57 Brojim zvijezde

Zašto svićeš tako rano,

rujna zoro s puno sjaja,

što mi budiš zlato moje

iz najljepšeg zagrljaja?

                                      17. oktobar 1993.

Što se, zoro, ne sakriješ,

i ne pustiš noć na miru,

da još jednom ljubim zlato

što mi leži na mom krilu?

Samo tihi povjetarac

nek nam svoje čari pruža,

a noć tiha, tako duga,

nek nam pruža miris ruža.

Probudih se. Glava me ne boli, ali mi nije odmah jasno ni gdje sam, ni kako sam tu dospio. Mada neće dugo trebati da se svega sjetim.

Skoro svega...

Umor je presudio. Prije toga, jedino je bilo važno da smo došli živi i zdravi, i s onim šta smo, i kako god pazarili.

Nisu povjerovali da smo sami stigli ispiti pet i po litara. Ako, bar smo im djelovali dosta svježije...

Sjetih se da sam prvi zaspao. Da sam kroz san čuo kada su za Fadila govorili da je „prava lopina“, a on dosta pohvalno pričao i o meni.

Sjećam se i da sam sjedio na kauču u kojem se sada budim, da je sto ispred bio prepun svega. Pogled na neposremljeni rusvaj potvrđuje da sam i dosta toga propustio...

U sobi, osim mene, trenutno nema niko drugi. Ostali su se razišli, a biće da su i mene budili. Tvrdo sam spavao, ali i prilično popio. Sjetih se da se i pjevalo, da sam neke pjesme i ja počinjao. U neka doba je bila ona „Zora zori, dan se bijeli...“

Gdje su Fifa, i teta-Radmila, još jedino se to pitam. Pa najrađe ne bih još ustajao, ali moram. Uspijevam otriježnjenim dijelom mozga sjetiti se gdje je toalet...

A kada sam već tamo bio, moradoh i vodu pustiti. Tada mi dođe da drugi niko u sobu nije ulazio kako ne bi mene budio!

Bio sam u pravu. Radmila je već u kuhinji, posprema haljine kojima sam bio pokriven. Nazva mi „dobro jutro“ te napomenu kako će ubrzo i kahva. Ali, da je prije toga već spremna supica!

Razmišljao sam da odem bez toga, ali osjećah da bih je tako povrijedio. Međutim, nisam očekivao ono što je uslijedilo.

Budila je i Fifu. S tim da se prema njemu nije baš prijateljski odnosila kao prema meni.

Nije ni Fifa ostajao dužan. Slušam nešto više od klasične porodične prijepirke. Radmila plače, podsjeća Fifu da ju je pred zoru ponovo vrijeđao, ponovo je nazivajući „Miloševićkom“, ponovo pred ljudima, i ponovo kada je potpuno pijan. Prijeti da će otići, da je stalno laže, naprazno obećava da se slično više neće ponavljati... Dok za sebe govori da je na rubu sloma živaca...

Fifa, umjesto da bar sada otćuti, nastavlja gdje je noćas stao. Manje vrijeđa i psuje, ali jednako krivi nju, pravda se da ga ona uvijek ovako ljuti, kada mu ne da da s mirom doručkuje, popije kahvu...

Meni je stigao objasniti da ovo nije ništa neobično za njih, da se previše ne obazirem. A Radmila me je, na polasku, pozvala da slobodno navratim kada god budem u prilici, ističući kako sam noćas bio najmirniji, najtrezveniji...

                                    ***

Znao sam zašto mi se žurilo iz kuće. Ne sjećah se jesam li pitao za Almu. Nadao sam se da je tu, vjerujući kako bi Mufo i sam rekao da je otišla.

Svejedno, umirih se tek kada je vidjeh. Iako me njen namršten pogled već pripremao za ono što će mi domalo Fehima došapnuti na uho. Za sutra ujutro su dogovorili prijevoz!

Pravio sam se da me to previše ne brine. A i šta sam mogao? Biti sretan samo zato što sam stigao na vrijeme da je ispratim. Ili da dopustim suzi da kane, i tako ostanem u Alminim očima preslab. Ipak mi je bilo dovoljno teško da smatrah najboljim to prikrivati, ne dozvoliti bilo kome da se bilo kako nasmije mome bolu...

Blago olakšanje me dočeka u sobici. Samir je stigao ispuniti dato obećanje, nakon što je neko vrijeme odugovlačio. U jednom od razgovora povjerio sam mu se kako nemam ideju za stihove koji bi povezivali vagu i vodoliju, ali da za sliku imam. Ideja se i njemu dopala, neuporedivo je bolji crtač, ali očigledno i pomalo lijen.

Ili je čekao najbolje vrijeme? Da li je pogodio? Ne znam, crtež na kojem se iz kante voda lije po jednom tasu vage meni se dopala. Naizgled jednostavna, ali mnogo više od toga onome ko je razumije.

Hoće li je Alma vidjeti? Ne znam ni to, ali će meni ovaj crtež biti podsjećanje. Na ljubav koju nemam, ali u koju vjerujem.

Iako sam to i do sada znao, zaljubljen sam u nju. Nekad je i ljubav nemoćna promijeniti bilo šta!? Ili, ovisi koliko se voli? 
Varljivi osmijeh izmamih sam sebi, shvatajući da je i ona već pokazala kako nije ravnodušna. Ona je imala mogućnost da zaustavi moj odlazak, što je i učinila!

Nemam taj osjećaj, niti moć. Preostala mi je jedino nada da se nešto može desiti samo od sebe. Da neće otići, bar ne sutra.

                                    ***

Večeras je isto društvo na okupu, samo ovaj put kod Mufa. I s razlikom što se meni nikako nije pilo. Pravdao sam se prethodnom noći, mada sam znao da Mufa i Ramiza, pa ni Fifu ne mogu prevariti. Iako, jedno nisu znali!

Koliko god sam razmišljao o Almi, toliko i o nagovještajima promjene vremena. Zvijezde su počele bježati s neba, što sam ja vidio kao slutnju kiši. A to mi se činila ta jedina nada, jedino što može Almu sakriti od spremnog kamiona.

Onda, s radošću pozdravih kada jedan izlazak pokaza kako na nebu nema više niti jedne zvijezde. Ili, ne više od pet, koliko ih upornim gledanjem uspjeh vidjeti.

U tome času je iz barake izašao Samir. Njegovi razlozi nespavanja su bili drukčiji, ali mi se pridruži na nekoliko minuta.

-          Zašto nisi tamo? – pitao je, mada je slutio oba moguća iskrena odgovora.

-          Brojim zvijezde!

-          Brojiš zvijezde!? – malo se začudi, pogleda u nebo, pa nastavi – vidiš, i to ti je dobar fazon, brojati zvijezde kada je oblačno, kada nema nijedne.

-          Nije da nema nijedne. Ja sam ih nabrojo pet. A ti, možda imaš bolji vid?

-          Možda... Ali, ja nemam razlog da ih brojim. A koliko tebe znam, nije ti to slučajno na um palo. Sto puta si reko da se ništa slučajno ne dešava?

-          Jesam. I, recimo da sada tražim inspiraciju!?

-          Zar ne bi bolja bila kada je nebo zvjezdano?

-          E, pa vidiš, prije sat-dva ih je bilo puno nebo. Ali, meni ništa da sine. Pa kontam da neće sad. A možda ih je ranije bilo previše? Šta misliš, možda je jedna i dovoljno?

-          Ako čekaš da prava ostane!

Kao i uvijek, razumjeli smo se. Ispušili smo još po cigaretu, još malo ćaskali o nebu i zvijezdama, a onda se rastali. Ja sam se vratio pijanki, a on je ostao čekati da i one zvijezde odu.

Ja više nisam izlazio. Sačekao sam kraj sijela, pa Mufu naredio da me rano probudi. Što nisam posebno obrazlagao.

Jablanica, noću