Poljem se vija Hajdar-delija,
po polju ravnom, na
konju vranom.
Gleda ga Ajka, sa
gradskih vrata:
„Hajdar-delijo, i
perje tvoje,
tvoje me perje po
gradu penje!“
„Ajko djevojko, i kose
tvoje,
tvoje me kose po polju
nose!“
Nismo
baš morali čekati do iza podne, ali jesmo. Predvidio sam ja Puškaričino objašnjenje:
Trebova jeste prostrana i puna pašnjaka, ali je ispaša divljija, plus je gore
sad i previše stoke. Ovo je mirnije i pitomije, ko zna kada ćemo ovim konjima
nešto slično moći priuštiti.
Predvidio
sam, a i bilo mi je drago, i zbog sebe, još više zbog Lijevog Krila. Ali sam
morao ćutati o tome. Više od činjenice da smo odmorili nekoliko sati,
značajniji je uzrok. Vidjelo se to i na licu Puškarice. Rekao bih kako je ovo
objašnjenje i dao s tim razlogom, dovoljno ga misli muče da bi još i glasom
prizivao to što se dogodilo sinoć, tu negdje blizu.
Gledam
tog čovjeka pred posljednju rutu našeg putovanja, nastojim konačno sažeti sve
svoje utiske o njemu, ali me razmišljanja uvjeravaju kako to nikad neću
uspjeti. Prvi dojmovi su vodili ka tome da je jedan neozbiljno vedar čovjek,
neko ko se ni u ratu ne zna ozbiljno ponašati uprkos godinama koje ima. Sad ne
može pokazivati tu vedrinu, ipak mi njegovo trenutno ponašanje se čini i
preozbiljnim.
Ja
skoro da i ne znam te ljude koji su branili liniju na Radomišlju, zbog Mufa mi
je to stalno pri umu, Puškarici su oni rodbina i komšije ali se on maksimalno
posvećuje našem zadatku. Propratio je tovarenje novog konja, teretom koji je
dovde donio moj Lijevo Krilo, želio je biti siguran da sličnih problema više
neće biti. Meni je dovoljno što smo sad nas dva slobodni, ne trudim se biti od
ikakve pomoći onome koji sada preuzima moju brigu. Možda je to nešto što ipak
povezuje Puškaricu i mene, on je svjestan kako se na Radomišlju dogodilo što se
dogodilo, tu se ništa izmijeniti ne može, tako i ja prihvatam kako sam kao
konjovodac radio koliko sam znao, za ono što slijedi vjerovatno bih više smetao
nego što bih mogao koristiti.
Kolona
nastavlja put, siguran sam da niko ne osjeća razliku kao ja. Pritisak koji me
je slamao, dovodio u stanje da mrzim zadatak koji obavljamo, iščezao je.
Osjećam potpuno nove drhtaje na tijelu, tek slobodan, koristeći brojne
uzbrdice, uživam u tome kako ovaj zadatak izvršavamo. I ranije sam jedva čekao
da konačno stignemo do Trebove, sad se veselim i kako će sve to izgledati.
***
Nisam više na čelu, nisam ni daleko,
misli su mi slobodnije pa o samoj koloni i ne razmišljam. Dugo sam bio uvjeren
da moramo naići pored Jelečkog katuna, makar to Puškarica učinio na svoju ruku,
vremenom prihvatam da se to neće dogoditi.
Prepoznajem početak puta preko
Zavideža, tu smo u mometima kada mrak postaje sve gušći, vrijeme je ugodnije
ali ja i nisam sretan zbog toga. Izvjesno je kako ćemo u Trebovu ući tiho,
nećemo ni moći biti dočekani pogledima. A ja ovaj svoj dolazak tako nisam
zamišljao. Želio sam da budemo dočekani radoznalošću, i s poštovanjem, nas
desetorica, s divljenjem svi zajedno zbog tereta koje dogonimo. Slutim da će
nas dočekati tek nekoliko ljudi, magacinera, koji će se sigurno pobrinuti za
minobacače i topove, ali koje neće zanimati naše blještave jakne.
Radovao
sam se dolasku, brinuo kako ćemo moj konj i ja sve izdržati, sad kao osjećam
nezadovoljstvo što će mrak sakriti sjaj naših jakni. U momentu dok se prezirah
zbog ovih misli čuo se jedino topot konja. Otjerah nezadovoljstvo, odlučih
uživati u tom ugodnom zvuku, puno ugodnijem nego kad se gazi teritorija bliže
četnicima, uživah čak i u vjetru koji je bivao u naletima neprijatan, tjerajući
nas da zastajemo, zakrećemo glave, usudih se procijeniti kako nam nije ostalo
više od sat do ulaska u Trebovu...
Sasvim
neočekivano se prekidaju moje misli, kao i tišina mimo udara konjskih kopita i
vjetra, događa se ono što smo bili sigurni da se više ne može dogoditi.
Začu
se pucnjava. Rafalna. Ili, ipak samo par rafala. Konji se uzjoguniše, čujem ih
nekoliko koji su zarzali, ja sam u sekundi i čučnuo i ponovo ustao. Nije pucalo
blizu mene, negdje je iza, tamo su trebali i prvi zaleći, odgovoriti. Da smo
napadnuti, nedostaje mi više pucnjave. Nedostaje mi lančana reakcija, koja bi
krenula od onih direktno napadnutih. Ništa od toga se nije desilo, a ne može
biti ni da mi se učinilo.
Konačno
čujem blage žamore, a i činjenica je da smo se ipak zaustavili. Jedan od
Puškaričinih žurno se povraća, jasno je kako ide provjeriti o čemu se radi. Tek
jedan momenat sam bio u dilemi da krenem za njim, ali neću da se odvajam od
svog drugara, svog Lijevog Krila. Osim toga, tišina je opet tu, kao da pucnjave
nije ni bilo.
Nasmijah
se ponovnoj tišini, bacih se leđima uz brinu, kontam da ću tako lakše dokučiti
istinu o ovom neočekivanom događanju. Ne trebam dugo prevrtati misli, nema
mnogo opcija. Napadnuti nismo, može jedino biti da se to nekome učinilo i da je
pucao u mrak. Želim više vjerovati u to, nego da je došlo do nekog sukoba među
nama.
Moglo
je proći desetak minuta dok istovremeno ne naiđoše i momak koji je išao
provjeriti, i informacija da je po srijedi bilo nešto četvrto. Jedan od mlađih
momaka, ukoliko je ispravno ime došlo do mene radilo se o Eku Poturku, hodajući
je zaspao. Ruku je imao na obaraču, je li sanjao napad ili nešto drugo, prstom
je snažno pritisnuo. Već se pominje nevjerica da nikog od onih oko sebe nije
pogodio. Navodno su dvojica krenula da mu uzmu pušku, ali nisu mogli prići.
Morali su sačekati da ispuca cijeli okvir, i Bogu zahvaljivati da nijedan nisu
povrijeđeni.
Očekivani
žamor je nekoliko minuta ispunjavao Videž, ja nikome nisam prilazio ali mi nije
teško slutiti kakvih sve komentara ima. Koji Eka napadaju razmišljaju samo o
posljedicama, ističući neozbiljnost, dodajući kako je ona mogla prouzrokovati i
mnogo gore od kratkog meteža koji je nastao, vjerovatno neko upozorava da sad
trebamo biti još tiši, nisu linije ovdje tako guste da ne može biti da tu
negdje zvrlja neka četnička grupa, jer ko će znati gdje su se sklonili poslije
napada na Radomišlje... Znam da ima dovoljno i onih koji Ekov postupak gledaju
iz prizme uzroka, cijeli je put naporan, a u udolašku gdje smo bili smješteni
nekoliko sati nismo se svi osjećali isto. To će biti dilema u mnogim
situacijama sličnih ovoj, mogu se prisjetiti dolaska nas na Grebak, kada nas je
straža zaustavila, i mi smo tada raspravljali čiji su postupci bili ispravniji,
da li je ne zaleći odmah bila hrabrost ili glupost. Iako ne potpuna do nas je
dolje došla informacija o tom četničkom napadu, jesmo jedni bezbrižno koristili
i sunce i hlad, odmaravši malo i tijelo ali i oči, ipak je izvjesno bilo i
drugih, koji su sunce i hlad zanemarivali a brinuli o okolini, oprezu. I tu će
biti podijeljenih ocjena, neki će to nazivati strahom, neki se zaustavljati na
mladosti, neiskustvu...
Uslonjen
uz brinu upirao sam pogledom prema nebu, koje se kroz polugusti mrak naziralo,
vidio sam, možda i samo ja, neki signal mirnoće, spokoja. Kako nemam kome to i
reći, okrećem pogled prema Lijevom Krilu. Izmamih osmijeh samom sebi. Možda je
nebo zagonetno, varljivo, ali Lijevo Krilo nije. Osjetila bi životinja, šapnuh
sebi u bradu, u trenutku kad čuh da su čeoni upravo krenuli, ustajući i
uzimajući ponovo uzde u ruku.
Nisam
propustio da Lijevo Krilo pomilujem snažno po grivi, ponovim mu da ostajem na
datom obećanju:
-
Mogu moje noge još, ti si zaslužio da na Trebovu
uđeš kao paša, možda je i bolje što s
mrakom ulazimo, da je dan mnogi bi te podozrivo gledali. Takvi su ti ljudi, vidjeli
bi da ulaziš prazan, bez tovara, niko ne bi pitao zašto je to tako. Ali, znaš
šta, briga te šta ko o tebi misli, ti i ja znamo da si zaslužio jedan duži,
pošteniji odmor. Nismo daleko, stari, ali da nam još brže vrijeme prođe
čavrljaćemo nas dvojica ovako sve do Trebove...
I
ovo obećanje ispunjavam. Pri čemu se i nasmijah. Prisjetio sam se serije Tale,
scena kada on razgovara sa svojim konjem Kulašem. Smiješne su mi te scene bile
same od sebe, prisjećanje je i moralo izvući kratki osmijeh. Koji sada brzo
sklanjam, tek ispravno shvatajući Taleta. Shodno novom raspoloženju, i
nastavljam.
Prepričavam
svom drugaru ono šta smo prošli, pripomenem ono s čime nije upoznat, sve tiho,
samo njemu u grivu. Katkad i on pusti glasa, tihi rzaj koji se ne čuje dalje od
mojih ušiju.
Zapričali
smo se, pa bijah malo iznenađen kad smotasmo na krivini iza koje su se dali
nazrijeti vrhovi nekih od koliba na Trebovoj. Što je praćeno puštanjem glasova
duž kolone, uz poneki i veseli podvrisak. Čak su i neki konji glasnije zarzali.
Lijevo Krilo nije, s obzirom da sam i ja ćutao.
