Kakva se je, ono, zvijezda
sad na nebu digla?
Ahmetova, to je kćerka
za udaju stigla.
Kakva, ono, zvijezda
sija
ko da drugih nema?
To star Ahmet svoju
kćerku
za udaju sprema!
18. oktobar 1993.
Stara majka mene pita:
„Božija ti vjera:
Šta to, sine, cijele noći,
gledaš sa pendžera?“
Vidiš, majko, onu zvijezdu
što se sada gasi?
Jedino je ona mogla
dušu da mi spasi!
Željela je ona, majko,
vječno za me sjati,
al je Ahmet hoće, samo
za bogata dati!
/Asim Ćerimagić Kubanac/
Neću doručkovati. A i tako su svi zaokupljeni
događajem dana.
Bilo je puno sličnih situacija i ranije, ali se s
ovim jedino može mjeriti odlazak Feride. To važi za Mufa, Ramiza i ostale, za
mene usporedbe nema!
Ali nada živi. Nebo se otvorilo!
To je razlog te u iznošenju stvari pomaže samo
odabrano društvo. Mufo i Ramiz su jedan par, Fudo i Samir drugi, dok je mene
dopao Ahmet. Ne mnogo teških stvari je napravilo samo po dvije ture, dok su za
one lakše se pobrinule Muniba, Alma i Fehima.
Svi su se jedino još borili s kišom, ja i s
osjećanjima!
-
Nećeš otići! –
tek jednom sam se uspio odmaći od Ahmeta, a približiti Almi.
Nije odgovorila. Ali je smiješak kazivao više od
prisjećanja svojih, istih riječi. U njemu je bilo ono nepomirljivo, koje se prenese
i na mene. Može biti da se tome i nadala, da je to i željela, ali ima obavezu da
uvažava i ono oko čega se njen otac toliko trudio, borio da porodicu smjesti na
drugo, bolje.
Otkud meni pravo da gledam u nebo? Kao sinoć u zvijezde,
nakon čega napisah stihove, koje se usuđujem nazvati sevdahom, no ne ih i predati
Almi...
Kiša je pomogla da se pred hotelom lahko
rastanemo. Oni su ostali čekati kamion, s njima u društvu jedino još Mufo i
Ramiz, te sve Almine kolegice iz kuhinje.
Kao Fudu i Samiru, ja sam mislio da mi mjesto
nije tu. Ili sam baš bio siguran da otići neće!?
***
Kiša nije stajala, ali se ni oni vraćali. Pred
ručak su došle Fehima i Enisa, odmah mi javljajući da nema ništa novo.
-
Gdje god ode,
biće joj bolje nego ovdje – još mi Fehima dobaci nešto što smatra utjehom –
trebo bi biti sretan... a ako sudbine bude, srešćete se vi opet!
Moje ćutanje je prihvatalo da je Fehima sasvim u pravu,
ali je oboren pogled kazivao kako se srce ne slaže s tim.
-
Sve je to slika
rata – i Samir je iskoristio kratak susret sa mnom – da nije bilo rata ne bi se
ni upoznali. On vas ponovo razdvaja, on vas možda još jednom spoji!
Jedina kojoj kiša nije mnogo smetala bila je
Adisa. Biće da je kroz prozor primijetila jedno moje išetavanje na prvo
smirivanje oblaka.
Otišla je nekamo u šetnju. Gdje neće ostati dugo.
Nije joj ni bilo do šetnje, željela je jedino da...
Ali, nije ništa rekla. A meni takva utjeha nije
potrebna. Zar da uzdišem za nečim što nikada ne može biti moje!?
***
Sljedeći put me vani izvuklo ponovno otvaranje
neba. Sada je to bio prolom, pljusak koji je otklanjao sve sumnje.
-
Eno se Fudo
uzvrtio, Ahmet zvao da mu ide pomoći vratiti stvari – mali Adis mi ovo reče
sasvim slučajno.
Ja nisam čekao. Niti sam i jednu, bilo ružnu bilo
lijepu riječ uputio ka nebu!
Mufo i
Ramiz su imali kabanice, meni i Ahmetu nisu ni trebale. On je već bio pokisao,
a ja nisam žalio.
Na ljepšoj kiši kisnuo nisam. Posebno, uz dodatno
saznanje kako se neka akcija sprema oko Konjica, zbog čega su i sve cestovne
aktivnosti zaustavljene do daljnjeg.
Bilo je sevap pomoći. Nije važno što je zvao
Fuda, ne mene. Nije tražio da objašnjavam svoju dobru volju. Samo sam zarađivao
sevap...
Iako, ne odbih ono što mi Ahmet dade,
zahvaljivajući mi na pomoći. Nije pušio, a otkud mu kutija cigareta nisam
pitao. Dvije cigarete su nedostajale, ne da bih sada razmišljao koga i zašto je
počastio, već da je se dugo poslije sjećam. A razumio sam i drhtaj njegove
ruke, odnosno zašto je to krio od svih drugih.
Danas neću, ali ću već sutra Almi da
protivurječim na njene ranije tvrdnje kako Ahmet nije ništa dočuo.
Jablanica, džamija
