Oj djevojko iz Sandžaka,
lica bijela,
zašto si mi tako
tužna,
i nevesela?
Otiš'o sam, zlato
moje,
brati jabuke,
da ti kupim, moj
zumbule,
zlatne belenzuke.
Kad se vratim pjevat
ću ti
pjesme Sandžaka,
nek za našu ljubav
znade
i stara majka!
Provjerio
sam da je Grebak gdje je bio, i da je i naša bajta na istom mjestu. Bi mi malo
i žao što se još niko nije uselio, šteta zbog njene ljepote. Kojoj se nemah vremena
ponovo diviti, valjalo mi je odmah nazad. Nisam osjećao krivicu prema konju,
odavde nam se samo skloniti, preko rijeke prije mraka nećemo, imaće se gdje
odmoriti, a zahvalan je i na onom na Kljunima.
Stigli
smo kad se kolona pravila. Usput sam malo pogledom šarao po ostalima. Na to me
natjera i jedan oštri i piskutavi glas, koji nisam stigao zaboraviti. Odmah sam
se i uvjerio.
Sutko
Bešović, momak koji nam je dosta valjao kad smo se čupali s Igmana, iz spletke
koju su zajedno bili pripremili Bekan i Munja, te noći, ipak, nije lagao.
Obećao nam se pridružiti, čak je bio brži nego sam ja i očekivao.
Također,
bio sam i na Redža zaboravio. Zapravo, njegovom obećanju sam još manje
vjerovao. Nije sad prilika da mu se izvinjavam, ali više nemam pravo sumnjati.
Da je tu samo da nas isprati, uz puškomitraljez, koji mu i pristaje, sigurno ne
bi nosio ranac. Tačnije, došaptava se s Remzijom da i njegov objesi o samar, s
druge strane, „da ne kriva“. I to liči na njega. A koliko sam dosad upoznao
Gliba, moglo bi biti kako ćemo nas dvojica svoje nositi na leđima. Neka, drago
mi je da smo se upoznali i zbližili. U sto drugih mogu pogriješiti, on se ne
pretvara, jedan je od najboljih i najčestitijih momaka koje ću imati priliku
upoznati.
Drago
mi zbog Redža. Neka je bolji nego što ja o njemu mislim. Još draže mi je što ni
on nije sam. I s njim je nekoliko novih momaka, moguće da sam neke već viđao,
da tu ima i „pokajnika“. Svejedno, nije vrijeme da se ikako dijelimo, svaki nam
je čovjek, dobrovoljac dobrodošao!
Jedno
fali da moje zadovoljstvo bude kompletno. Žao mi je što se Pezo Šefedin nije
predomislio, njemu je bliža ponositost nego pokajnost!
***
Na
samom zaduženju, malo iznenađenje za kraj. Zapravo i ne mogu reći da sam
iznenađen, više je u pitanju činjenica da se tome ne radujem, za razliku od
svega drugog.
Pritom,
prijekoran pogled magacinera ja nisam htio shvatiti kao njegov umor, već posljedica
toga što Desno Krilo nije ranije primijećen! Ali mi je bar upućen bez riječi, uz
ljutnju iskazanu jedino u drskom davanju tog što su zvali bombom.
-
Šta je ovo? – dijelom sam bio upoznat, vidio sam
je kod Mufa, valjda sam htio biti jednako neljubazan.
-
Bomba, šta će biti!
-
Pretpostavljam, ali kakva?
-
Kakva može biti?
-
Pješadijska i protivtenkovska.
-
Pješadijske su manje. Ovo je ručna
protivtenkovska!
-
Ručna - protivtenkovska!?
-
Uzmi to i ne zajebavaj. Nekog usput pitaj kako se
koristi.
Nisu
bili magacineri od neki dan. Inače bi me prepoznali. Ovako im se i ne čudim.
Mlad, a u odnosu na druge ovako obučen, u njihovim očima sam izgledao nadmeno.
Zato,
Redžo nije zaboravio kakav sam. Bio je prišao da se upitamo, pa je i čuo moj
razgovor s magacinerima. Zato se i ponudio da mi pojasni, ne znajući kako sam
se pretvarao da apsolutno nisam upoznat.
-
Jesu, ovo su ručne protivtenkovske mine – glas mu
je bio uvjerljiv – a jednostavno je njima rukovati. Samo skineš ovaj poklopac,
i baciš. Nakon nekoliko sekundi se otvori mali padobrančić, i ona polahko pada,
i u dodiru sa oklopom počinje ga topiti.
Ipak
je rekao nešto što nisam znao. A bilo je dovoljno da više ništa ne pitam. Nije
se on smijao, nisam ni ja. Ako kažem kako sam toliko pametan da me niko ne može
ovako folirati, mogu ispasti još gluplji. Ako bude da je istina!
Da
znam, to bi bilo ono po čemu bih, uz kratkoću, najviše upamtio ovaj svoj drugi
boravak na Grepku. Naravno, uvijek imam nešto za zapisati. Ovaj put je to
upoznavanje s Glibom, zatim susreti sa Sutkom i Redžom, te na kraju i
razmišljanje o tome hoćemo li se vraćati istim putem, da oči mučim gledanjem
nastranu, poklopac čuturice se previše sjaji da bi se u lišću mogao lako primijetiti.
Prekorih
se. Umjesto da više razmišljam o tome gdje mi je Remzija, ili Glibo, da se
držim bar jednog od njih, ja se pitam gdje mi je poklopac čuturice.
Moram
nešto brzo smisliti, inače ću sebi morati priznati kako je to, ono što će mi
prvo na um doći kad me neko upita kako je bilo.
Kako
ću, kad mi misli o tome ni nedaju mira. Mogu jedino pogled baciti u nebo.
Mislim
da znam! Ima nešto što mi može, zlu ne trebalo, nekad dobro doći. Nebo me sad
podsjeti, a primjetio sam to jutros na Kljunima. Tačno preko livade uz sami
logor, prolazi dalekovod. Tako, ako nekad budem trebao, a u to sumnjao, imam
orijentir koji će me navesti.
Trebam
to, samo, dobro urezati u pamćenje.
