Ja uranih jutros rano,
prije sabaha.
A djevojka još ranije,
br'jegom šetaše.
Ja joj nazvah „Selam
alejk,
dobra djevojko!“
Ona meni odgovara,
tužno žalosno:
27. mart 1994.
„Mani me se, mlado
momče,
ja sam žalosna;
Dragi mi se oženio,
kog sam voljela!
Dragi mi se oženio,
s boljom od mene;
Od mene mu prosto
bilo,
al' od Boga ne!“
Iščekivanja
su uvijek čudna. Običnija su s mislima ka jednim od dva moguća ishoda. Čudnija
kad ishod znaš, ali ne i šta ti taj ishod donosi. Nama se zna da idemo,
uvjeravamo se kako je sasvim predvidivo šta slijedi potom, ali ono čudno nas
čini nervoznima.
Da
smo se mi pitali krenuli bismo čim je naredba stigla. Neka ostane tih par
ljudi, što već mora, da se pokupi to stvari što imamo. Mi koji nismo neophodni
možemo i pješice, nije nam prvi put.
Rakija
se mogla piti i usput, ili kada stignemo. A lakše bi mislima tjerali to
čudno...
Čudnoga
ima još. Bar za neke. Ne znam kako drukčije objasniti svoje nerazumijevanje što
sam u jednome trenutku pozvan u Personal.
Da
me je logističar zvao i razumio bih, ona osamdesetdvojka mi nikad neće iz glave
izaći. Ali me ni Murat Fulurija Učo sasvim sigurno ne zove tek onako, da mi
ispriča neki vic.
Prvi
utisak govori puno. A Učo je bio baš raspoložen.
-
Neću te dugo zadržavati, niti ću te ja šta
savjetovati, do sutra možeš i sam razmišljati – ton mu je također bio takav,
ali početne riječi više nego zbunjujuće.
-
Ja i najvolim sam da razmišljam – prekidoh pauzu
od par sekundi koju je on svjesno napravio.
-
I treba tako... Ovako, i ti i ja, i svi mi smo se
ovo dosad sasvim dovoljno naratovali – nastavak mu bi još zagonetniji – koliko
je samo onih što ni metka nisu ispalili!? Kao što se ne osjeti previše kad neko
pogine, bude ranjen, znam da me nećeš bar ti pogrešno razumjeti, tako neće
Armija propasti ni ako se neko od nas skloni. Ovo ti ne govorim da misliš da ti
sugerišem, samo hoću da kažem kako možeš mirne savjesti o svemu razmisliti...
Vidiš... Vidio si koliko je ovdje, uokolo, male djece, dvije godine škole su izgubljene.
Tražili su ovi nekog iz Fojnice, nemaju nikoga. I tako, pričao sam ja s nekima
od njih, zapravo su prvo mene nudili, nagovarali. Iskren ću biti, razmišljao
sam. Ideja je i bila da se krene čim ovi snjegovi odu. Da se nekako radi
ubrzano, da se do septembra nadoknadi bar ova prošla godina. A to je mene i
najviše odbilo, meni je prenaporno. Ti si, ipak, mlađi. Imaš više energije...
-
Razumio sam, treba im učitelj.
-
Da.
-
Ti si jedini učitelj. Druga je stvar što su
okolnosti da to i nije nikako zahvalno, razumijem i to. Pogotovo, koliko je
štetno što djeca gube dvije godine, ponajprije ona kojima su to početne. I još,
posebno što se to dešava ovdje gdje uslovi i nisu toliko kritični. Problem je
jedini u jednom čovjeku, učitelju. Shvatam i da bi svako više doprinio ko bi
bio kadar raditi s tom djecom, od činjenice da je u suprotnom samo jedna puška
više. Međutim, ja im ne mogu pomoći. Trebao si im reći da ja nisam učitelj, ni
prvu godinu nisam završio.
-
Sve sam ja njima rekao. To i nije nikakav
problem. Ako se sjećam, položio si Matematiku, Bosanski, odnosno Maternji, i Pedagogiju.
Više ti i ne treba. Da rata nije bilo ti bi to dosad i završio, je li tako!
Bitno je da znaš, da možeš... E jedino je stvar, hoćeš li. A kad se rat završi,
onda ćeš dovršiti akademiju. Odnosno, odmah i fakultet. Ova praksa bi ti, znaš
i sam, jako puno koristila.
-
Sve je to tako kako ti zboriš, osim što ću dodati
da sam položio i Praksu, te pola Sociologije – ovdje sam se nasmijao, a zbog čega
sam ga i korigovao – i nažalost položio sam Psihologiju a ne Pedagogiju, koja je
na drugoj godini...
-
Ma hajde, bolan, k'o da je sad to toliko bitno, onaj
ili ovaj predmet. Ja ti još jednom kažem to da je jedino bitno znanje, a ti ga imaš.
Baška je šta ćeš ti odlučiti, i to ću ti ako treba još deset puta ponoviti: Gluho
bilo da te ja nagovaram.
-
U redu. Pa, jedino što ti mogu obećati je da ću
do sutra razmisliti. Apsolutno se slažem da bi mi savjest trebala biti mirna,
što kažeš - ako se iko naratov'o, mi Fočaci smo. Međutim, nećeš se ni naljutiti
ako kažem da bi baš ti treb'o još jednom razmisliti. Naporno će biti i ponovo
gaziti Bjelašnicu, Rogoj, Zelengoru. Savjest će nam biti mirna, postoji i nešto
što se zove stid, odnosno ponos. Meni su, ipak, samo dvadeset i četiri
godine...
-
Sve je meni jasno. Kao što rekoh, neću te ni
zadržavati ni savjetovati. Sam odluči. A ako odlučiš da ostaneš, odmah ću ja
ovog zvati. Da vidite gdje ćeš se smjestiti, da se škola odmah malo uredi...
-
Ehh... Da si me juče zvao, možda bih ja već
sređivao tu školu. Ovako, ipak ću do sutra da razmišljam. S tim da ti odmah
mogu reći - rekao sam da najvolim sam razmišljati, ali to ne znači da su odluke
koje tako donesem i najpametnije!
-
A, što juče? Da nisi i ti...?
-
Nije važno. Mada, sad nešto kontam da je i bolje
da me nisi juče pit'o. Možda...
-
Dobro. Kako ti veliš. Eto, razmišljaj do sutra.
Iako ne vjerujem da ću te sutra vidjeti kako si mi doš'o reći šta si odlučio. A
i znao sam ja to...
***
Na
polasku, na vratima sam se okrenuo, da potvrdim kako sam se s Učom odlično
razumio. Njegov osmijeh je govorio to, učinio je što su ga zamolili, a i sam
više drži do mojih razloga nego do želja mještana. Sve i kada bih se ja sada
kolebao, ne bih smio njega razočarati.
Po
izlasku, prostro sam pogled niz put. Mislima sam brzo savlađivao okuke do
Dusine. Cijeli taj put sam sabio u jedan uzdah.
Okret
prema kući gdje su moji Trošnjani bio je dovoljan da drugim uzdahom i misli
povratim, preskačući sve one okuke.
I prije nego prijeđem prag, moje razmišljanje je završeno. Može Armija bez mene, ne mogu ja bez mojih Trošnjana!
