Da mi je znati bože
moj,
gdje se nalazi dragi
moj.
Da mi je znati da
pije,
spremila bih mu
rakije.
2.septembar
1992.
Spremila bih mu
rakije,
da mi se malo opije.
Spremila bih mu
mezeta,
sa svoga srca lezeta.
Nije
jutro uvijek pametnije od večeri, nekad su isti. Što sinoć naumih, jutros
uradih. Samo sam se na trenutke premišljao. Dade mi se sinoć brzo zaspati, ali
ne i - ne buditi se.
Ovaj
put me nisu budile moje misli nego galama iz komšiluka. Razaznao sam odmah da
pjevaju. Ne od jada, ne od muke. Pjesma je bila vesela, onoliko koliko su to i
oni bili. A znao sam da uzrok nije ono što su oni u izviđanju vidjeli, već što
su našli.
Teško
je drugo bilo i očekivati kad su u izviđanje išli Sutko i Redžo. Sutko je jučer
ustao ljut, a Redžo je to znao iskoristiti. Ideju je imao od kada smo sišli,
bolje rečeno otkako smo Pelu sreli, samo je čekao pogodan trenutak.
Nije
se načekao. Postrojavanje i zakletva su njegovoj ideji došli kao poručeni,
odnosno činjenica da je Sutka naljutilo što su se neki od Vučevaca odlučili
odmah pogaziti dio zakletve, ne pristavši ostati među nama, čim je sam postao
rad prihvatiti Redžov prijedlog.
Mi
ostali smo radili. Položaj je potpuno uređen, oni koji su s nama ostali nisu bili
ništa manji radnici od nas. Posebno bi se mogli istaći Jelečaci, novi koji su
nam priključeni. Njih šest je, za razliku od većine Vučevaca, bilo zadovoljno
svojim raspoređivanjem u minobacačku bateriju, bez da ih je zanimalo ko su
komandiri vodova.
Ja
se, za razliku od Sutka, nisam trebao previše žaliti. Novi računač Osman
Tahirović je tu, također je ostao i mali Rizvanović, čak mi je Vahid u amanet
dao da malo pripazim na njega.
To
što neki od onih koji su trebali biti u izviđačkoj desetini, valjda se sad tako
zove a ne odjeljenje, nisu ostali, zapravo nikako nisu svraćali, smatrao sam
kao Redžovu a ne svoju brigu. Također, ni na licu Adema Durića nisam
primjećivao imalo zabrinutosti. On je dovoljan za stanicu, a ako zatreba svi
znamo trčati.
Redžo
je brinuo na način koji mi dugo nije dao zaspati. Skoro su me natjerali da
posumnjam uopšte u njihovo izviđanje. Biće da su to obavili usput, u vremenu
koje im je preostalo poslije uspješne pretrage ciljanog terena. Sudeći po
pjesmi, makar su dobro procijenili to što su stigli vidjeti!
***
Njima
burna noć, meni nada više da će i moja ideja biti prihvaćena. Još prije doručka
je podijelih s Džemom. Radovi na položajima su privedeni kraju, a ja listajući
dnevnik i sređujući ga zaželjeh da o svemu ovome još razmišljam, gdje će mi i
najbolje pomoći jedna šetnja izvan sela.
Samom
mi se nije išlo. A noćas sam dobro proračunao koga ću povesti sa sobom. Za Tita
nije ni bilo smisla da pitam, znao sam da mi ga Sutko neće dati - ipak je to
njegov kurir. Ni za Zaima, nisam siguran ni da bi bio voljan poći, a još manje
da bi Sutko i odobrio obojici, sad kad treba vježbati nove računače...
Možda
bi Mufo htio, ali bi se izbor njega mogao sasvim pogrešno tumačiti!? Osim toga,
čuo sam kako se veoma trudi da što više i što prije nauči o minobacačima.
Da
nema Džema ovdje, ne znam ni da li bih našao ikog. A, baš je idealan izbor. Ni
on nije neophodan - za obuku posluga sasvim su dovoljni Ahmo i Lato. Zatim, on
je iskusan i dobar lovac, tako da se može zanemariti činjenica da nije u
komandnom vodu. Zna se ponašati u prirodi, u tišini, dobrim dijelom poznaje i
staze koje trebamo proći. Najvažnije, jedna zajednička ideja nas već povezuje.
Nije
bilo napamet rečeno, pa me me nije ni iznenadilo što se ponudio da on popriča
sa Sutkom. Vjerovao je da će njega prije, i korektnije razumjeti. Složio sam
se.
Iščekujući
vijesti od Džema vrijeme sam iskoristio da porazgovaram sa Zaimom. Predložio
sam mu da obuku izvodi bez žurbe, polako, kao glavni zadatak da uzme da pokuša
prepoznati koji od ove dvojice ima više izgleda da u skorije vrijeme radi
samostalno. Napomenuo sam kako u tome ne smijemo biti ni malo subjektivni.
Rezultate
njegovog truda ću saznati večeras, s obzirom da su Džemove vijesti bile u
skladu s našim željama. Čak je Sutko dodao kako izviđanja tebaju postati
svakodnevna!?
Uz
doručak nismo pričali o tome. Nismo ni šutjeli, ponašali smo se sasvim obično.
Činilo
mi se da nikog drugog to i ne zanima, a sve mi se predstavi i kako ubrzano
postajemo sve više prava vojska. Već su zaboravljeni oni koji s nama nisu
htjeli, a ovi koji jesu su dobrodošli. Svi radimo svoj posao, a nama dvojici je
danas provesti u izviđanju!
