Đaurko mila, tuga me mori
za oči tvoje što suze
rone.
Ustašca tvoja, prepuna
baja,
ah, dođi, dođi, sred
zagrljaja..
Čuj kako srce umilno
tepa,
ljubim te, ljubim,
Đaurko l'jepa.
/Osman
Đikić/
Ipak,
probudih se suznih očiju. Bilo mi žao tespiha, koji mi se prosuo. Nije utjeha
to što brzo skontah kako se to zbilo samo u snu, još manje zbog činjenice da to
nije bio ni moj žuti, niti Mufov crni. Već crveni, kakav je i jedino mogao u
san doći. Prosuo sam ga, što može samo slutiti nečem lošem, dok crvena boja
najavljuje kako se ta nedaća ne misli baviti!
Zbog
svega mi se danas na položaj nije išlo. Ali ću morati, moje bi objašnjenje
teško iko prihvatio. Bar mi je bilo drago da su ostali preboljeli jučerašnji
dan, odnosno sve ono što je skrivao. Samo sam im se trebao nekako pridružiti.
Nisam
očekivao da će mi u tome najviše pomagati Admin. Tek je on, između svih, primijetio
moju povremenu odsutnost mislima. Mada je griješio u razlozima, prijao mi je
kratak razgovor s njim.
-
Sve je ovo fino, samo da se nešto počne dešavati
– počeo je zagonetno.
-
Zavisi, nekad je bolje ne izazivati sudbinu – ja
sam još bio u kontaktu sa svojim snovima.
-
Bolje je i sudbinu izazivati, nego dopuštati njoj
da prva počinje! Shvati, zar nije lakše diverzantima, oni sami planiraju gdje
će i kako, ne čekaju ovako, da budu napadnuti!
-
Ne čekamo ni mi. Vjeruj da me, s te strane, ni
malo nije strah. Ja duboko vjerujem Majoru, znam da on zna šta radi. Vjeruj mi,
nije on nas bezveze ovdje doveo. Ni nas ni minobacače. Ja ti kažem, neće
diverzanti biti jedini kojima će se Sutjeska i Zelengora diviti i ponositi.
Još, osjećam i kako taj dan nije daleko!
-
Džaba, ja bih više volio da sam ost'o s
diverzantima!
-
Bio si s njima!?
-
Taman me Šeks i Ćuza bili prihvatili, babo mi ne dade.
Ubjeđivao ih cijelu noć, na kraju me oni vratiše. Šta sam mog'o? Poslije me još
dade da pomažem Buzdu, a meni se nije piskaralo. Tražio sam da me rasporede u
neku četu, ali se on opet umiješao. On je kriv što sam ja sad ovdje. Mislim,
bih i ja njega da razumijem. Ima slabo srce, a brat mi nije ovdje. U Njemačkoj
je. Zato se babo sad kao brine za mene, a zapravo pretjeruje. A meni je i
najžalije što nisam s bratom.
-
Je l' ti brat stariji il' mlađi?
-
Mlađi. Dvije godine.
-
A, ako nije tajna, otkud on u Njemačkoj?
-
Mi smo oba bili u Sarajevu, tamo i išli u školu.
Ja bio nastavio fakultet, ovamo došao za bajram...
-
Kao što moj brat Fehim nije! On je, za razliku od
mene, studir'o redovno, im'o ispit. Ipak, iako bi trebalo da je razlika, eto to
nam je zajedničko. Ne znaš ti za svog brata, ne znam ja za svog. Doduše, ne
znam za dvojicu, najmlađi je bio zarobljen pa razmijenjen. Ali, barem mi je
Mufo ovdje.
-
Kol'ko je to vas ukupno?
-
Četiri. Mislim, od istog smo oca, a različitih
majki. Samo smo ja i ovaj u Sarajevu rođena braća. Mada se nikad nismo
razlikovali tako, vjeruj da se i Mufo i ja jednako nadamo kako ćemo ih jednog
dana vidjeti.
-
Znam. Tako i ja često o svom bratu razmišljam.
Eto, njega je sudbina odvela odmah. U Njemačkoj mu je sigurno fino, ali bih ja
volio da je ovdje pored mene.
-
Ne znam šta bih ti rek'o. Ja bih, mislim, volio
da su moji vani. Čak i Mufo. I da znam da su dobro. A što se, opet, toga tiče,
ko je već ovdje, od onih koje znam, volim da smo skupa. Svaki taj mi je kao
brat! Je li, koliko si ti ovih momaka znao odranije?
-
Onako... Skoro sam ih sve znao imenima, i iz
viđenja. Ovdje sam uglavnom samo ljeti dolazio, kad se tu dosta i radilo, pa
nisam baš ni mogao stići da se sa svima bolje upoznam. One najbliže, komšije, i
to ovu našu generaciju...
Njegove
zadnje riječi su se stopile s meni dobro poznatim mirisom paljevine. Ni njemu
nije bio sasvim stran, s tim da se on brže snašao oko pravca.
-
Vrbnica – govorio je glasom koji pokazuje
sigurnost – naši su zapalili Vrbnicu!!?
Neko
je vrijeme Admin gledao u mene kao u nekog ko bi morao znati više nego on,
očekujući da tako nestane i ono malo dilema kod njega prisutnih.
Nisam
smio pogriješiti, pa sa svojom ocjenom nisam žurio. Najprije sam još jednom
priznao kako bolje poznajem kartu nego sam teren. Što je Adminu bila prilika da
provjeri i svoja sjećanja na ova područja.
Izašli
smo na obližnju kosu, miris paljevine se osjećao jače ali još uvijek dim nismo
vidjeli. Čekajući, nije na odmet da on mene podučava, to što ipak dosta bolje
zna.
Admin
je pokazivao na jedan vrh podno Trebove kazavši kako se radi o Oštroj Glavi.
Dodavši da je ispod smješten zaselak koji je vjerovatno i ime dobio po tom
vrhu, Zaostro. Naglasivši kako je taj zaselak trenutno najpoznatiji po tome što
je u njemu rođen Major. Što sam ja propratio uzdahom, ali i suvišnim riječima
koje samo potvrdiše raniju konstataciju, i Zamršten u kojem smo trenutno
donekle se može smatrati Trebovom. Admir nije dao komentar, ali sam njegov
polukrug rukom razumio kao „Sve ovo je Trebova“. Nakon čega je nastavio
pokazivati i ostale, pravce gdje bi se trebali nalaziti Kruševo, Halovina, potom
Štavanj, Brajkovac, Grandići, zatim Radutovina, i na koncu Vrbnica.
Sve
vrijeme je pratio hoće li ga Oks, ili možda Zaim negdje ispraviti. A kako se to
nije desilo ostalo je da svi još jednom potvrdimo kako miris paljevina doista
dolazi iz pravca koji je Admin odmah naveo.
-
Ama, i meni dolazi iz Vrbnice – nisam mogao
sumnjati u Adminovu procjenu, ujedno sam vjerovao i svom nosu, tek sam odlučio
malo proširiti cijelu priču – samo mi ne ide u glavu da smo to mi uradili.
-
Meni bi teže u glavu išlo da su četnici! – Admin
ovo reče sa posebnim smiješkom, podsjećajući na ono o čemu ranije pričasmo.
-
Sve je moguće – Zaim se našao između naših misli
– i da su četnici zapalili svoje selo da ga mi ne koristimo, ali i da smo mi to
uradili, da im se odvuče pažnja, da im se pokaže da smo i mi ozbiljna vojska,
da misle kako ćemo ih možda napasti.
-
Ko zna, možda i hoćemo – i Oks je o tome
razmišljao – zašto bismo inače dobavljali svo ovo naoružanje, i mi silazili
ovdje.
-
Ono je bolje ako je ovo naše djelo – meni je
ostalo da elaboriram – mada, opet, ako već nešto planiramo, nije pametno da ih
upozoravamo ovako. Ne znam, kako smo otpratili civile, i otkako dogonimo oružje
i brašno, stalno se stidljivo pominje neka naša ofanziva. Daj Bože da je to!?
Ipak, kad je Major tu ja sam naučio da previše ne trošim svoju glavu.
-
Ne moraš glavu, al' hajde se ti prošetaj do Sutka
– Admin je bio nestrpljiviji – čuj šta će on reći, možda ćemo se pakovati za
nazad u logor, tamo nam se lakše braniti ako nas noćas napadnu.
Njegova
ironija mi se nije dopala, ali je suštinski bio u pravu. Usput se podsjetih na
svoj san, te žurnim korakom krenuh.
