Sinoć mi je ruža
procvala,
samo jedna taze
ostala.
Samo jedna taze
ostala,
i ona mi dragog
čekala.
Tudijer mi dragi
prohodi,
i bijela đoga provodi.
Veži, dragi, đoga za
grane,
pa ti hajd ovamo,
jarane.
Da ti svoje jad
pokažem,
sve istinu da te ne
lažem.
Sinoć me je majka
karala,
što sam s tobom,
dragi, stajala.
A ja svojoj majci
govorim,
hoću, majko, s dragim
da stojim.
Kad ja ne bih s dragim
stajala,
ja bih ti se, majko,
kajala.
Ljudski
glasovi, galama, nisu se gubili među mislima. Kada se više ne mogu čuti, to
znači samo jedno: blizu smo asfalta!
A
to je mjesto o kojem se sva razmišljanja razbijaju. Nema više straha, nema više
nada, ostaje samo sudbina. Ona nas tjera dalje. Mi moramo po njenom, ma šta
krila.
Odahnuo
sam. Pomisao na sudbinu, podsjeti me na nanu Rifiju. Rekla je da ću se sjetiti
kad mi je grah bacala. I, evo, sjetio sam se! Možda je neki dan bilo prošlo
premalo vremena, a i brige oko konja kojeg sam tada vodio nisu mi dopuštale ovu
slobodu misli. Sad su mi mirni i konj i teret, zbog čega dozvoljavam to
prisjećanje. Razabirem da je pominjala teškoće, sjećam se izraza njenog lica
koji je podržavao takve pretpostavke, ali i ozarja koje se javilo kod trećeg
razbacivanja. Nije to bilo samo hrabrenje, vjerovala je istinski u ono što je
grah pokazivao. Sada osjećam ohrabrenje, ali i još jače vjerovanje u njenu
uvjerenost. Osjećaj koji postaje toliko snažan da ne vjerujem kako ga išta može
pokolebati.
Kolona
zastaje. Ne znam koliko će se to odnositi na nas, koliko kasnimo za ostalima.
Ne znam koliko je njih već prešlo, ali znam da ćemo svi uspjeti.
Pokušavam
svoje raspoloženje podijeliti s Glibom. Prepričavam mu što mi je nana rekla. Ne
vjeruje previše u grah, ali mu je milo što mu to baš sada pominjem.
Možda
u grah ne, ali u sudbinu svakako. Moli joj se i Glibo, siguran sam. Na neki
svoj način, Sad, kad smo na par koraka od istine. Istine koja nas čeka, koja je
u dosluhu sa sudbinom. Koju ćemo uskoro spoznati, a ako još budemo živi da o
tome razmišljamo, tek ćemo sudbini biti zahvalni.
Kad
je već prešlo dovoljno ljudi, kad smo malo prišli, počinjemo pomoću mjesečine
razaznavati da je neko naprijed stupio na asfalt. Računamo, sljedeći kreće za
dvanaest sekundi.
Život
je sastavljen od sekundi. Sve ne traju jednako. Ove su baš duge. Brojimo ih.
Ništa drugo ne čujemo, ništa drugo i ne postoji, samo muki huk i to naše
odbrojavanje. Taj huk je u sebe sabrao sve, i brze valove Bistrice, ljude i
konje koji se bore s njima, udarce kopita po asfaltu i kamenju uz riječne
obale.
A
odbrojavanje upoređuje prođene sekunde s količinom sreće koja je sadržana u
njima. Da li može biti da su četnici na mostu, da nas žele što više imati u
rijeci i oko nje?
Sve
se poklapa s trenutkom kad na nas dolazi red. Glibo je iza mene, sa svojom
Zekom, dok još uvijek ne znam ko je ispred.
Na
svijetlom asfaltu jasno vidim konture konja. Nikad hod konja nisam ovako
gledao. Niti vidim čovjeka koji ga vodi, niti glavu konja, ni samar ni tovar na
njemu. Ležeći u jarku, ma koliko pokušavao dići pogled, jedino mogu da vidim
oblik konjske zadnjice.
Nasmijao
sam se, mada mi izraz lica to nije ocrtavao. Znam, toliko smo ih patili niz ove
strme puteve, da im ovih nekoliko metara ravni dolazi kao dvanaest sekundi
raja. Ispred sebe vidim konja, koji sasvim normalno hoda, a ja hoću da uočim
sličnost s manekenkom koja paradira modnom pistom. Počinjem shvatati porijeklo
pogrdnog naziva za neke, nadobudne djevojke. Možda.
Smijem
se i mislim na Gliba, ali prisjećam se i Mufa, znam da je i u njega bila kobila.
Onda je teret upijao pogled, i svjetlost je bila jača, mnogo više brige sam
osjećao oko sebe, pa taj prelazak nije ni mogao dozvati bilo kakav osmijeh.
Trebam
li ovo smijuljenje zadržati za sebe, ili ću pomenuti Glibu i Mufu. Možda će se
naljutiti. Svejedno, ako ne zaboravim, ovo ću poređenje svakako ubilježiti u
dnevnik.
Sad
nemam vremena o tome dalje razmišljati. Ispred mene je nestala slika konja, ili
kobile. Ne okrećem se, navikao sam da me Desno Krilo sluša. Bolje nego ću ja
ikad njega.
Nisam
pogledao ni desno ni lijevo, samo sam dobro stegnuo pušku. Sad nisam ni brojao
sekunde, išao sam kao i svi.
Prijelaz
preko ceste je značio da povratka nema. Valja naniže, pa šta bude. Nema se više
o čemu razmišljati. Ne zanima me ni gdje je sad Glibo, da li je iza mene, ima
li četnika na mostu, jesu li prešli svi koji su bili ispred ili su nekog
odnijeli ne baš snažni valovi Bistrice. Nisam siguran, ali ni o tome ne mogu
sad razmišljati, da li smo prošli put prvo išli mi ili konji!?
Sad,
mi idemo prvi. Mada bih, da imam vremena, rado to promijenio. Čini mi se kako
bih ja lakše pratio Desno Krilo, nego što moram da ga vodim. Niz ovu stranu,
mjesečeve zrake se ne spuštaju. Još mi je put nevidiljiviji nego prošlog prelaska.
Džaba
mi dobro utabana staza, kad mi se otima ispod nogu. Ako ništa, siguran sam kako
se lakše peti nego spuštati. Uzbrdo je jedini teret sama strmina, sad i strah
od proklizavanja. Skoro pa ne mogu vjerovati kako se to nekom već nije i
desilo. Još više, nikako ne želim da budem prvi.
Više
se oznojih u ovih nekoliko metara nego sve dosad. Tek sam potpuno shvatio
koliko sam se prošli put mučio s konjem. Svega ovog nisam ni bio svjestan.
Tri
puta sam se samo srećom, ili snagom volje održao na nogama. Toliko sam bio
sretan kad sam osjetio ravan, da sam skoro potrčao ka rijeci. Osjećao sam bol u
zglobu, jer sam zadnjim korakom malo i zakrenuo nogu. Opet sam vidio pomoć u
rijeci, valjda bi mi njena hladnoća trebala pomoći!
Tu
sam već na „poznatom“. Samo dobro oči otvoriti, gledati i pratiti onog ispred,
i ne pomišljati pogled dizati. Moglo bi se desiti i da se nešto pričini na
mostu, a tako i izgubi gaz...
***
Na
drugoj strani, prva pozitivna misao. Prešao sam.
Rado
bih ponovo potrčao. Kako ću, kad sam zaboravio skinuti čizme. Ne vidim nikog da
se obuva, biće da smo svi zaboravili. Ili nismo ni trebali. Ali, samo rijetki
imamo ovakve čizme. Nisu na šnjiranje, nisu pripijene uz noge. Zato su pune
vode!
Moram
zastati. Tek toliko da istresem vodu. Znam koliko me osjećaj vara, ali mi se
učinilo kako sam iz svake izlio bar po litar vode.
Uglavnom,
mogu se skloniti i pustiti konja ispred, bez bojazni da ga neću moći pratiti.
Opet,
kliza mi se. Sada, unutar čizama.
One
ispred ne vidim, ove iza čujem. Bol u zglobu ne osjećam, ali me boli sve. Trpio
sam desetak minuta, vjerovao kako mjesto skupljanja ne može biti dalje.
Pogriješio sam, pa mi dođe sad da počnem vrištati i tražiti odmor. Mislim kako
imam i pravo na to. Svi drugi su putem psovali, ja nisam imao potrebu. Sad mi
je došlo...
Ne
mogu izdati. Uvijek sam tvrdio da sam jak na nogama, nisam valjda lagao. Evo mi
prilike da sebi dokažem, pa da drugima ponovo pričam!
Moram
sve boli istrpiti. Sve drugo smo već prošli.
***
Konačno
odmor. Vjerovatno smo tu trebali i prošli put odmarati. Možda i nije vremena
mnogo prošlo otkako smo dohvatili livadu, tek je mene bol u zglobu varao s
procjenom.
Zastali
smo, trebamo odmoriti, ja ipak u novim dilemama. Bol je naglo oslabila, pa me
strah mirovati. Bojim se da bi se mogao pojaviti veliki otok, proleti kroz
glavu da bi moglo biti i da sam kost nacijepio, probija se dojam kako bi mi
hlađenje moglo naškoditi.
Skupljam
hrabrost, sazuvam čizme. Pažljiv sam, kao da ova primirena bol samo čeka neki
moj pogrešan potez pa da bude jača neg je bila.
Odlažem
čizme, u čarapama pravim nekoliko koraka ukrug. Dodir svježeg zraka osjećam
bolje nego drugi, koncentrišem se na ono što se događa s povrijeđenim zglobom.
Zadovoljan
sam. Peckanja su tu, no intenzitet nije takav da bi mogao iz mene izvući neki
vrisak.
Pozitivno
je i raspoloženje okolo. Sve je drugačije nego prošli put. Onda je osjećaj da
nešto nije u redu potkopavao svakog iz kolone, zašto bih i sada ja se izdvajao.
Vidim na drugima da su sve opasnosti savladane, imamo još uživati nekoliko
minuta u zajedničkom odmaranju s konjima, potom lagano dovršiti put.
Nakon
par malih krugova, prilazim Glibu. Ne pita me zašto sam skinuo čizme, niti mu
objašnjavam. Dovoljno je što smo razmijenili osjećaje.
Ne
žurim s obuvanjem. Imam vremena prošetati i do Remzije. Dugo se ne vidjesmo.
Osmijesi kazuju što i osjećanja. Zagrljaj snažan, spontan, iskren. Kad se bude
ponovo formirala kolona bit ćemo jedan uz drugog, u blizini Gliba.
Osjećanja
s prelaska rijeke saćekat će dnevnik. Ono što ću usput reći Remziji je to da
sam se u najnervoznijim trenutcima prisjećao nane Rifije, njenog graha.
