I - 35 / Ništa se nije mijenjalo

Leg'o čoban u zelenu travu,
kabanicu stavio na glavu.
"Kiša pada, šta ću majko sada?"
Kiša pada, b'jelo lice bije,
ode čoban u bircus da pije.

Kad je čoban potrošio novce,
on se vrati da prebroji ovce.
Broji ovce, a broji i jaganjce,
od stotine nema polovine!

"Nije meni što mi stada nema,
već je meni što mi gare nema.
Aoj garo, moja ljuta rano,
i umr'jeću, prežalit' te neću!"

Trenutak, kada nam horizont nije više omogućavao vizuelnu vezu s grupom ispred, svjedočio je nečemu drugom. Iznad Vite bare, na šumovitom uzvišenju, prolomila su se dva puščana pucnja.

Reagovali smo refleksno. Bacili se na zemlju i iščekivali još pucnjave. Izostala je.

Moje prve misli su bile da na nas puca neko od ljutih Borčana, možda poznajući svoje ovce. Ali, nije više pucalo, a i ova dva metka su došla s prilične daljine, s druge strane Vite bare, suprotno od našeg položaja. Druge misli su me navodile da se ovo neko šali s nama.

Buljan je glasno izrekao svoje sumnje, da to mogu jedino biti četnici. Nisam u to htio vjerovati, no nisam ja onaj koji ovaj teren poznaje. To što sam ja pretpostavljao da u šumama okolo samo može biti naše vojske, Buljan mi pojasni da nije istina.

I - 31 / Priznanje ne treba

Sobet kupi Dizdaraginica,
vas je Mostar na sobet pozvala,
i najpotlje zumbul-udovicu.

Svak donosi pitu i pogaču,
udovica janje i baklavu.

Igraše se igre svakojake,
i najpotlje vuka i ovaca.

Vuk bijaše mostarski dizdare,
b'jela ovca, zumbul-udovica.
Za grlo je zubim' uhvatio,
prekide joj tri drobna đerdana.

Tišina mi je počela smetati, prizivati neke slutnje. Nisam naš jutrošnji polazak ovakvim zamišljao. Pod dojmovima odlaska u Vrbnicu, po povrće, gdje sam lično osjećao blagi nemir jer smo ipak išli u srpsko selo, put u Borač shvatao sam kao duži, naporniji, ali ipak vedriji zadatak.

Ozbiljnost Majorovog obraćanja prihvatao sam kao njegovu obavezu, odgovornost, ali i nešto što smo primili k znanju. Kad budemo blizu, tamo, ponašaćemo se u skladu s uputama, naredbom, ali je ovo i zadatak kojem bi se trebali radovati. Smetala mi je zato tišina, i nestrpljiv bijah da je prekinem.

Okrenuh se momku koji je išao iza mene:

-          Kako se zove ono? – rukom sam pokazivao poljanu nedaleko od nas.

-          Ljubin Grob! – odgovorio je uz osmijeh koji je zamjenjivao začuđenost.

-          Znači, to je to. Semir mi je tako nešto i rekao, samo ga nisam ovakvog zamišljao. Kad je Ljubiša Samardžić hodao po njemu čino mi se drukčijim. Želio sam nekad doći ovdje, ne u ovakvim uslovima... Gdje je, onda, Zelengora... ili je i Trebova dio Zelengore?

-          Eto je! Sad ćemo je bolje vidjeti. Zapravo, ono je Orufa, ona već pripada Zelengori.

 

I - 29 / Kašika sira

Gdje 'no sinoć sunce zalazaše,
tu mi Meho s majkom večeraše,
suha hljeba i nobe šećera.

Meho jede, majka mu ne jede.
„Što ne jedeš, moja stara majko?“  

                                                                    
„Ja sam jela jada i čemera,
što imade sve djevojci dade!“

„A šta sam joj mila majko dao?
Dvije dibe, četiri kadife,
i dva fesa, oba nakićena,
dvije ogre zlatnijeh dukata!“

Oblaci su protutnjali, zora se ubrzano presvlačila u jutarnju odjeću, postajalo je izvjesno da vatra neće trebati, sem nama da se prisušimo. Tako sam brzo zaboravio na ono što nas je snašlo u skloništu, ovo mi se sad, čak, doimalo i romantičnim.

Pripisah ovo ratu, ali i pogledah u nebo:

-          Sigurno nećemo ni ići u Borač.

-          Ne znaš ti, sine, još, šta je rat! – Alija me odmah prekorio.

 

Najbolje da šutim, pomislih, i pružih ruke da i sam osjetim vatru koja se počela širiti, razmišljajući o posljednjoj smjeni straže, iako sam vjerovao da su se oni uspjeli skloniti.

I - 16 / Ne pomažu ni tragovi

Alija se do jezera krade
da ustr'jeli utvu zlatnih krila.

Iz jezera nešto progovara:                                                           
„Nisam vila, da mi str'jelaš krila;

Već djevojka od zla pobjegnula:
Mlad me prosi, za stara me daju!“

Nismo se zadržavali. Željeli smo što dalje od Čagošte. Sad je šuma bila nešto gušća, pa smo brzo napredovali. Zaustavljamo se tek na njenom kraju.

Kratko da predahnemo, više da malo uživamo u raspoloženju koje nikad nije bilo bolje. Stigli smo se i našaliti. Tako smo svi, u očima nekog drugog, prilikom pretrčavanja podsjećali na kornjaču, divlju svinju, psa jazavičara, Mehovu kobilu...

Livadu ispred i nismo smatrali opasnom. Iako je bila duga dvjestotinjak metara, iako se s nje vidjelo još jedno srpsko selo, sve je bilo dovoljno daleko. Zapravo, pred nama bi trebala biti još samo jedna moguća opasnost.

I - 12 / Tri drveta

Šta se čuje iza grada, đido jado;
Šta se čuje iza grada, more đidijo!
 
Il' je svadba, il' je kavga, đido jado;
Il' je svadba, il' je kavga, more đidijo?
                                     3/4. juli 1992.                                                   

Nit' je svadba, nit' je kavga, đido jado;
Nit' je svadba, nit' je kavga, more đidijo;
 
Već djevojka kara momka, đido jado;
Već djevojka kara momka, more đidijo!

 

 

Zahirova kuća je bila tik uz šumu. Dovoljno nam je bilo dvadesetak koraka, da je se dohvatimo, pri čemu smo se na svaki treći okretali. Iako su stari ljudi govorili da ne valja, mi smo morali.

Nismo mogli odoljeti da još koji put pogledom obgrlimo mjesto našeg djetinjstva i svih naših radosti. Mrak je činio da nam se Trošanj čini onakav kakav je i bio, svih noći prije. Tih i miran.

Ipak, umjesto bećarca, čuvenog na daleko, ovaj put nas ispraća odvratni miris paljevina. Jedino što nam pruža jasnu sliku stvarnosti i govori da moramo dalje.

Prvi koraci u šumi trebali su značiti i naš prvi veliki iskorak na stazi slobode. Koračamo brže, ali opreznost ne gubimo. Idemo glavnim planinskim putem, zasjeda je još moguća. Nemamo izbora. Samo hrabro, samo naprijed. Idemo u borbu s mrakom, lošim putem i vremenom.

I - 11 / Bile su mirne

Pod Loznicom studena vodica,
tu se šeće dilber udovica.
 
Na njoj koša od stotinu groša,
anterija trista madžarija.
                                        
Jedne uši, a dvoje minđuše,
jedne ruke – dvoje belenzuke.
 
Gledalo je momče preko Drine,
gledalo je pa joj govorilo:
 
„Sapni puce dilber udovice;
Sapni bolje, puknuću na dvoje!“

 

 

           Akšam se konačno spušta. Počinjemo usta malo glasnije koristiti. Čujemo se, pričamo. Hrabrimo jedan drugog. Raspravljamo je li hladno, jesmo li ogladnjeli, jesmo li spremni...

             Enver nas nudi kruškama. Odbijam. Uzimam jednu od svojih. Mufo uzima jednu od Envera...

            Sve više se smračuje.

            Mrak primijetimo, spas predosjećamo!

            Svaki novi pogled na „moj dio livade“ povećava mi smiješak na licu. Šuma i livada, kao da postaju jedno. Još malo... a, onda, ustaćemo i konačno krenuti naprijed. Nadamo se slobodi, kojoj smo sve bliže...

I - 8 / Molimo se Bogu

Kada Mehmed mladi beg bijaše,
đevojka mu bajrak nosijaše.
Gore-dolje, niz široko polje,
pored Save đe padaju glave.
Povazdan mu zelen bajrak nosa,
noću spava s begom pod čadorom.

Mehmed-begu sluge govorile:
"Man' se, beže, bajraktar đevojke,
mi ćemo ti bajrak prenositi,
gore-dolje, niz široko polje,
pored Save đe padaju glave,
il' ćemo te, beže, ostaviti!"

Mlad' Mehmed-beg njima odgovara:
"Ne ostavljam bajraktar đevojke,
da biste me butum ostavili!
Duga Bosna, meni slugu dosta,
bajraktara nema do Mostara!"

                Orijentisao sam se prema visokom željeznom stubu. Tu sam tek i zastao, da smirim i srce i misli.

            Kako sam došao do ove ideje, a šta ako griješim? Zašto sam se obratio Mehmedu, je li on babu kazao da je ideja moja? Nisu se dugo dogovarali, da li im se prijedlog svidio ili dijelimo zajednički osjećaj da bismo prihvatili i svaki drugi? Još pitanja imam, ali misli trebaju gledati u budućnost.

Skrenuo sam nekoliko metara u gusto šipražje, koje smo nekad, dok tuda čuvasmo krave i ovce, kao djeca nazivali džunglom. Meni se učini kao da se od tada nimalo nije izmijenilo, a po reakcijama ostalih mogoh zaključiti kako ih nisam razočarao. Sve je ličilo na mjesto na kojem bi mogli i noć dočekati.

            Komotno se smjestismo u unutrašnjost „džungle“. Skoro potpuno okružena visokim rastinjem pravila nam je odličan zaklon. Pojas širine metar-dva, u dužini desetak metara, činio je nastavak niskog grmlja u kombinaciji s visokom paprati, a nama može poslužiti kao mogući izlaz.

I - 5 / Nije vrijeme za suze

Akšam mrače, moj prvi rođače,
a jacijo, moja posestrimo;

Pola noći, pola dobra moga,                                                                                                  
evo zore, dušmanina moga!                       3.juli 1992.                                              

Da zna zora šta je milovanje,
ne b' svanula za godinu dana,
a kamoli za dva do tri sata!

             Postajao sam svjestan da glasovi koje čujem ne dolaze iz sna. Budeći se shvatam da se događa nešto čudno.

             Kroz nekoliko glasova koji su pozivali da ustajemo jasno sam razaznavao i puščane pucnje. U momentu se podižem i izlazim pred bajtu, gdje već uznemireni stajaše babo, Mufo i Mehmed. Ubrzo iz bajte počeše izlaziti i žene, s njima i djeca, usput već upozoravana da šute.
            Za početno olakšanje dovoljno je i samo saznanje da nismo otkriveni.

         Buka, koju su stvarali rafali automatskih i pojedinačni pucnji poluautomatskih pušaka, zvučala je zastrašujuće. Toliko da, čovjeku koji je sluša u situaciji u kojoj smo mi, blokira skoro sve funkcije u mozgu. Jednostavno, podsvijest mora biti prva na potezu.

             Pogledah, kroz svitanje, u pravcu Drine. Odozdo se ne čuje ništa. Da li to samo kasne s napadom na nas, ili su uvjereni kako smo sad svi u gornjem dijelu sela, ili su ubijeđeni da nam u tom pravcu izlaza nema, ili... možda im je to cilj - da nas sve potjeraju naniže, Drini, našem neizlazu, našoj grobnici.

Nikolaj Andrejevič Čerkašin

 Ko u prošlost puca iz puške, budućnost će u njega pucati iz topa!

I - 4 / Gdje i kako

Majka Fatu kroz tri gore viče:
"Jesi l', kćeri, ubjelila platno?"

Fata joj se kroz sedam odziva:
"Nisam, majko, ni do vode došla!
Dragi mi je vodu zamutio!

Kun' ga, majko, i ja ću ga kleti,
samo stani, ja ću započeti.

Tamnica mu moja njedra bila,
sindžir-halke moje b'jele ruke,
bukagije moje belenzuke!"

              I sad bih, vjerovatno, duže pred očima čuvao likove Edhema Dede Barlova i Ferida Pekasa da mi Mehmed rukom ne dade znak kako je vrijeme da i mi malo prilegnemo, a da babo i Mufo stražare, osluškuju. Posebno raspoloženje - da i dalje prebiram po mislima, nije me napuštalo.

Nije bilo smetnji da to nastavim i u bajti.

Nismo se mogli vratiti uobičajenim poslovima. Istina, morali smo glumiti kao da jesmo. Da ne bi Srbi šta posumnjali! To su bile instrukcije Komande čete, koja je, poslije one noći, iako na nešto drukčiji način ipak nastavila aktivnosti. Rečeno nam je da se danju što više krećemo, sastajemo, razmjenjujemo informacije. Noću smo opet, samo s manjim brojem pušaka, organizovali straže. I jedno i drugo smo činili s ciljem da ne dozvolimo da u slučaju napada budemo skroz lak plijen.

            Takav život se odlikovao monotonošću, poput života u rezervatima. Srbi su nam, tek jednom heftično, omogućavali da nas nekoliko ode do grada po cigarete i druge potrijepštine. Koliko god da nam se nije išlo, radi odbacivanja sumnji koristili smo to, uglavnom šaljući žene.

            Ipak, informacije koje su one donosile nisu bile pouzdane, ni potpune. Jednog dana je odlučeno da, pored nekoliko žena, put Foče pođemo i Senad Pekas i ja.

            Kako sam prvog čovjeka okupirane Foče lično poznavao, a držao da nas još vezuje nekakvo prijateljstvo, tražio sam da ja budem taj koji će obaviti poslove u Opštini, s obzirom da nije dozvoljavan posjet više od jednoj osobi.

I - 3 / Teško se prisjećati

S one strane Plive, gajtan trava raste,
po njoj pasu ovce, čuvalo ih momče.

Momče tužno plače, još tužnije ječi:
"Svaka tuđa zemlja, tuga je golema!

U tuđemu sv'jetu nigdje nikog svoga,
bez oca, bez majke, bez brata, bez seje,
bez oca, bez majke, bez jaran djevojke!"

        Podigoh se na noge, kao da želim pogledom doprijeti do navrh sela. Kako, opet, vidim samo mrak, osjećam da pogledom obgrljavam cijeli taj kraj. Od Barice, koja je krajnje desno, do Lađenika, koji su krajnje lijevo.

           Rado bih se prisjećao nekih događaja iz ranijih godina, ali slutnja nema namjeru posustati. ipak uspijevam još jednom sebi osmijeh izmamiti. Mrak i udaljenost, sli su dva oka dovoljna da u mislima vidim i Lađenike i Baricu.

            Upravo je tako naš vod sa Stupova podijeljen u dva dijela. Zajedno s babom i braćom, odnosno porodicom, smješten sam u kuću Zahira Barlova, u Lađenicima. Za kratko vrijeme, u rođenom selu, po drugi put smo oponašali izbjeglice!

         Prvo olakšanje i prva nada su se javili kad je Sejo Barlov, komandir čete, tražio dobrovoljca koji će s Nailom Barlovom put Kruševa, sela podno Zelengore, da izvide mogućnost našeg blagovremenog izvlačenja. Inače su odranije pominjane dvije mogućnosti, od kojih je ona o povezivanju s Jelečom od većine ocjenjivana kao teža, neizvjesnija, tako se pri ovoj odluci javi nas nekoliko. Ipak, logičan je bio izbor Safeta Saja Čorba. Sem što je vrijedan i izdržljiv imao je i vlastitu pušku, a i odlično je poznavao teren.

            Što je nada veća, kažu, treba biti spremniji i za veća razočarenja. Takav osjećaj dijelismo njihovim povratkom, mada smo se, s obzirom na jaku koncentraciju muslimanskih sela tamo, nadali baš suprotnom. Njihov izvještaj je kazivao i o neorganizovanosti i gore, još napominjući i kako je situacija s hranom čak lošija nego kod nas, tako da je uočena dobra volja da nas prime bila nedovoljna garancija da se na tako nešto konačno i odlučimo. Narod bi nekako i izvukli, ali hranu i stoku... Sve u svemu, tadašnji krajnji zaključak naših komandeira bio  je: „Valja se uzdati jedino u se i u svoje kljuse!“

         Tu odluku nam je Sejo saopštio tihim i drhtavim glasom. A da u svom glasu može otkriti još više nesigurnosti i drhtavosti pokazao je već dan kasnije, kada se suočio i s prvim slučajem ozbiljnije neposlušnosti. Jasmin Jako Barlov je napustio položaj u Džikovinama, pravdajući to željom da bude uz svoju porodicu.