Alija se do jezera krade,
da ustr'jeli utvu zlatnih krila.
Iz jezera nešto progovara:
„Nisam vila, da mi str'jelaš krila;
Već djevojka od zla pobjegnula:
Mlad me prosi, za stara me daju!“Nismo se zadržavali. Željeli smo što dalje od Čagošte. Sad je šuma bila nešto gušća, pa smo brzo napredovali. Zaustavljamo se tek na njenom kraju.
Kratko da predahnemo, više da malo uživamo u raspoloženju koje nikad nije bilo bolje. Stigli smo se i našaliti. Tako smo svi, u očima nekog drugog, prilikom pretrčavanja podsjećali na kornjaču, divlju svinju, psa jazavičara, Mehovu kobilu...
Livadu ispred i nismo smatrali opasnom. Iako je bila duga dvjestotinjak metara, iako se s nje vidjelo još jedno srpsko selo, sve je bilo dovoljno daleko. Zapravo, pred nama bi trebala biti još samo jedna moguća opasnost.
O tome je i Džemo govorio, na sljedećem zaustavljanju:
- Uskoro ćemo na put koji dolazi sa Štavnja. Ići ćemo njime, kako bi se brže kretali, i kako bi zavida stigli na Trebovu. Ako nas mrak ufati, mogli bi zalutati. A ne znamo ni ima li iko na Trebovoj. Zato bi morali stići prije mraka. Ako bude koga, dobro je. Ne bude li, idemo dalje. Prema Neretvi, a onda prema Konjicu.
Nisam puno vjerovao u priču zvanu - Konjic. Razmišljali smo o tome i ranije, sami nas trojica, ali i dok smo još svi bili u selu. Uvijek mi se to činilo puno daleko. Svakako bih radije volio nekog naći na toj Trebovoj.
Prvo moramo savladati i Štavanjsku cestu. Malo me iznenedila. Čuo sam da je služila samo za izvlačenje šume i građe, pa nisam očekivao da je ovako široka. Samim tim i nimalo bezopasna!
Još nas je brinulo i što na njoj nigdje nismo mogli vidjeti nikakve tragove. Čak ni tamo gdje bi ih moralo biti. Ne bi trebali biti prvi koji ovamo idemo. Da li su ostali znali za neki drugi put, manje opasan, ili su im planovi skroz drukčiji...
Mi idemo dosta hrabro, prilično sigurno. Bez komentara.
Do raskršća. Blizu je i akšam, pa vremena puno i nemamo. Džemo i Nail pokušavaju što brže se orijentisati. Nijedan nisu sasvim sigurni. Ne pomažu ni tragovi konjske i ovčje balege, kopita i papaka. A vrijeme prolazi... a moraju se odlučiti!
Nakon desetak minuta Džemo priznaje:
- Bogami, Jazo je bio u pravu. Ovaj vodi u Vrbnicu. Moramo se vratiti!
Nije bilo vremena. Nešto smo čuli! Kako smo se, po dogovoru, uvijek držali same ivice puta, uspjeli smo za tren se skloniti. Iz šume smo osmatrali, strahovali i nadali se. Mrak je već bio osjetan, a i mi dovoljno uvučeni u šumu, samo smo mogli razaznati kako se radi o jednom čovjeku, na konju i s puškom, ali ga nismo mogli poznati, niti on nas primijetiti. Samo smo ga pogledima ispratili. S Trebove je išao put Vrbnice.
Sačekali smo povratak tišine. Zaključak je da se, najvjerovatnije, radi o četniku. Pošto mirno ide, sve nam ukazuje kako na Trebovoj nema naših.
Naš se plan mora promijeniti. Svjesni da noćas nikud ne možemo, otpa i želja da na Trebovoj konačimo. Moramo izabrati drugo mjesto. Ovo nam se činilo dosta opasnim.
***
Povukli smo se dublje u šumu. Mufo se priključuje onoj trojici kako bi što pametnije prosudili. Potrajalo je bar dvadesetak minuta. Čuli smo tihi šapat ali ništa nismo mogli razumjeti, niti smo mi ostali primijetili kakve nove pokrete putem s kojeg smo maločas sišli. Tek, kad se tridesetak sekundi ništa nije čulo, znali smo da su nešto smislili.
Nail nam je prišao i objasnio:
- Šta nam god Dragi Bog dadne... Malo ćemo naniže, do puta za Basariće. Prvi Memo, s pištoljem, a Jako, s puškom, zadnji. Skrećemo prema Basarićima. Tamo bi, valjda, morao neko biti. Ne znamo, vidjećemo. Valjda ćemo nešto čuti. Ne bude li, pritajićemo se. Negdje ćemo prenoćiti, umorni smo. U zoru, nastavljamo. Negdje ćemo se probiti, Konjic - Konjic!
Dosad su nas dobro vodili. Kako bi bilo da sad nešto komentarišemo...
Srećom, put o kojem je Nail govorio nije bio daleko. A, od Mufa sam saznao da ni Basarići ne bi trebali biti negdje na kraj svijeta. Nada da će se naš put završiti na Trebovoj, već me napustila. Ne želeći novo razočarenje pokušavao sam da ništa i ne razmišljam. Jednostavno, odlučio sam samo biti dio kolone!
Nisam se ni čudio ni divio krajoliku kojim smo prolazili. Sami prijelaz iz šume u nešto što je ličilo na livadu za mene je samo predstavljalo potvrdu da su Basarići sve bliže.
Ni to što mi se geografija okrenula, što mi se pričinjavalo da idemo suprotno od u sebi ranije stvorene vizije, nije me moglo natjerati da počnem razmišljati. Samo sam gledao pred noge, i u pete Kemure, koji je i dalje išao ispred.
Ko zna kada bih primijetio sitni korov iznad, i da li bih se ikad upitao čemu može poslužiti plot ispod, da iz korova nije zagrmilo:
- Stoj! Bacaj puške!
