, te još par tih nekih muškaraca, gdje mi se posebno doima
jedan Ivica, Hrvat koji nije ni u ustašama, ni u zatvoru, a za kojega samo čuh
da je protjeran iz Fudovih i Samirovih krajeva, skupa s ostalim Bošnjacima.
Došavši ovdje ne žali se što do Splita nije stigao, još manje se hvali time što
nije završio ni u HVO, pa ja uzeh nekorektnim da se raspitujem zbog čega nije
ni u Armiji.
A potpuno nepotrebnim bi bilo raspitivati o
drugom Hrvatu među izbjeglicama, čije ime Zlatko Tepavčević moguće neće nikada
ništa značiti najvećoj većini svih nas koji ga tek ovdje upoznasmo, ako ga
budemo i pamtili biće to po nadimku koji mu se nekako priši a na koji se sasvim
mirno odaziva, bez da ćemo i tada mnogo razmišljati kako je u ovim danima biti
- Karadžić! Dok se ne naviknem asocijacije će me vući ka Grepku, gdje upoznah
prvog „Karadžića“. Za toga se nisam čudio, dovoljno je bilo znati da je bio jedini
pravi magarac kojeg je naša brigada imala, odnosno dovoljnije i samo to što je
bio magarac. Možemo se hvaliti kao brigada koja je imala više nego dovoljno
konja, koje smo i značajno koristili, pa je jedinom magarcu i trebala neka
posebna uloga.
Ne znam hoću li baš tako uvesti u dnevnik, ali
nalazih neku sličnost. Zlatko je bio iz Čapljine, a dospio je ovdje. Za razliku
od Ivice njega nisu protjerali četnici već ustaše. Čak je prethodno iskusio i
sve surovosti ustaškog logora, ali svoja „ubjeđenja“ nije mijenjao. Ta njegova
ubjeđenja nikom ovdje nisu poznata, mnogo je istine u tome da se o njemu niti
šta zna, niti će se saznati. Ostaće na onome što se vidi. A to je njegova
neurednost, arhaičnim rječnikom rečeno peksinluk koji je nadilazio i nesporno
teške ratne i izbjegličke uslove. Izvirao je iz njegove neravne i prošarane
brade, a puno ozračje nalazio u njegovoj odjeći za koju je lično vjerovatno
pretpostavljao da ne treba nikako, ili sasvim rijetko prati i mijenjati.
Nasuprot ružnoj vanjštini, ono što je bilo
vidljivo od njegove unutrašnjosti čini skladan kontrast. Naravi dječje igračke,
inteligencije najvećih filozofa i mislilaca, na sve je bio ravnodušan a opet
uvijek spreman na neizostavan komentar. Najčešće ga je bilo nemoguće razumjeti,
ali poznavajući ga lahko je znati da je uvijek i u pravu. Je li to prava riječ i
za ovaj trenutak nisam siguran, ali se ne mogu oteti utisku da se upravo on jedini
ponaša drukčije od ostalih. Sasvim normalno. Mufo odlazi, on je došao ispratiti
ga...
A žene, nane i djeca koji su izašli uvjeriti se u
to šta su čuli, bili su raspoloženja sličnog Rokšinom, Fifinom, Fudovom.
Vjerujem da bi se moglo naći par njih koji se, iz ovih ili onih razloga ovome i
raduju, ali je tih definitivno vrlo malo.
Dvije sigurno nisu, Fehima i nova kuharica, koja
je zamijenila Feridu. Još dok sam bio na doručku primijetio sam kako tiho
sipaju mlijeko i dijele hljeb, a da su bile spremne gađati svakoga bilo čim,
kutlačom ili nožem, da je rekao bilo kakvu primjedbu...
Nisam mogao na Mufa biti ljubomoran, ali sam ja,
suprotno kako bi trebalo biti, bio sasvim u drugom planu. Sa mnom su se došli
posebno pozdraviti jedino Samir, Dževad i mali Adis. I opet je prvoj dvojici
bilo žalivije Mufa!
Uzalud sam pogledom tražio Adisu, uzalud sam se
sjetio i Amele, zalud registrovao kada je Sanela došla sa nanom i snahom
pozdraviti se s Mufom, tek usput i sa mnom. Još uzaludnije se sjetih da je
Ferida u Hrasnici...
Mufo je bio taj koji odlazi, koji se ispraća.
Mufo je taj koji je i iz mene izvukao jednu suzu, u času kada se opraštao od
malog Alena!
Sjetih se tada i ja svog Amera, ali on sada nije
ovdje. Osmijehnuh se, pomislivši da se baš sada igra, neke sebi drage igre.
Prekidaju mi misli, Ramiz govori da je vrijeme da
se krene. Mufo se izvlači iz gomile, kojoj još jednom podiže ruku u zrak, isto
čini sa kuharicama, za kraj ostavljajući samo Fifu i odabrano društvance.
Ja sam se već pozdravio s kime sam htio, a ne bi
ni bilo smisla da se s Fifom pozdravljam poslije Mufa. Ipak podižem ruku u znak
pozdrava svima, tek pogledom još jednom obišavši upravo kuharice, te onu
trojicu dečkića.
Samir mi je namignuo, uzvratio sam.
Ramiz nas jedini prati. Prethodno je pozvao sve
ostale da se raziđu.
***
Mufo se u bolnici zadržao duže od sata.
Za to vrijeme sam ja dosta mirno pričao s
Ramizom, gdje se uglavnom on prisjećao prvih dana druženja s Mufom, nekoliko
puta ponavljajući da boljeg, vjernijeg druga imati neće. Odmah se dopunio, kako
mu je s jedne strane i drago.
Obojici je već počelo dosađivati što ih se
poluprijezirno gleda. Zaboravljeno je i da je Ramiz bio među onima što su u
Gacku pokušavali nešto organizovati, posebno to da je Mufo već ranjen. A i
ovako, najredovniji su na pozive iz Civilne zaštite, išli su i na kopanje
rovova, i na ispomoć u izvlačenju poginulih, kasnije njihovom sahranjivanju.
Također su nekoliko puta privođeni od strane vojne policije, maltretirani u
zatvoru i na saslušanjima. Podvukao je da je i to dobrim dijelom utjecalo na Mufovu
ovakvu odluku...
A Mufo se iz bolnice vratio ljutit. Doduše,
odmah je rekao kako je potvrđeno da vozilo ide, ali i da se ne zna koliko će
kasniti.
-
Ništa, ja ću se,
onda, sad lijepo s vama pozdraviti, i sretno – Ramiz je spremno reagovao – a
ako se put odloži za ujutro, nemojte se ovdje mrznuti, šta ja znam... Ja jesam
planiro djecu prebaciti u onu sobicu, ali za večeras neću. Kao što sam i reko Salihoviću
da ću sam durati koliko mognem, da ja pomoćnika neću dok ne budem siguran da
Mufu otud ne vrate. A i tako, nikad niko neće moći Mufu da zamjeni.
-
Ne sikiraj se.
Čuvaj se i ti, stari – Mufo pođe s opraštanjem od najvjernijeg druga – idi
odmaraj, a za nas ne brini, mi se ne vraćamo kad bi cijelu noć čekali ovdje. Od
povratka - nema napretka.
Suza nije bilo. Shvatam, oni su se već i
oprostili i isplakali. Ćutke Ramiz ode, ćuteći pogledi za njim.
Jablanica,
ratna (opšta) bolnica
