Na Vratniku, pod
orahom,
voda izvire.
Pokraj vode, mlada
moma
vodu zahvata.
Njoj prilazi mlado
momče,
na b'jelu konju:
„Čuj ti mene, ljepotice,
pokraj vodice!
Natoči mi, čašu,
dvije,
iz te ručice!“ 24. mart 1994.
„Moje drago, mlado
momče,
neću ni jedne!
Ako ti je voda draga,
dođi u zoru!
Ako ti je moma draga,
dođi u veče!
U zoru je svaka voda
bistra, studena!
Uveče je svaka draga
najveselija!“
Ne
izgleda mi da je u jedinici provedena anketa, mada je izgledno kako nije ni
bilo potrebe. Na jutrošnjem postrojavanju toliko bi onih koji su željeli nešto
reći da mi je drago bilo što ja ne morah.
Posebno
mi se dopao način. Vojska se obraćala našoj Komandi, našim starješinama, Mesuda
prvo ignorišući a potom i pitajući ko je on, s kojim se pravom pojavio ovdje s
tim nekakvim nebulozama, na kraju mu govoreći da se vrati onome ko je pisao
naredbu, s našom porukom da mi nismo tražili starješina, nego vojnika.
Njegova
starješinska nastojanja nisu imala šansi, brzo uviđa rezervisano držanje naših
starješina. Što je njega više ljutilo od samog glasa vojske, a što je nama bilo
sasvim normalno.
Postrojavanje
je potrajalo, nabrojano je mnogo toga u zaštitu imena brigade, nije bilo smisla
da se javljaju koji su u duši razmišljali drukčije.
Mesud
se povukao prije kraja. Opet se je napravilo sijelo u Komandi. U zraku se
osjetilo da je drukčije nego prvo. A ishod se slutio.
***
Zadovoljan
sam s društvom otišao u Dusinu. A dolje, još zadovoljniji.
Slučaj
je udesio tako. Ispred frizeraja, trojica od nas se odlučismo zadržati duže od
pozdrava s djevojkom, zbog koje smo svi zastali. Početna, naivna priča prijeđe
u nešto konkretno. Ne samo da nas je viđala, nego je tačno znala kod koga smo
pošli, kod koga sijelimo. A i požalila se kako njeno maleno društvance osta
zaobiđeno od momaka iz naše brigade. Obećavajuće je zvučalo da njih nije briga
šta se o njima govori i misli, da one guraju svoj fazon.
Prosto
smo natjerani da pitamo hoće li biti bujruma ako sutra večer zakucamo na vrata.
Odgovor je bio u obliku objašnjenja, kako da ne zalutamo.
Njih
tri - nas tri, opet je matematika uz nas. Ostalo je na nama.
Prije
nego sustigosmo ostale dogovor je pao, sutra smo mi na drugom sijelu. A u
odnosu na staro društvo, ovaj put smo se brzo odlučili, i to na neviđeno. Kako
je „frizerka“ naglasila da su joj prijateljice mlađe, to će se Munja udvarati
koja bude sjedila desnije, a Eko toj trećoj.
***
Večeras
je gore sijelo bilo dvostruko drukčije u odnosu na ranija. Mislima smo žurili
noć naprijed, a opet i žalili zbog toga. Još smo na nepoznatom po pitanju šta
će s brigadom biti, ali je sve izvjesnije da ovdje mir dolazi. Šta god da bude
s brigadom, biće negdje drugdje. Vjerujemo, nadamo se, i ne baš tako brzo...
Svih
ovih noći je bilo ugodno, prijatno, tek tako ne možemo sve preko noći
zaboraviti. Iskrena prijateljstva su rođena, nisu isključene mogućnosti da
nekad prerastu u nešto više. Otkrivene su neke male tajne, otelo se mnogo
prikrivenih pogleda, jednih zaljubljenih i drugih ljubomornih, paukovom mrežom
je tražen spoj istih želja. Šalilo se sa zbiljom, kroz šalu se htjelo primaći
zbilji. Pogađala se sudbina kroz grah, nekad se nešto vidjelo a nekad govorilo
što se želi reći, ili čuti. Igralo se, prstena i kaiša, pjevalo se u sebi i
naglas.
Vraćen
nam je dio mladosti u ratnu svakodnevicu. Ne pjevasmo samo ratne, patriotske
pjesme, smisao dobiše i ove druge, ljubavne, koje opet počesmo osjećati.
Burekovićeva „Medina“ posta sinonim, himna naših druženja, ali saznasmo da je i
Kemal snimio cio album, dok svi zajedno bijahosmo oduševljeni Bešlićevim.
Balade „Ja se Bosni spremam“, „Grade moj“ i „Djeco bosanska“ lijepo su
nadopunjene brzim „Stani zoro“ i „Kad tad“, kao i sjajnim prepjevima Ćazimove
„Okuj me care“, i sevdalinke „Da zna zora“ u duetu s Bebekom, te pečatnom,
možda i najljepšom pjesmom koju je dosad snimio „Od sabaha do jacije“, uz čije
stihove je večeras nekima od nas i suza kretala. A to što miks sevdalinki
Muslimovića i Enesa Begovića nismo pjevušili, već samo slušali, potvrđiva da
imasmo druženja koja je teško prekinuti.
I
nećemo. Bar još neko vrijeme. Ali, jednakim grijehom smatrasmo i ne pružiti
priliku nekim novim druženjima. Neko vrijeme. Koliko je sudbini potrebno da se
opredijeli.
***
Mesudu
ga nije mnogo trebalo. I to malo vremena što provede među nama bi dovoljno da
mu se kaže kako nije dobrodošao. Ne on kao pojedinac, već ono što ga je dovelo.
Odmah
jučer bi se vratio, ali je sačekao da ponovo vozilo dođe.
Otišao
je sa svojom pratnjom, s naredbom obilježenom našim neslaganjima, našom porukom
šta i kako o svemu mislimo.
Odnio
je svoju istinu, koja se ne može mnogo razlikovati od prave. Može nas prikazati
gorima nego što jesmo, pa opet to ne bi trebalo iznenaditi Komandu u Sarajevu.
Realno je da oni o nama imaju još i gore mišljenje.
Odnio
je tu istinu koju će predočiti tamo. Ali je odnio i živu glavu. Priča se kako
je na ovom drugom sijelu bilo vruće pa uzavrelo, kako je Mesud prije polaska
želio iscenirati nešto baš takvo. A našima nije trebalo mnogo da gostu
udovolje!
Mi,
vojska stojimo iza naše Komande, jer je ona stajala iza nas, naših želja i
motiva. Nismo se ni ranije pokolebljivali pred nametanjima sa strane, nećemo ni
sada. Bez obzira što će se uvijek naći neki da vajka kako se ovaj put neće
završiti kako smo namislili.
Možda.
Ali do tada, jedinica i dalje živi. Normalno, kao da se ništa nije ni desilo. A
to znači da koji su navikli šetati do Dusine, i večeras će. Razbijanje naše
grupe nema veze s unutarnjim vojničkim događajima, već isključivo
individualnim.
Krnje
je društvo na starome, nas trojica na novome sijelu.
***
Nismo
se skupa vratili. Sutradan smo čuli kako je gore bilo na momente još otužnije,
bez obzira što je prošla priča kako smo izostali zbog sasvim drugih obaveza.
Ciljano
se mislilo na dvije-tri djevojke, kojima smo baš mi nedostajali. Izostanaka je
bilo i prije, ali tek sada ovi primjećivaše razlike, jer oni bijahoše ti koji
nešto skrivaše.
Nešto.
Baš nešto. Ali neće više. Suočit ćemo se mi. Sami sa sobom najprije, potom to
podijeliti s ovima gore. Samo nam treba vremena. Nije lako.
