Ja prošetah
šefteli-sokakom,
sve djevojke beru
šeftelije.
Svaka svoga šeftelijom
gađa,
mene moja ni kamenom
neće:
„Baci, draga, jednu
šefteliju,
ja ću tebi burmu i
bešliju!“
„Draža mi je moja
šeftelija,
nego tvoja burma i
bešlija!“
Iznenađujuće predvečerje, ružna i preduga, do
bolesti nezaboravna noć, te mučno i za dušu nepodnošljivo jutro, ostavili smo
uz tiha, pomirena negodovanja, pretvorena u iščekivanje da se nešto počne
dešavati samo od sebe.
Malo prije podneva jednima se i posrećilo. Svi
Jablaničani su izvedeni. Došli su neki iz 44. brigade, uporedili svoje sa
spiskom ovdje, pravi dezerteri su odvedeni, ostali pušteni.
Nedugo poslije, odlazi i druga grupa. Svi oni
kojima su „papiri“ ispravni. Opet je Mufo slobodan prije mene...
A kada je stigla grupa po Stočane, i svi ostali
se grupisasmo.
Nas je Fočaka najmanje, svega šest. I dok se s
njima sve bolje upoznajem, znajući da će nas bar pet uskoro put Dusine, odlaze
sljedeći.
Najprije Gačani, pa Mostarci i Nevesinjci...
Ostaje, nas šest! I pošto je izvršena smjena
stražara, i pošto je prošlo vrijeme ručku...
Nova četvorica nisu puno bolja, ali koristi što
je još tu samo nas šest. Sada lakše idemo u toalet, sada dobijamo svakih sat
vijest „još uvijek ništa“.
Na njihovu korektnost nismo ni mi bezobrazni, ne
pitamo za ručak, očekujemo svakog momenta da ćemo i mi biti izvedeni...
Kako se to nikako da desi, pomalo postajemo jedni
drugima dosadni. Ali, i zajedno uviđamo da sve ima sve manje i manje smisla.
Svjesni su toga i stražari, ćeliju nam više ne
zaključavaju. Do toaleta idemo kada hoćemo, protegnemo noge i hodnikom...
Na kraju, svi zajedno izađosmo ispred muzeja,
uzeti malo zraka.
-
Kakva je ta vaša
brigada, Boga vam? – vođa smjene, koji se predstavi kao Šefik, ovim pitanjem
pokaza već shvaćenu glupost nastale situacije.
-
Iz najbolje! –
ja sam se, ne znam kako, stigao nametnuti kao predstavnik naše grupice.
-
Pa, s jedne
strane bih se i složio! Eto, maloprije smo konačno dobili odgovor iz Dusine.
Vaši neće po vas da dođu. Kažu, nemaju goriva ni smjene da razvuku, ni hranu da
dotjeraju, kamoli da bi došli po vas šest! Helem, još su rekli da mi odlučimo
šta ćemo s vama!
Povedosmo priču o tome. Više smo se šalili nego
ozbiljno pričali.
Meni pade na um ono što mi je Mufo stigao
ispričati, a vezano je za njegove prve dane ovdje. Tada se do Konjica išlo brzo
i lahko, ali je tamo i na snazi bio policijski sat. Bio je u posjeti jaranu,
zadržao se malo duže u gradu, priveden je od tamošnje vojne policije. Prenoćio
je u zatvoru, potom pušten. Nakon mjesec dana dobio je presudu sa suda, da
plati kaznu od 200 dinara, odnosno 2 njemačke marke, ili da odsluži kaznu od
dva dana zatvora! Navodno je Mufo preko svoga prijatelja poručio da ga
sačekaju, ili da naravni na deset maraka, ili bar na heftu dana...
Predložih da ostanemo ovdje, da nam se unesu
kreveti, reguliše hrana, te da sačekamo da se iskupi dovoljno naših, zbog kojih
bi se iz Dusine isplatilo slati vozilo...
Šefik je pohvalio naše ponašanje, pričao nam o tim
nekim ranijim vremenima, kada su imali puno više problema. Posebno se osvrnuo na
slučajeve pokušaja bježanja, i na one tokom samih racija, kao i na ove ovdje, a
koji su i jedino mogući tu na strani koja nije čuvana, zbog visine pozide. Nismo
pitali za događaj od sinoć, a on je sumirao kako je, do sada, samo jedan uspio
pobjeći, dok je broj, uglavnom ozbiljno povrijeđivanih bio puno veći...
Ostajemo u razgovoru. Još neko vrijeme pričasmo, svako
svoje nekakve dogodovštine, dok ne dođe na red da se mi i iskreno požalimo na to
kako nam je noćas i danas bilo, osjećajući da konačno i imamo kome. Barem da nas
se shvati, razumije.
Kao da smo se svi svjesno trudili vesti priču tako
da se zanimljivost ne gubi do pada akšama. Kada se Zejnil Pekmez ne dosjeti da
upravnika ozbiljno upita:
-
A što ti ne bi
nama otključao izlazna vrata, onda kao okreno se negdje, a mi se pored tebe
provukli!?
-
Ja se baš vama
čudim, nikako da se toga sjetite!? Od kada je došao haber iz Dusine, vama su
vrata širom otvorena!
Nije okretao leđa. Čak smo se lijepo, jaranski
pozdravili.
Nas šest se usput dogovara o zajedničkom odlasku.
Dozvole nemamo, ili su nam poodavno istekle, pa to smatrasmo ispravnim. Dusina je
daleko, valja nam poraniti!
Rastanak s Jablanicom mi se primiče. Nisam želio
ovako, nisam želio sada, ali - vrijeme je.
Jablanica,
most Gazela ispod Lendave
