Pospalo dvoje i dvoje.
A moja draga na samo.
Blaga je rumen oblila,
sitna ju rosa popala.
25. oktobar 1993.
Stadoh se mislit, premišljat,
hoćul je tajom buditi,
al ću je slatko ljubiti?
Izvadih čevre iz pasa,
sitnu joj rosu pokupih,
sagoh se, te ju poljubih.
Bio je na mene red da dežuram. Odbio sam Mufov
prijedlog da me se zamijeni. I tako, spavati neću.
Mufo me više nije zaustavljao. Jeste prigovorio
da smo mogli ostati bar još jedan dan, ali...
Skupio je staro društvo. U punom sastavu.
Ipak, ja sam više vremena provodio u Samirovoj,
nego u Mufovoj sobici. Jednom sam uvratio i do Almine, pristala je nabrzinu
upisati nekoliko riječi u moj rokovnik, za uspomenu.
A kasnije, stalno sam hodao tamo-ovamo. U glavi
sam imao neke ranije stihove, ali sam uporno žudio za originalnošću...
Večeras je nebo zvjezdano. Ali zvijezde nisu sijale svojim sjajem, već svijetlile mraku da zajedno kazuju zašto Alma nije htjela, nije
mogla biti iskrenija...
Dosta su i dva stiha. „U mom srcu, mojoj duši,
Alma stanuje; Naći ću je, i na zvijezde da se zakuje!“, upisao sam, podebljavši
drugi stih, i posebno uzvičnik.
Nadao sam se da će Alma izšetati pred barake, da
ću je još jednom vidjeti. Želio sam, nadao se, njen je rokovnik kod mene.
Nisam je vidio. Ali sam skontao kako ću to ujutro
izvesti. Zapravo me najprije Samir okahrio, javivši mi da je Ramiz, iz za sada
nejasnih razloga, u međuvremenu izmijenio smjene kuharica! Samir je to vidio u
knjigama, u šta sam se i lično uvjerio.
Tako, jedino mi je preostalo da Samira ubijedim
da se napravi bolestan, mahmuran, te da zaboravi da mi je rekao za promjenu
smjena. Zauzvrat ga ja neću ni buditi na dežuru, kako on ne bi Ramizu sutra morao
davati dodatna objašnjenja.
***
Četiri je i dvadeset. Samir je otišao prileći par
sati, a ja sam se ušunjao u Alminu sobu. Znao sam tačno koje je njen krevet, te
nisam morao paliti svjetlo:
-
Pola pet,
ustaj! - pravio sam se uobičajeno
nježan.
Malo me je bunovno pogledala, ali nije pokazivala
veću zbunjenost.
Izađoh iz sobe, i sačekah ispred barake. Da vidim
hoće li ustati.
Nisam dugo čekao. Za dva minuta je stajala iza
mene, spremna poći u kuhinju.
Otvorio sam kuhinju, upalio svjetlo. Sjeo sam na
stolicu u ćošku, kao i svako drugo jutro prije. Tada bismo nekih pet-šest
minuta ćaskali, prije nego bi me ona otjerala da budim i Indiru.
Jutros je priča morala poći drugim tokom.
-
Zašto si mene
budio? – pitala je.
-
Pa, ni do sada
se nisi bunila što tebe probudim prije Indire!? – pokušavah još glumiti odsustvo osjećaja krivnje – trebala si mi sinoć reći!
-
Gdje je Samir?
-
Glava ga boli,
pustio sam ga da spava...
-
Znam da ćeš reći
da nisi znao da su Fehima i Enisa na smjeni. Nije bitno, samo ću ti reći da si
me razočaro. Kod mene, takvi fazoni ne prolaze!
Otćutao sam. Ne bi ni vrijedilo da dalje lažem.
A, još manje mi je bilo stalo do bilo kakve svađe. Što je i najbolja prilika da
joj vratim rokovnik.
Znao sam da ga neće otvarati dok ne odem. Ali sam
se nadao da će vjerovati u posljednje stihove, njoj posvećene. Poruka pjesme je
i iskrena poruka moga srca.
A tada, oprostiće mi za ovo buđenje. Valjda...
-
Zašto niste
sinoć donijeli mlijeka? – Alma je pogledala u skoro prazan sanduk, te ne
skrivajući i lično razočarenje, najavila brzu propast moga plana.
-
To mi niko nije
reko! Kako sam mogo znati? – pošto sam odmah skočio, i uvjerio se, pokazah i ja
svoje neraspoloženje, gdje sada nisam imao problema s iskrenošću.
-
A znao si mene
probuditi! Pa, još mi i ne vjeruješ... Stvarno sam razočarana...
-
Nemoj tako –
spustih nježno ruku na njeno rame – što je bilo do mene ja sam uradio, tebe sam
probudio. A, valjda je vaše da vodite računa ima li mlijeka u prahu ili nema!?
-
Mi smo Samiru
rekle... Idi, zovi Ramiza – desetak sekundi je trpjela ruku na mom ramenu.
Bila je u pravu, morao sam buditi Ramiza. Usput
sam zovnuo i Indiru.
Indira nije negodovala. Vjerovatno, zbog Alme. A
Ramizu je bilo mrsko što je zbog ključa morao ustati, dok se u početku pravio
da ne primjećuje „grešku“ sa smjenom.
O čemu je progovorio sat kasnije, na kahvi.
Našalio se s Mufom, pitajući ga jesam li od njega učio da „mašim“ kreveta...
S popijenom kahvom, potroših svo vrijeme. Nije
bilo suđeno da ga više posvetim Almi.
Pola sedam je vrijeme kada sam trebao biti ispred
baraka, spreman. Da gledam i znane i neznane, koji su me došli ispratiti, i
strpljivo čekam svoje novo društvo.
Oni nisu iznevjerili, a i kasnili su tek nekoliko
minuta. Istina, onaj jedan je odustao, ali to nije mijenjalo ništa.
Šćit, vrh na Zec planini
