Sudbina
je htjela i da se večerašnje sijelo produži. Kao i uvijek sačekali smo povratak
Medihine majke, a s njom je u kuću ušla i Hankija, Enisina i Adisina majka.
Koje, kao da su željele zateći takav tok priče. Smišljeno su se stale
nadovezivati.
I
bile odmah konkretnije. Ne najboljim smatraše kako se naš boravak ovdje
završava. Ipak smo pola godine bili tu, a nijedna se ljubav ne rodi. Ona prava,
koja bi završila brakom.
Mi
požurismo se složiti. Jedni bezazleno, drugi smišljeno. Ali i jedni i drugi,
bez jasne vizije kuda će dalja priča odvesti.
A
kada je vode žene poput ove dvije i mogla je imati samo jedan smjer. Eku, Munji
i ostalima sve bi simpatično, a meni prekasno da proničem, odnosno da se
povlačim. I sam sam prihvatio kako je to šteta, ma i dalje vjerovao da je
pomalo glupost u ovim vremenima, bez obzira što su ovdje slični primjeri
bilježeni. Možda je to potaklo njih na priču, a sigurno je i znak kako smo u
fazi rata kada više niko ne razmišlja koliko će trajati, da li će mu kraj
dočekati, ako se ikada i završi...
Onda,
nema većih prijepreka. Dovoljno je naći taj makar jedan, prvi par. Što se mene
tiče svejedno mi je, samo bez mene.
Kad
bi moglo. Hankija je brza, koliko i mudra. Navede da bi prvi trebao onaj ko je
među nama najstariji. A samo po sebi će doći da s druge strane bude suprotstavljena
njena starija kćer!
Sjetih
se nečega što sam davno rekao, svome bivšem razredniku a početkom rata
predsjedniku fočanskog SDS Radojici Mlađenoviću, ma koliko uporedba bila ne
primjerena, „U kolo ulaziš kad hoćeš, ali kada uđeš ima da igraš sve dok muzika
svira“. A očito da ovo kolo čeka razlog da stane.
Moj
pristanak. Navaljivanja su krenula i od ostalih. Zapravo, Enisa i ja brzo
ostajasmo usamljeni. Krišom oka sam smotrio malu Adisu, tražio svoj razlog da
sve prekinem. Na trenutak bih uspijevao hvatati pogled koji je kazivao neku
sestrinsku ravnodušnost. Koja konačno nadvladava i njene premladalačke snove,
ako ih je bilo, odnosno rješava je te iste sumnje, nevjerice. Za hrabrost je
bila neiskusna!
Gledah
sad Enisi u oči. Vidim nesigurnost, nepovjerenje, ali i čekanje. A naučili smo
da su muškarci ovdje uvijek prvi na potezu.
U
igri koja ne dozvoljava greške moram paziti na prvi potez. Ustati i otići bilo
bi napustiti kolo dok svira. Tek tako pristati povećalo bi Enisine sumnje, sav
teret situacije premetnulo na nju, ali s velikom opasnošću da ishod bude
drukčiji nego moje srce želi.
Adisa
jeste tu ali ona više i nije problem, koliko Alma. Grijeh bih počinio prema
njoj. Možda bi mi ona oprostila, ali ja si ne bih. Bio bih progonjen sopstvenim
grijehom srcem počinjenim, koji bih uzaludno prtio na pleći svoje sudbine.
Sudbinu
ne treba za sve kriviti, nekad je treba znati navesti. Sudbina uvijek nudi barem
dva izbora, a kada nam se čini kako su svi nepovoljni - uzvratimo sokratovski! Natjerajmo
je da ona bira, što joj mi ponudimo.
Iskoristih
momenat kada mi pažnju privukoše kazaljke velikog sata. Bile su poklopljene, na
pet do jedanaest. Ako Alma misli na mene, onda će Enisa ostati neodlučna.
-
Evo je pet do jedanaest, već je bilo vrijeme da
krenemo – uvjereno smiren preko svih se obraćah sudbini – pa da više ne dužimo,
jer nema smisla da ostanemo cijelu noć, ja evo pristajem. Sad je do Enise. Eto,
nek još malo razmisli. Do jedanaest i petnaest. Ako pristane vodimo je, ako ne -
neka nam je živa i zdrava ali je nama ići!
-
Ma nema ona šta da misli, ja sam razmislila za
nju – Hankija ovo reče više kao potpunu podršku kćerkinoj odluci koju očekuje.
-
A što baš do jedanaest i petnaest? – Enisa poče
da razmišlja.
-
Onako, to je vrijeme kada stvarno moramo poći –
to rekoh, a u sebi već cijenih kako sam možebiti previše vremena joj dao.
Dvadeset
vrlo dugih minuta. U kojima ni sekunde nije bilo a da bar dvoja usta ne
zboriše. Ponovo se brzo podsjetilo na naš izbjeglički, život koji žene ne može
voditi u kasarne, ali jače nego ranije istaknuto kako Eniz i Hankija nemaju
sinova, te kako bi Enisa bila svakako s njima za vrijeme kada sam ja tamo
negdje na liniji. Opet su mi godile i hvale o meni, mojim ljudskim osobinama, a
poče i vjerovati da bih s Enisom proživio srećan brak. Pa ipak, svako malo su
mi oči kačile veliki zidni sat.
Dok
su svi bili zaokupljeni pričom, nagovaranjem, Enisa je možebiti imala vremena
da primjećuje to moje pogledavanje na sat, s obzirom da je ona ćutala. Tom
ćutnjom je sebe smirivala, ali je polako nervirala majku.
Koja
je i sama kojiput pogledala ka zidu. A kada je pola vremena prošlo, shvatila je
da je vrijeme za nešto novo, još jedan, posljednji pokušaj nagovora.
Koji
ne bi bezazlen. Sve nas iznenadi, a mene pokoloba u smislu procjene svoje
večerašnje intuicije. Dok je ona ustajala Adisu da ide po Eniza, noćas dežurnog
u Vezi, po muštuluk, ja već zamišljah kako ćemo noćas biti dočekani u
Deževicama, s mladom.
Adisa
je bila ustala, krenula ka vratima, kada se oglasi Enisa. Možda je ovo bila,
ipak, pogrešna procjena njene majke, ma koliko da je Eniz bio tih, blag
roditelj, pominjanje njegova imena se Enisi nije dopalo. Iako uvijek postoji
mogućnost kako je nešto baš takvo čekala.
Tek,
počela je negodovati. Na tu ideju, mada još nije rekla konačno „ne“. Rasprava u
smislu da joj smeta što se drugi miješaju, uz ustavljanje Adise uzelo je još
par minuta. Potom uslijedi njeno protivljenje da sa mnom ode u drugu sobu, kao
na nekakav dogovor u četiri oka. Što se ni meni nije dopadalo kao ideja, sem što
je iziskivalo Enisino protivljenje odnijevši još jedan minutić.
A
sve je odnijelo šalu. Hankija je sve češće obraćala joj se riječima poput „Baš
si blesava, nikad ovakvoga momka“, ona kao pokušava skupiti snagu da prelomi, a
ja počeh strahovati kako će i devetnaest minuta biti uzaludno ako u posljednjem
se predomisli. No, iz razumljivo najzainteresiranijeg prijeđoh u sasvim nijemog
posmatrača. Pomirenog.
Od
svega pobjegoh mislima. Sjetih se najmlađeg brata, priče o njemu i njegovim
vršnjacima koji su nekoliko puta izvođeni na strijeljanje. Često se i ranije
pitah kakav je to osjećaj, biti izveden na strijeljanje, skoro žudih za danom
kada ću ih upitati. Ovo što sad proživljavam nije strijeljanje, ali pomirenost
jeste.
S
kojom dočekah tih jedanaest i petnaest. Iako je to moglo kriti posljednju
opasnost, ispratio sam i hod sekundare. Kada sam konačno ustao i pozvao ostale
da krenemo.
Hankija
je i dalje karala Enisu, koja se pomalo kajala što joj riječi pristanka ostaše
spučene u grlu, a Eko se odvaži zatražiti od mene da dam još pet minuta. Koliko
će Hankija predbacivati Enisi, koliko ona kajati, mnogo me nije zanimalo, znao
sam da ovo Ekovo ne dolazi u obzir.
U
tom nekom smršenom raspoloženju svi se za nekih desetak minuta nađosmo ispred
kuće. Pozdravljasmo se, situaciju koja će nekada ostati upamćena samo kao
šaljiva dopunjavasmo sjetom, tugom, onom pravom, zajedničkom, zbog rastanaka.
Još
se jednom ispodjećasmo na data obećanja, i ponovo dijeleći jednake želje za tim
nekim narednim susretima. Koji sigurno neće proći bez obaveznog podsjećanja i
na ovu noć.
Koja
će dakako biti i još produžena. Meni je u povratku odgovarati na pitanja o
svojoj odlučnosti, opovrgavati tvrdnje da bih se predomislio da je kojim
slučajem Enisa pristala, a ovdje će tražiti od Enise objašnjenja zašto me je
odbila, te možda polemisati šta može donijeti naš eventualni novi susret.
