Pobila se vojska
pred careve ćoške.
Otud ide, dilbere,
Muftija gazija.
Sablju paše, dilbere,
sultan Hamidovu.
Konja jaše, dilbere,
sultan Hamidova.
Pokraj Save hoda,
zelen bajrak nosa.
Pa govori, dilbere,
Muftija gazija:
„Na noge, druže,
na noge, braćo,
sultan nas zove!“
Odmor
mi se odužio. Još se ne dam zabrinuti, ali me neki unutarnji nemir tjera da se
ipak malo prošetam.
Ne
odvajam se od konja, ne ispuštam uzde, prilazim tako jednoj omanjoj grupi.
Vidljivost nije dobra, no nemam dilema da tu nije niko koga dobro poznajem.
Hoću odagnati dilemu jesmo li svraćali u Jelečki logor, odnosno prošli njegovim
krajem.
Nekoliko
sekundi gledam ta nepoznata mi lica, vidim ono što mi nije strano. Zabrinutost.
Uzdahnuh
jednom, gest koji je vjerujem jedino meni jasan, pamtim sebe kada sam izgledao
kao oni. Istovremeno otkrivam ono što mi je promaklo, ni kod jednog od njih ne
vidim pušku.
Tako
sam dobio preostalu slobodu da priupitam jesu li Jelečani. Nakon čega je došlo
i sljedeće pitanje, meni sasvim logično, ima li među njima neko od Beširevića.
Jedan
momak se podigao. I predstavio imenom.
Ferid
Beširević mi nije značilo ništa, zbog čega dodajem pitanje u vezi s poznanstvom
s Mufovima, šurom i puncem. Ferid je Muratu bratić, Mehu amidžić.
Sad
već mogu reći da smo se upoznali, a nakon što sam se i ja predstavio. Upoznali,
ali u dodatno teškom trenutku.
Ono
što su bile sumnje, sada postaje bolnom istinom. U nedavnom napadu na
Radomišlje stradali su Murat i Meho. Murat je ubijen, tijelo mu je nađeno,
ukopan je. Meha nisu pronašli, vjeruju da je zarobljen ali tamno, preplanulo
Feridovo lice otkriva kako i ne gaje mnogo nada da će ga ostaviti živog,
zapravo osjećaji slute da je likvidiran neposredno nakon zarobljavanja.
Jesam
li ja ispravno prepoznao Feridove osjećaje trenutno ostaje tajna. Naređene su
pripreme za pokret.
Činjenicu
da ovaj dio puta, do pred prijelaz preko Bistrice, ni mi nećemo jahati konje,
kao i to što su oni na posebnom zadatku, koristimo tako da spontano Ferid neko
vrijeme nastavlja uz mene.
Ne
želim odmah tražiti da mi prepriča nešto od onog što zna o toj krvavoj noći na
Radomišlju, pa iako slutim zašto su se nama pridružili puštam da mi to sam
potvrdi. Da, kao što smo mi nedavno goloruki krenuli po puške to sada čini i
njihova grupa.
Razgovor
s Feridom vodim tiho, teren i ne dopušta duže rečenice. Povezujem ono što priča
s onim što osjećam da prešućuje. Uvjeren sam kako su ta dešavanja na Radomišlju
uticala da se kod mnogih mladića među Jelečanima javi žudnja da se dohvate
bolje, ili bilo kakve puške.
Blizina
rijeke malo razbija mrak pa ponovo pogledom hvatam farmer-jaknu na Feridu, još
na livadi sam registrovao i prilično pocijepane farmerke, skoro sam uvjeren da
mu ni čizme nisu prihvatljivog kvaliteta, sve to uz glavnu razliku što sam ja
naoružan a on tek treba biti, razumijem u potpunosti doživljaj mene u njegovim
očima. Osim tuge, razočarenja zbog nedavnih događaja, pomiješan je stid zbog
lošeg ličnog izgleda sa žudnjom, nadom i vjerom da će se to u narednih par dana
značajno promijeniti. Razumijem ga, pokušavam svojim opuštenim ponašanjem
naglasiti i svoju vjeru u njegova nadanja. Razumijem ga, i vjerujem možda više nego on jer sam ja nedavno na isti način gledao u Husa Andeliju!
Razumijem
i Feridovu nevoljnost da mi kaže više detalja o Radomišlju, tek ponovih kako se
ne sjećam da je Meho bio kad sam ja dolazio, a pohvalno pričah o utisku koji je
na mene ostavio tada Murat. Iako je lice bilo izborano teškim seoskim uslovima
života, cjelokupna fizička građa, posebno ruke upućivale su kako se radilo o
čovjeku koji se nije plašio rada, odnosno nije dopuštao životnom teretu da
slomi njegova vrijedna, široka leđa. Pomenuh da je tu u koloni moj veliki jaran
Remzija Čorbo, na čijeg oca Rašida me je Murat podsjećao. Uz opasku kako
Remzija nije građom baš na oca ali svim ostalim jeste, priupitah Ferida je li
mogu na sličan način zamisliti i Meha. Možda ovo nisam trebao pitati jer mi se
učini kako se kod Ferida javi kolebanje, koliko da bude iskren. Ipak se brzo
sabrao, rekavši kako je Meho značajno nježniji, što pojasni činjenicom da je
jedinac. Manje se plašio rada nego je očinska ljubav željela ga, koliko to selo
dopušta, očuvati za vrijeme kada će se i sam početi žrtvovati za svoju djecu...
Osjetih
potrebu da malo opustim razgovor, koji se polako i bliži kraju. Ispričah mu
kako sam se našalio toga dana kada sam, zajedno sa strinom, te rođakom Hamdijom
Bećkovićem, kazavši samo da je rahmetli a izbjegavši sada govoriti o surovom
načinu na koji su četnici njemu oduzeli život, kako se to kod nas kaže „nosili
kahvu i šećer mladinima“. Hamdija je vozio fiću, a od centra Jeleča smo se
raspitivali za put prema Muratovoj kući, što se nama odužilo. U jednom trenutku
uzan put nas dovodi do jedne kuće, kada ja uzviknuh da smo stigli. Na Hamdijino
pitanje kako znam, odgovorih „Zato što nema dalje!“
Još
ćemo neko vrijeme biti jedan uz drugog, pa stižem pomenuti i drugi događaj koji
me vezuje za Majdinu rodbinu, uz pitanje Feridu zna li, pretpostavlja li o
kojim momcima se radi. Bilo ih je četiri, spuštali su se čamcima niz Drinu, i
znali su gdje su Mješaji, kao i da je Majda tu udata. Maksuz su se zaustavili,
svratili na kahvu. Nisam mogao potvrditi jesu li baš svi njoj rodbina, što je
Ferid prihvatio rekavši kako je apsolutno siguran da zna koja su dvojica,
Muardif Dedović i brat mu, jer zna da oni vole ploviti čamcima. Čuvši prezime
klimnuh glavom, dok Ferid uz pretpostavku pomenu nekoliko imena koji bi moglo
biti da su bili s njima.
Postavih
njemu pitanje u vezi momka kojeg mi je na Trebovoj Remzija pokazao. Moj kratki
opis, duža, ratnička iako plava kosa, bio dovoljan da Ferid prepozna Fahra
Nikšića. No, tek je gestikulacijom ruke, dignutim palcem iskazao svoje
mišljenje o njemu kao čovjeku i borcu. Ne, utisak je da bi on rađe govorio o
njemu nego o svemu ovome ostalom što pričasmo, uzrok što ću ostati uskraćen za
vjerovatno i nadahnutije riječi od onih koje sam od Remzije čuo leži u samom
trenutku kada sam pitanje postavio.
To
se poklopilo s vremenom sljedeće, kraće pauze. Gdje se provjerava kompletnost
kolone, podsjeća da slijedi onaj najopasniji dio, zahtijeva maksimalna tišina,
čvrst i siguran, ali ne i žešći tempo, dakle odmjerena udaljenost prema
prethodnom, a zbog čega ćemo mi koji smo s konjima ponovo uzjahati.
